Šta reći o putovanjima Lazara Božovića? Ako njega pitate, odgovoriće vam da je jedan od mlađih ljudi iz Tivta koji su prije četrdeset godina, među prvima putovali van granica Jugoslavije – privatno, kao izviđač ili kao član folklornog ansambla Tivat, danas KUD Boka. A Jugoslaviju je proputovao od Vardara do Triglava, od Đerdapa do Jadrana:
„ Prvo putovanje van Tivta, Kotora, Herceg Novog odnosno okruženja, bilo je nagradno. Na polugodištu prvog razreda, 1960 godine za odličan uspjeh u školi, ujak je častio moju sestru i mene. Prvo smo putovali autobusom za Podgoricu a potom vozom za Nikšić i Trebinje. Tada sam prvi put spavao u hotelu. Sledeće, drugo veće putovanje koje dobro pamtim je maturska ekskurzija osnovne škole – prvi odlazak u Sarajevo, penjanje žičarom na Trebević, Baščaršija, sve nešto novo i za većinu od nas prvi izlazak. Put se nastavio za Mostar, Dubrovnik, bili smo tada mnogo srećni. Treće veliko putovanje, jače i značajnije je maturska ekskurzija 1972 godine u Beograd. Usput smo svraćali u nekoliko gradova koji su bili jako interesantni, zatim Zagreb, poslije toga Split i preko Dubrovnika u Boku. Svega se rado sjećam jer je u to vrijeme putovati bio pravi podvig.“
Tokom vremena mnogo toga se mijenjalo a atmosfera grupnog putovanja je ostala ista. Ilustrativan je primjer polazak folklornog društva na gostovanje u Sovjetski Savez autobusom. Bilo je kao kad se išlo na ekskurziju, nosile su se pečene kokoške, domaći hljeb, kobasice, pršuta rezana – dug put pred njima:
„To je bilo krajem osamdesetih, jako interesantno. Družili smo se, putovali dvije noći i dan sve do Lavova (ukr. Львів) a evo o čemu se radi: Putovali smo autobusom do Bara, od Bara do Beograda vozom pa do mađarske granice takođe vozom ali su se tada mijenjale tračnice jer su ruske bile šire. Išlo se do Lavova a dalje avionom do Petrograda u kome smo obišli sve znamenitosti i dalje za Moskvu. U povratku isto tako. Vrijeme smo provodili kao jedna familija. U svakom kupeu vagona za spavanje bilo je po četvoro, išli smo od kupea do kupea, pjevali, pomalo i pili, mezili, družili se, najmanje spavali. Iako smo bili stariji, ponašali smo se kao na ekskurziji. Prava tivatska familija na putovanju u inostranstvo.“
Božović tvrdi da je mnogo ljepše, zanimljivije, dinamičnije, putovati u društvu. Kasnije je na izabrane destinacije odlazio sa agencijama. Danas, primjetio je, mnogi žele da putuju samostalno pa i njegova djeca. Pa i da je tako bolje njemu je milije u društvu, čak i nepoznatom. Pominje četrnaestodnevno putovanje po istočnoj evropi kada je u grupi bilo samo troje Tivćana. Mnoga tada sklopljena prijateljstva su i danas živa:
„ Putovanja po Istočnoj Evropi tada su, prije svega, bila duga i zamorna. Međutim, putovalo se u društvu pa se, od granice do granice, sve lakše prebrodi. Kad pređete jednu granicu pitate se kako će biti na drugoj. Tada smo znali čekati i po deset-dvanaest sati a nas Jugoslovene su smatrali putnicima drugog reda. Znali smo na mađarskoj granici stajati i do četrnaest sati, pa na češkoj, pa na poljskoj i tako dalje. Sa nama je često putovao i Mašo Čekić. Imamo mnogo zanimljivih situacija, dogodovština i ne mogu se svih sjetiti ali u svakom slučaju je bilo jako interesantno. To su uglavnom bila putovanja sa folklornim ansamblom jer nikada nam nije bio običaj da sa nama idu političari jer je bilo dosta djece koja su jedva čekala da putuju. Zato su išli samo najneophodniji i svi su igrali osim Maša. On je vodio program, bio vođa cijelog puta, novinar, dopisnik tako da je Tivat bio upoznat sa „situacijom na terenu“. Mi nismo predstavljali samo Tivat nego i državu Jugoslaviju pa je bilo interesantnih dočeka. Recimo, u Poljskoj je 16 vojvodstva i to u koje smo mi išli Lublin (polj. Województwo lubelskie) nalazi se u istočnom delu Poljske a sjedište je grad Lublin. Bili smo gosti u tamošnjoj višoj poljoprivrednoj školi a na prijem su došla četiri ministra: kulture, nauke, obrazovanja i prosvete. Mi svi kao igrači i članovi predsavili smo se na jednom dobrom i zavidnom nivou.“
