Kada cijeli život provedete u turističkoj djelatnosti onda imate šta da kažete i o putovanjima i o turizmu. Bernardi Moškov je trebalo vrmena da se prisjeti destinacija koje je vidjela bilo službeno ili kao turista. Poziv za gostovanje- razlog za radovanje. U poslednjih nekoliko godina niko je nije ponukao da povrati toliko uspomena, od srednje škole do danas.
Njena posvećenost turizmu počela je sa srednjom školom:
„Ne, nisam znala da će moj život biti posvećen turizmu. Kada sam bila mala imala sam neka druga interesovanja ali već u srednjoj jedina sam iz Tivta opredjelila se za turizam i školu u Budvi. Bila je još jedna cura iz Kamenara. Tako sam se u 16 godini vezala za turizam.“
Prvog putovanja se sjeća uz sjetan, istovremeno sretan osmjeh. Većina tadašnjih mladića i djevojaka je, najčešće tajno, plovilo za Bari trajektom “Sveti Stefan”. Redovno je saobraćao od1965. do 1997. na liniji Bar-Bari.
Bernarda opisuje:
„O, prvo putovanje je, kako bih ja rekla, bilo čupavo zato što me nisu htjeli pustiti. To je putovanje, kako su cijeli Tivat i primorje putovalo stalno, Svetim Stefanom u Bari. Samo se pričalo o tome kada ćemo skupiti pare, zamijeniti u marke ili lire. Teško je objasniti mlađim generacijama da tada nikakvih viza ili specijalnih uslova nije bilo. Ujutro izađeš na Pine i (samo je pitanje imaš li para) dogovotiš se – uveče oko šest ideš autobusom u Bar i na feribot. Cijeli dan si po Bariju, kupuješ robu, jedeš sendvič sa mortadelom i uveče se vratiš. Kad je Sveti Stefan otišao u „penziju“, odnosno kad su ga rashodovali to je bilo bolno za osobe koje su ga puno koristile u svojoj mladosti“.
Još jedna vrsta putovanja koju današnja omladina teško praktikuje jer je možda i rizično jeste stopiranje. Kao studentkinja u Beogradu, Bernarda je tako obišla čitavu staru Jugoslaviju bez ikakvih problema:
„Vidim ja da stopera ima i dan danas ali moramo priznati da su to turisti. Mi kad smo išli stopom bili smo studenti. Nije to bilo kao danas da imaš lokacije i ostale društvene mreže i da neko u Tivtu prati gdje si ti. Tako, mi pođemo u Zagreb a niko kući ne zna da smo mi u Zagrebu.“
Bernarda je bila u svakoj državi bivše Jugoslavije. Ima rodbinu u Ljubljani, ima i u Hrvatskoj, u Skoplje ide kao „domaća“ i kaže da bi se u taj grad preselila. Ljubavi prema Skoplju doprinijeli su sajmovi turizma na kojima je TO Tivat, u ime turističkih organizacija Crne Gore, bila domaćin.
Voli i Sarajevo pa tamo ide svaka dva do tri mjeseca da bi se nakupila nečuvene pozitivne energije:
„Kada sam otišla u Sarajevo prvi put posije rata, bilo mi je čudno, nevjerovatno da neko ko je prošao takvu „golgotu“ ima osmijeh na licu, da su svi ljubazni, opušteni, nema tenzija, frka, niko nigdje ne žuri.
Ohrid je lijep i ja se čudim zašto ti ljudi dolaze na ljetovanje u Crnu Goru ili Albaniju kad imaju Ohridsko jezero. Ne razumijem ali imaju objašnjenje da je zbog joda.
U Srbiju obožavam da idem, obilazim gradove ali mi je omiljeno mjesto – Knić u centralnoj Srbiji, između Kraljeva, Čačka, Kragujevca i Gornjeg Milanovca. Tamo se odlično osjećam. Seoski turizam je vrlo uspješan, tu je Gružansko jezero iz koga se Kragujevac snabdjeva vodom. I to su stavili u funkciju turizma – jedriličarske regate, pjesničke kolonije, slikarske kolonije. Uglavnom, Knić je jedno mjesto od koga se, recimo, nebi moglo očekivati da je tako uspješno u turizmu ali ipak jeste.“
Bernarda kaže da je imala sreću biti uposlenik Montenegroturista, u vrijeme susreta turističkih radnika Jugoslavije, u Portorožu, Poreču, Herceg Novom. Tada (1988 godine) je firma krenula sa organizovanjem posmatranja ptica na Skadarskom jezeru i Hutovom blatu. Danas se to zove Međunarodna saradnja i propagira kao neki vid noviteta u turističkoj ponudi.
