Naš sugrađanin, Slavomir Samardžić vlasnik je malog poljoprivrednog gazdinstva, po imenu “S farma” u kojem pored ostalih vrsta životinja, najviše ima koza.
Malo kućno hobi gazdinstvo, kako ga Slavomir naziva, nalazi se u naselju Kava u sklopu njegove porodične kuće. U razgovoru za naš Radio, Slavomir opisuje njegov radni dan, koji počinje i završava sa životinjama.
- Svaki dan mi je organizovan kako one diktiraju. Svako jutro koze se vode na ispašu, šetaju se psi, čisti se. Uglavnom svaki dan je isplaniran tako da prvo njihove potrebe budu namirene, pa onda ja. Čitav život mi je dvorište bilo puno raznih kokošalka, fazana, prepelica. Sad smo malo ozbiljniji i planiramo da napravimo farmu koza. Inače završio sam školu za veterinaskog tehničara, a sada sam na studijama organskog stočarstva i poljopripvrede u Novom Sadu, tako da sam totalno usmjeren ka životinjama. Jako mi pomaže iskustvo, trudim se da probleme probam sam riješiti. Osluškujem životinje, pratim njihovo raspoloženje i ono što najviše vole da jedu to im se i daje. Poenta je da oni budu sretni, a onda ću biti i ja. Udomili smo ženku psa Moli, o kojoj sam objavio priču na našem profile. Ona je pas koji je spašen sa ulice, toliko divna, a nema rasu, koštala je nula eura, a pruža sve ono što i drugi psi. Kada šetam kroz grad , najviše me bole rasni skupi psi koji koji stoje u boksevima, imaju rane od betona, stoje u prljavom i ne šetaju se, čemu to? Ja podržavam uzimanje rasnih pasa ako neko želi da se bavi uzgajanjem, izložbama, ali ukoliko želite psa za dvorište, zašto to mora biti skupi pas kada imamo toliko pasa koji nemaju dom, mršavi, ginu od gladi. Nema smisla, taj pas ne smije predstavljati statusni simbol, to je živo biće. Čitav život sam sakupljao pse sa ulice, dovodio kući, pa kad mi kući zabrane krijem ih po naselju, pa trpam hljeb i ćevape u džepove da ih nahranim, od malena to traje. Kada sam volontirao u našem Azilu, to je bila jedna deponija pasa bez ijedne kućice, boksa. Baš je bilo tužno i jako mi je drago što se stanje popravilo, tu su boksevi koji se čiste, psi se redovno hrane, jedna lijepa priča kakva i treba da bude. Teško je održavati Azil da bi bio vrhunski, treba punop sredstava. Za naše prilike ovaj azil je odličan iv olio bih da ga ljudi obilaze češće, da kupe džak hrane, da oddu i pomaze pse. Ti psi ne dobijaju ničiju ljubav, a potrebna im je. Sa druge strane dobro je što ih dosta žive zajedno pa se međusobno vole. I pored Azila imamo puno grupa na društvenim mrežama koje se bave udomljavanjem i ajmo spasiti te životinje!Ja i supruga planiramo da napravimo farmu koza, da se ozbiljno bavimo kozarstvom koze su moja ljubav od malena. Totalno specifična životinja kojoj naš tren i podneblje jako prijaju, puno brda, puno brsta, a to je za kozu najvažnije. Kozji proizvodi su jako zdravi, ukusni i na cijeni.
Svoju ljubav prema kozama, ovaj mladi entuzijasta i ljubitelj životinja objašnjava činjenicom da je kao dječak najviše vremena provodio upravo sa tim životinjama.
- Vjerujem da je moja baba kriva za tu ljubav. Ona je uvijek imala dvije koze, a ja sam svaki vikend, raspust išao kod babe i igrao se sa jarićima i kozama. Kod mene je ljubav prema životinjama generalna, ali koze su broj jedan. Sada ih imam samo tri jer nemam prstora, čak mi komšije daju svoja dvorišta da vežem svoje koze. Mi smo njima atrakcija, međutim trudim se da psi što manje laju, svaki dan čistim štale, da se ne osjeti u nekom lošem smislu da su tu. Sa finansijske strane, nemam ničiju pomoć, nemam svoje proizvode, jer smo još uvijek hobi farma. Jaja poklanjam jer nemam veliki broj kokošaka, još uvijek. Jeste teško, dobar dio budžeta moram odvojiti za njih i to se podrazumjeva. Kao kada imate auto , morate sipati gorivo, tako je i sa životinjama, one moraju da jedu kvalitetno i zdravo. Sada su sve gravidne, pa je posebno važna ishrana. Ono što bih volio da napomenem je da se stočarstvo vezuje za starije ljude, siromašnije krajeve i ruralne predijele, a mi smo dokaz da to nije tako.
Osim što planira proširiti svoje gazdinstvo, Slavomir je najavio organizaciju otvorenog dana na njegovoj maloj farmi za sve ljubitelje životinja, sa posebnim akcentom na djecu:
- Plan nam je kada nam se koze ojare, negdje u aprilu da organizujemo jedan otvoreni dan za sve ljubitelje životinja, posebno roditelje sa djecom da dođu da se igraju sa jarićima, sa štencima, pilićima, sa hrčcima, da djeca koja nemaju mogućnost da se svakodnevno druže sa životinjama dođu kod nas, apsolutno besplatno. Da iz svojih ruku nahrane jedno jare, jedno pile. To je ono što sam ja volio kao dijete i vjerujem da će i druga djeca to voljeti. Moramo biti povezani sa prirodom, imamo more, šume, ajmo to iskoristiti na najbolji mogući način. Da to bude održivo, sačuvano i na kraju korisno. Iako imam divan komšiluk, i ovdje je bilo otrova zbog mačaka kojih je bilo puno, ali one nikome nisu smetale. Moja Moli se otrovala, ali na sreću brzom intervencijom veterinara sve je prošlo u najboljem redu.
Osim što brinu o svojim životinjama, ova mlada familija nudi usluge čuvanja i šetanja pasa, a zainteresovani sve informacije mogu dobiti putem Instagram profila “S farme”.
Dok postoje ljudi, pogotovo mladi ljudi poput Slavomira koji žive i za i od prirode, ima nade za neku zdraviju budućnost. Uživajte u foto galeriji “S farme”.
