Retrospektivna izložba fotografija “Mali istorijat Bokeljskih noći” autora Ilka Marovića otvorena je sinoć u organizaciji Hrvatskog nacionalnog vijeća u saradnji sa Muzejom i galerijom Tivat u ovoj ustanovi. Kišna noć uvela je meštre od barki i posjetioce unutra na svečanost otvaranja, umjesto najavljene na platou ispred Ljetnikovca Buća.
Publiku je pozdravila direktorka Muzeja i galerije Tivat, Jelena Bošković.
Profesor Neven Staničić je rekao:”Zaista je lijepi izazov ovog trećeg zimskog dana prisjetiti se avgustovskih večeri u Boki kotorskoj. O Bokeljskoj noći zaista ne treba puno govoriti. Tu je uostalom i jedan omaž Maji Perfiljevoj. Na osnovu ovih iskustava nastale su i riječi za njenu bezvremenu pjesmu, kojom se svi dičimo. Od onoga što je trag Venecije do današnjih dana, što se razvilo u ovom zalivu možete dosta toga pročitati u katalogu. Prije nego što dam riječ čovjeku, koji je inicirao ovo sve skupa i na osnovu čijeg entuzijazma smo mi ovdje, gospodinu Ilku Maroviću, želim da naglasim da je pojedinac taj čovjek, kome su se u prvom proglasu organizatori Bokeljske noći obratili da krene u ovaj veliki izazov. Svima nama je ovo podsjećanje, ali i prilika da, mimo te praznične atmosfere, mimo tog glamura bokeljskih večeri, pogledamo malo ove fotografije i zapitamo se koliko je to u stvari vrlo složeno napraviti, prije svega kao konstrukciju, te da to plovi morem, da izdrži sve te testove, koje more sobom nosi. Da ne govorim o tome da tu ima jako puno
onoga što se zove bokeški komentar, odnosno odjek onoga što je aktuelno u tom trenutku u političkom, socijalnom, kulturnom i bilo kojem dijelu života. Dakle, govorimo o pojedincima, kojima u svakom slučaju treba odati veliko, veliko priznanje. Pored Ilka Marovića, uz čiju pomoć smo i organizovali izložbu, ja bih pomenuo i druge autore, kojima nekako, čini mi se, sve vrijeme ostajemo dužni za priznanja i zahvalnost za ono što su nam priredili tih brojnih avgustovskih večeri. Kažu da istorija bokeljskih večeri traje već preko pet stotina godina. Ljudi, sa čijim ćemo se radovima večeras sresti, pored Ilka, su Mijo Milovanović, Zvjezdan Šantić, Marko Ševaljević, Nada Janković, Buki i drugi. Nije lako nabrojati ono što se dešavalo od 1958. na ovamo, a kamoli ono što je bilo kao prva Venecijanska noć u Kotorskom zalivu. Bokeljska noć nije bila vezana samo za Kotorski zaliv. Glavne, velike i glamurozne Bokeljske noći, o kojima se dandanas priča, to su one pri dočeku engleskog kralja Edvarda VII i Josipa Broza Tita i td. i dešavale su se u cijelom Bokokotorskom zalivu i ne samo u moru, nego su glavni odjeci bili na kopnu. Fotografija nemamo, ali zato imamo zapisa i zbog toga katalog jeste više tekstualni.”
Ilko Marović je nadahnuto ispričao: “Od najranijeg djetinjstva, od kad znam za sebe zavolio sam Kotor i Boku, njihovu tradiciju i kulturu. Ta ljubav traje i danas, skoro sedamdeset godina. Uvijek kada nisam spriječen učestvujem na kotorskim feštama, ili karnevalima, Bokeljskim noćima, papaladama, nastupima Bokeljske mornarice, klapa, pozorišnim predstavama, crkvenim manifestacijama. Prije dvije godine došao sam na ideju da napravim ovu izložbu, kada sam video da imam dovoljno slika. Pored autorskih fotografija na šufitu sam našao i neke stare slike muljanskih meštara. Čini mi se da su najbolja ostvarenja noćas ovdje kreacije mojih prijatelja, koji su zadnjih desetak godina osvajali nagrade. Pored onih koje je Neven nabrojao su i Drago Radimir, Janković iz Peluzice, teatar 303 Dragana Buzdovana – Bukija. Počeo bih sa Kraljevskom krunom, lijepa slika, to sam našao na šufit. preko FB sam tražio ako neko zna čija je, da kaže, međutim, nije se niko javio, pa sam je pripisao muljanskim majstorima. Venecijanska barka je djelo Anta Marovića Čiče iz Mula, sigurno najaktivnijeg učesnika svih međuratnih Bokeljskih noći, a i onih pedesetih i šezdesetih godina. Barku Akruvijum su isto pravili muljanski momci, kojih desetak, petnaestak godina stariji od mene. Na jednoj slici se jasno mogu prepoznati kapetani Mario Janović i Đorđe Kordić. Santa Maria, brod Kristifora Kolumba je rad kapetana Zrinka Paskovića i moja malenkost mu je malo pomagala.
