Ako postoje osobe koje ne vole putovati, Ivana Aranđus nije među njima. Dijete je velike Jugoslavije pa su i prva sjećanja na putovanje vezana za taj prostor – najčešće sa majkom, bratom i sestrama. Otac je već bio na putu:
„Moj otac je bio profesionalni vozač i voljeli smo da putujemo. Priroda njegovog posla je dosta puta bila smetnja da bude prisutan pa nas je na ta putovanja vodila majka. Zbog zdravstvenih problema mog brata u njegovom djetinjstvu, putovanja su trajala po tri sedmice. Obično na Zlatibor, Lovćen, Kopaonik, Žabljak i tog perioda, kada je majka vodila nas četvero, vrlo rado sjećam. Uz mene i brata vodila je naše brata i sestru od tetke te smo zajedno odlazili u avanture, rasterećeni od problema uživali u predivnom vazduhu, druženju, istraživanju.“
Ivana danas na većinu putovanja vodi svoju djecu i smatra da je to jako važno. Najstarija ćerka Laura je imala blizu tri mjeseca kada su išle u Njemačku.
„Vjerujte, to mi nikada nije predstavljalo problem. Imam troje djece i naučeni su od malena da su sa nama, da putujemo svi zajedno, Evo, za 12 godina braka mogu reči da smo suprug i ja samo jednom, na dvije noći, otišli sami. Imali smo neku svadbu pa nismo vodili djecu. Inače su ta putovanja uvijek uključivala djecu, uživali smo. Budući da smo blizu 11 godina živjeli na dvije različite adrese, ja sa djecomu Tivtu a suprug u Njemačkoj i da je razdvojenost tokom godine duga, gledali smo da period kada je ovdje (Tivat), iskoristimo za nas, samo za nas, za druženje, učenje, putovanje. Ono čega bi se rado sjetila i .izdvojila jeste jedna Nova godina u Rimu. Petra je imala dvije ipo godine, Laura četiri i svi moji su govorili: Kako ćete sa djecom, pa to vam neće biti odmor. Vjerujte da smo mi osam dana uživali.“
Vječni Rim – vječna inspiracija. Mnogo toga privlači pažnju porodice Aranđus. U Rim su doputovali i sopstvenoj režiji pa su boravak mogli organizovati onako kako im odgovara. Poslije doručka kretali su u obilazak grada i svaki dan birali drugu lokaciju. Djeca su od malena naučena da se ide na izložbu, u galeriju, na koncert i znaju kako da se ponašaju na tim mjestima. S druge strane i njima je ostavljan prostor za igralište, Zoo vrt, karusele, cirkus:
„Jednostavno tako da se u svakom momentu zna da treba proći i jedno i drugo. Zaista sam sretna i ponosna na njih što mi odrazak na putovanje nikada nije predstavljao problem niti teškoću.“
Ivana je oduvijek voljela Italiju. Svojevremeno je upisala italijanski fakultet jer je bila zaljubljena u sve što ima veze sa tom zemljom, otvorenost, srdačnost, nasmijanost, lakoću življenja, temperament sličan našem pa stoga osjećaj bliskosti.
„Prosto, imate osjećaj da je to sve tako jednostavno, da nema stresa, da sve lijepo funkcioniše. Bila sam gore u Veneciji kojom sam takođe oduševljena. Imali smo sreću da je bilo lijepo vrijeme u novembru, uživali smo u vožnji gondolama, na gradskim trgovima, pjaca San Marko i golubovi oko vas. Na svakom koraku se osjeća neka energija. Bila sam i na jugu Italije, isto turistički ali na početku neke svoje karijere, kao djevojka. Obišla sam Pompeju, Vezuv, Napoli, Sorento – gradić koji je na mene ostavio poseban utisak. Nekako sam sebe vidjela baš tu, u tom mjestu.“
Suprug, Ivica je živio u Njemačkoj pa je sa djecom odlazila u posjetu kad god su radne obaveze dopuštale. Mama i pravnica se nije mogla „vidjeti“ u Dizeldorfu Kako kaže, nije bilo vrijeme za novi početak od učenja jezika do prihvatanja drugačijeg sistema i načina života. Sve striktno, jasno i mnogo, mnogo različito od Italije. Radnim danom na ulicama nema mlađih ljudi a druženja su samo vikendom. Pejzaž je nešto drugo:
„Priroda je zaista divna. Ivica je u Dizeldorfu već 30 godina a rijeka Rajna je na 200 metara od njegovog ateljea i stana. I zaista, grad je prelijep, ima 600 hiljada stanovnika i centar je svega – kulture, umjetnosti, različitih sajmova. Ali, nekako nisam mogla da „prelomim“ iako se suprug možda intimno nadao da će se to desiti. Eto, ostala sam ovdje sa djecom a on je putovao jer je privatnik odnosno sam svoj gazda pa je često mogao za dva sata doći avionom i biti sa nama koliko god mu vrijeme dopušta. Ja sam opet imala neke svoje obaveze i svakodnevni ritam i bilo bi mi sigurno mnogo teže u Dizeldorfu. Vrlo sam posvećen roditelj i nisam stava da djete boravi u vrtiću do pet popodne i da neko drugi radi one stvari koje treba da radi majka. Tako mi je mnogo lakše da budem u Tivtu a tata je odlazio i dolazio kad je mogao.“
Bili su željni jedni drugih pa su i zbog toga, zajednička putovanja za porodicu Aranđus predstavljaju posebnu vrijednost. Putovala je i prije osnivanja porodice, na kredit kao mnogi. Otplati se jedan aranžman i uplati drugi za Beč, Budimpeštu, Prag, Pariz, Amsterdam, Barselonu, Atinu. U Velikom lučkom Amsterdamu ima svega kaže Ivana:
„Predivni su kanali Amsterdama, grad lijep i dosta tih. Arhitektura je takva da je sve koncentrisano u te uske ulice, prolaze, što mi se nije dopalo. A onda, iz nečeg predivnog, oku lijepog, skrenete u neku mnogo ružniju stranu.“
Definitivno, Amsterdam nije grad u kojem bi mogla živjeti. Mnogo voli Prag i uvijek bi se vratila. Oduševljena je smirenošću ljudi i nije stekla utisak da u njemu bilo ko žuri pa ni u vrlo gustom saobraćaju. Vozači strpljivo čekaju da pješaci prođu i niko ne trubi. A Pariz je nešto sasvim drugo kaže Ivana:
„ Jeste grad besprijekorne arhitekture, ljepote, svega, Sa druge strane vidite ljude koji non-stop jure. To su rijeke ljudi koji jure, prolaze pored vas. Pariz je sve sličniji drugi megapolisima.“
Ako bi morala živjeti u nekom gradu van Crne Gore, nije mogla da odluči u kom. Ni za državu nije bila sigurna ali jeste u region – Mediteran. Možda Italija, možda Grčka, Španija, Portugal…
Ivana kaže da prijateljima i bliskim ljudima obavezno donesu suvenir kao mali znak pažnje, uspomenu sa mijesta u kojima su bili. Zalaže se da prvo treba upoznati svoju državu pa onda krenuti dalje.
A sa nama su Ivana i njena porodica, pored iskustva podijelili fotografije.
