Sve veći broj aktivnosti registrovanih klubova i grupa građana koji organizuju atraktivne pješačke i planinarske ture uklapaju se u činjenicu da se u posljednje vrijeme konačno mijenjaju naše navike i težište sa pasivne vrste odmora polako pomjera na aktivne oblike, na fizičke aktivnosti i rekreaciju. I što je najvažnije, u ovo vrememe kada se borimo sa prijetećim virusom, vježbanja u zatvorenim prostorima sve češće se zamjenjuju aktivnostima pod otvorenim nebom, kroz neposredni kontakt sa prirodom koja uvjek ima šta da ponudi.
Naša sugrađanka Branka Mastilović je po prirodi i navikama sportski tip. Bavila se atletikom, uživa u trčanju koje trenira tri puta nedjeljno, pješači po Boki , pa je bila prava osoba da u našem programu na zanimljiv način popularizuje kulturu aktivnog boravka u prirodi . Kad dobijemo višak slobodnog vremena koji nam je donio posebno prvi dio pandemije, kada dobijemo i višak nepotrebnih i zabrinjavajućih vijesti i misli, blagotvorno je i ljekovito za um i tijelo boraviti van kuće i „zaposliti“ mišiće i sva naša čula.
„Kada je krenulo ovo “ludilo” sa koronom počela sam da se ponovo bavim trčanjem i to najprije kroz naš Veliki park, pa duž obale, prema Ostvru cvijeća. Bile su to kraće relacije od pet do šest kilometara.“, priča Branka. “Sve je zapravo krenulo zbog mojih problema sa kičmom i preporukama za šetnju, ali to mi nije bio izazov jer prosto nisam tip za šetanje. Inače, uvijek sam voljela izlete u prirodi a slušajući o aktivnostima PK „Vjeverica“ poželjela sam da postanem njihov član. Da im se priključim, sprečavalo me je to što sam mislila da moram da imam posebnu opremu, kondiciju, kao i manje godina.“
Pred početak pandemiju Branku je sin prijavio za pješačku turu PK „Vjeverica“, do Vrmca, iz pravca Kotora do
Svetog Ilije. Branka je otišla, vidjela da taj vrh može savladati i shvatila da je ovaj vid rekreacije ono što zapravo želi. Kada je Vjeverica smanjila aktivnosti zbog korone, u „pohode“ je hrabro krenula sama.
„Nije mi to bio problem, niti sam imala nelagodnost i strah, jer Vrmac ima dosta dobro markiranih staza i širokih puteva. Krenula sam prvo starim austrougarskim putem od Donje ka Gornjoj Lastvi, pa do vrha Sveti Ilija, zatim ka tvrđavi Trojica, potom Kavač, Gradiošnica, sve doTivta. Moj prvi samostalni pješački dan je prošao odlično i bez ikakvih problema sam prešla preko 20 km.
Potom sam išla i pravim planinarskim stazama od Vrmca ka moru, Kotoru, Markovom rtu, sa Gornjeg ka Donjem Stolivu, prema Lepetanima. Ili preko Tripovića, na Učure, preko Markuševine, Bogdašića , zapravo gdje god vidim da sa magistrale ima znaka za planinarske staze, ja tamo i odem“.
Branka kaže da često ide i sa grupama građana na pješačke ture vikendom po Boki, u zaleđe Kotora i Herceg Novog, prema Orjenu ili Lovćenu, na Lušticu… Do sada joj je svakako najdraža osvojena visina od 1.749 metara prije nekoliko godina.
„Prije par godina, u vrijeme kada je krenula korona, organizatori Lovćenskog trkačkog maratona su zbog održavanja kontinuiteta odlučili da ga simbolično obilježe sa destak učesnika. Prijavila sam se, i sa još pet članova Vjeverice tada prešla 23 km od Kotora do Lovćena. Uspon je bio veliki, 1.400 m nadmorske visine, kao i penjanje 461 stepenikom do Njegoševog mauzoleja i moram da priznam da je bilo naporno. Ipak me to nije obeshrabrilo da nastavim dalje. Naprotiv“.
U srednjoškolskim i studentskim danima Branka je bila atletičarka i aktivna planinarka. Sa profesionalnim klubovima iz Bosne i Srbije penjala se na Igman, Bjelašnjicu, Taru, Zlatibor.
„ Za ove aktivnosti nije nužna posebna oprema, kondicija ili određene godine, treba imati dobru i udobnu obuću i
veliku volju i ljubav prema prirodi . Onda to postaje potreba i zavisnost. Ja tri puta nedjeljno trčim a kada osunčanim vikendom ne odem nigdje, smatram ga uzaludno potrošenim“.
Svaka tačka na usponima nudi predivan pogled, koji je promjenljiv u zavisnosti od godišnjeg doba. Posebno jesen čarobno boji pejzaže i nudi drugačiji doživljaj jednih te istih predjela, rapsodiju boja i igru svjetlosti.
„Sjećam se divnih pejzaža i pogleda kada samo jednom išli na Male i Velje 
Zalaze iznad Škaljara. Teren je bio kamenit i zahtjevniji ali smo ga lako savladali i potom naišli na predivno zaleđeno jezerce,vjerovatno pojilo za stoku, a usput naišli i na živopisne, stare kamene kuće namjenjene odmoru putnika namjernika.“
Mnogo je blagodeti koje nam donosi ovakav način života . Odlazak na neku od pješačkih ili planinarskih tura u okruženju prilika je i da se steknu prijateljstva koja i van ovih aktivnosti dugo traju, prilika je da se “pročisti” i duša i tijelo, da se promjeni fokus razmišljanja , a brige se rasprše i lakše podnose.
„Radujem se svakoj novoj turi i izletu. Čeka me i Bokeški polumaraton za čije
prvo izdanje sam se dugo pripremala ali su me neke nepredvidive okolnosti spriječile da ipak učestvujem. Voljela bih da nastavim sa turama sa PK Vjeverica, željela bih da vidim naše kanjone , da odem na neki rafting, da obiđem Durmitor. Za sada sam u našem zalijeđu, dakle svuda gdje mogu da odem i vratim se – svojim nogama. Ali volim da pomjeram granice, volim izazove i jedva čekam nove prilike za osvajanje vrhova“ , zaključuje Branka Mastilović.