Godine 1959. je održana Bokeljska noć u čast dolaska Tita, a on je došao povodom krštenja razarača “Kotor”. To je bilo moje prvo učešće. Tata mi je dao barku, organizator tri balona, posadio sam dva jablana, rastegao to i to je bilo prvo učešće. Nisam dobio nagradu, ali veličanstvene slike te noći su se ređale, ostale su mi u sjećanju za sva vremena. Sve me je to usmjerilo ka daljem učešću u ovoj manifestaciji. Najednom su ugašena sva svjetla u zalivu. Postepeno su počele da se pale svijeće na prozorima okrenutim moru. Po pontama i na obali Mula i Dobrote palila se iluminacija. Naročito lijepu sliku su dale osvijetljena tvrđava San Đovani i muljanska crkva Sv. Kuzme i Damjana. Kada su se iznenada upalili reflektori sa Vrmca, Pestingrada i San Đovanija, izgledalo je kao da more gori. Uz rivu su bili vezani osvijetljeni ratni brodovi, a morem je plovio veličanstveni konvoj ukrašenih barki, koje je vukao brod sa Gradskom muzikom. U defileu je bilo na desetine maštovito okićenih barki, maketa razarača “Kotor”, Venecijanska gondola, Biserna školjka sa nekoliko ljepotica unutra, pa Gradski sat, Karampana i ko bi se sve sjetio što je te večeri bilo u Kotorskom zalivu. Ta slika mi je ostala urezana u pamćenje zauvijek.”
Marović je sinoć prvi put iznio u javnost i anegdotu o svom susretu sa Titom dvadeset godina poslije ove Bokeljske noći, u septembru 1979. u Splitu, gdje je maršal došao da otvori Mediteranske igre, a meštar je bio ronilac u Lori. Predsjednik SFRJ interesovao se da li se u Kotoru još održavaju Bokeljske noći.
Meštar iz Mula kaže da su najčešća inspiracija muljanskih majstora bile venecijanske gondole, a na izložbi se mogu vidjeti dvije od meštra Joza Kitića i jedna od Vjeka Šubera. Drvo, žica, vreće i pitura bilo je sve što su stari majstori imali, a gdje bi im bio kraj da su imali materijale koje imamo danas, zapitao se Marović.
O svom radu govorio je i meštar Mijo Milovanović, a izložene su fotografije njegovih prvonagrađenih kreacija. Istakao je da je u 8 godina učešća na Bokeljskoj noći pet godina bio prvi, jedanput drugi, a jednom nije osvojio nagradu: “Jurio sam te tri nagrade zaredom, ali nekako se ne da. Ova korona nas je malo spriječila, ali biće prilike da se još družimo. Poslije Titanika, koji sam napravio 2012, i 2013. sam opet bio prvi. Bila je spektakularna figura i dobila je i na težini i na veličini da su je jedva šest bačava držale da ne potone. Poslije toga je bila figura Ajkula i tajna večera, a tada je pobjedio Meštar i furešta sa Kokotom. Nizale su se figure, a 2015. je bila
spektakularna figura. To je bila Knjiga,koja se otvarala. Bila je napravljena u vrijeme kad je Maja Perfiljeva pravila proslavu. Na tri lista su bile prikazane Maja Perfiljeva i njene pjesme.”
Veče je i završeno uz Majinu pjesmu “Bokeljska noć”, koju su pjevali Branko Lasić i Ilko Marović, u pratnji publike.
Izložba o istorijatu Bokeljskih noći biće otvorena do 17. januara.