Poseban prijem su doživjeli u Češkoj kada su prvi put gostovali u Marijanskim Laznjima (češ. Mariánské Lázně), gradu Karlovarskog kraja okruga Heb. Tadašnji gradonačelnik je bio lični prijatelj tenisera Nikole Pilića je sa zadovoljstvom pričao o Jugoslaviji i divio joj se. Goste je dočekao uz najviše gradske počasti i intoniranje himni dviju zemalja. Božović kaže da im prevodilac nije bio potreban:
„Pokušali smo da gdje god smo išli ne idemo samo na festival nego i da posjetimo najznačajnija mjesta tog grada. Na primjer, u Turskoj smo posjetili i Aja Sofiju, Plavu džamiju, naravno svako je trčao na Kapali čaršiju. Brodom smo prošli kroz Dardanele, uski morski prolaz u severozapadnoj Turskoj, koji povezuje Egejsko more sa Mramornim, posjetili Troju i penjali se u Trojanskog konja i poslije toga išli za Buldan u kome smo gostovali. Posebano interesantno je to da smo bili smješteni dvadesetak kilometara dalje u predivnom ambijentu mjesta Pamukale na zapadnom obodu Anadolijske visoravni. 
To je prirodno čudo pod Unesko zaštitom čini 17 mineralnih vrela, iz kojih izvire voda sa visokim sadržajem kalcijum-karbonata i temperature od 35-100 stepeni celzijusovih. Voda se hladi, a minerali iz nje stvrdnjavaju, ostavljajući na površini naslage kalcijuma u snježno beloj i kristalnoj boji. Pamukale na turskom jeziku znači Dvorac od pamuka, a legenda kaže da su se na ovim izvorištima u prastaro doba okupljali divovi da peru pamuk. Hotel je bio vrlo blizu kao i Hijerapolis, antički grad-lječilište. Predanje kaže da je u čarima lekovitih voda Hijerapolisa uživala i čuvena kraljica Kleopatra.“
„Taj grad Efes, kad uđete čini vam se malim. Kad čujete koliko je ljudi tu živjelo, kakva je bila kultura, vodovod, kanalizacija, javna kupatila, posjetite Celzijusovu biblioteku u kojoj je sahranjen prokonzul rimske provincije Male Azije, Tiberije Julije Celzijus, treću najveću biblioteku antičkog svijeta to je neopisivo. Dosta toga sam i pozaboravljao. Pamtim i odlazak u Buldan važno središte Turske tekstilne industrije. Uglavnom, obišli smo sve što se moglo u okviru organizovane turneje. 
Tako je bilo i u Italiji, na festivalu u Termoliju. Pošli smo feribotom za Bari, iz Barija za Termoli pa kad je festival završen produžili smo za Rim u kome smo ostali dva dana (jedan u Vatikanu) pa preko Trsta i Splita kući. Uvijek se trudimo da obiđemo što više. Na gostovanju u Francuskoj nastupili smo i obišli devet najvećih gradova, osim Pariza.“
Božović ponavlja da se najljepše osjeća u grupi i da mu vodič nije trebao u Kijevu ili Moskvi čija je podzemna željeznica fantazija a svaka stanica svojevrni muzej.
U Moskvi je uspio je vidjeti čuveni mongolsko-ruski cirkus,
u Španiji prisustvovati flamengo večeri, upoznati dio Barselone, Andore, u povratku svratiti u Monako, zaviriti u kockarnicu i boks čuvene auto-trke u Monte Karlu.
Od svih mjesta koja je vidio, mogao bi živjeti u Pragu. Ponosan je na posjetu Berlinu prije nego je srušen zid koji je grad dijelio na dva potpuno različita svijeta. Znajući šta za mlade ljude znači putovanje odustao je od poslednjeg, u Dubai.
„Mlađi treba da idu, da dožive makar djelić onoga što sam ja doživio“, poručio je Lazo Božović“.