A Crnogorska turistička ponuda je nepresušna tvrdi Bernarda Moškov:
„Moram da kažem da čak i ja, koja sam dugogodišnji turistički radnik, nisam obišla cijelu Crnu Goru. Sramota me je od toga ali nikada nisam bila u Pljevljima. Jesam prošla ali u centru grada nism bila. Skoro, možda u poslednih pet godina, sam dva puta bila u Plavu, Gusinju i Rožajima. To je za mene fascinantno, takva priroda… Ne znam kako je u Švajcarskoj ali prema slikama je ljepše kod nas. Ljudi koji dolaze da planinare Prokletijama, kažu da je ljepota Sjeverne Crne Gore nevjerovatna. A mi smo takav narod da volimo ići u Zanzibar ili na Madagaskar, da se slikamo, da se o tome priča a nismo bili na Vučju ili Plužinama.“
Inostrana putovanja – đačka u Bari, studentska u Trst, Temišvar. Kada se zaposlila prvo je putovala u Brisel, na veki turistički sajam:
„Tada su promocije na sajmovima prosto bile nevjerovatne. Išli su folklorni ansambli, nosio se pršut i rakija, stvarno je bilo bogato. Kada smo se vratili, kažu mi da za tri dana moram na sajam u Kopenhagen. Ja već planirala ići na svadbu u Foču. Pođem onda kod direktora Nikole Kentere i kažem da nebi u Kopenhagen da bi išla u Fooču. Dugo se u firmi prepričavalo kako neko neće u Kopenhagen nego u Foču.“
Brisel, Kopenhagen, Amsterdam, brojni gradovi sa “Karavanom mimoze”, a onda sankcije. Iz države se nije moglo izaći, granice zatvorene pa onda sasvim logično zvuči da je službeno putovanje u Dubrovnik 1997 godine izgledalo „veliko“. Uslijedilo je potom desetodnevno putovanje kod prijatelja u Austriju. U međuvremenu, brat se seli u Francusku pa je Novu godinu 1997/1998 dočekala u Parizu:
„Taj prvi put kad sam bila kod njega, petnaest dana, obišla sam sva kultna mjesta u Parizu. Kažem po meni jer se Pariz nikada ne može upoznati. Svaki sledeći put sam se bavila njegovim kvartom, išla po prodavnicama, samoposlugama, pekarama. S’ tugom pričam o njihovom načinu života jer šta imate od njega kada radite po čitav dan pa se porodica viđe samo vikendom. Vrlo malo ima druženja, prijateljstava, kućnih posjeta, izlazaka. Mislim da tako žive mnogi na Zapadu.“
Postoji više gradova u kojma bi mogla živjeti. Prednjači Napulj gdje se odlično osjeća i čija joj energija odgovara. U Veneciju nikada više nebi ni otišla a kamoli živjela. Odgovara joj lijepa Verona a Rim liči na kulise predstave i sve je čarobno, nestvarno, kao da se čovijek vratio u prošlost. Poseban senzibilet je osjetila pri prvom susretu sa Briselom:
„ Nebi voljela da izazovem neko čuđenje kod slušalaca ali, u Briselu sam bila dva puta i tamo mislim da sam živjela u prošlom životu. Kad sam prvi put došla u Brisel sve mi je bilo poznato. Taj osjećaj ne mogu da objasnim, ne znam šta to znači. Na primjer, imala sam osjećaj da će iza ćoška biti velika zgrada. I bila je.“
Van Evrope nije putovala a ima želju da obiđe Bliski Istok, Oman na primjer. Kaže da ljudi putuju u Dubai da bi se o tome pričalo te da je „pola“ Srbije u tom gradu kao i na ljetovanju u Grčkoj.
A Grčki Meteori za Bernardu su „nadnaravni“:
„Do dan danas razmišljam, pitam se, kako su to ljudi uspjeli napraviti? Vodič nam je objasnio da u prevodu sa grčkog “Meteora”, znači “ni na nebu ni na zemlji” ili “obješeni u vazuhu”. I stvarno, pejzaž izgleda kao da su stijene popadale sa neba. Štrče u vis – svaka za sebe – čudo prirode. Imate osjećaj da su stvoreni božanskom a ne ljudskom rukom.“
Kad je marketing u pitanju, danas koristimo sva tehnička dostignuća ali su neophodne i promocije, sajmovi, kaže Bernarda. Da se povrati zapadno tržište trbaće vrijeme, preporučuje saradnju sa susjednim državama i tvrdi da smo mi u problemu sa plažnim kapacitetima. Boljitak će donijeti prestanak pandemije i avio saobraćaj u punom kapacitetu.
