Priču o svojim putovanjima Andrija Samardžić, Kotoranin koji živi i radi u Podgorici i kao svaki mladi čovjek posjećuje kafiće i koncerte, počinje zahvalnošću Radio Tivu za priliku da se govori o putovanju osoba sa invaliditetom. To što ima oštećenje vida nije ga spriječilo da maksimalno uživa u Parizu, Milanu, Rimu, Briselu, Brižu….
„Mi smo kao manje razvijeno društvo prinuđeni a i više skloni da govorimo o pravima koji se odnose na socijalnu zaštitu, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, po malo samostalan život a u suštini, tema putovanja je jako važna. U lokalnim zajednicama se još manje govori a značajno je odgovoriti koji su to izazovi kada se osobe sa oštećenjem vida odluče na putovanje. Putovanje kolokvijalno možemo podvesti pod samostalnost života i samostalnost pri kretanju, najčešće u neka udaljena mjesta. Istina je da putujemo odnosno krećemo se i u gradskom prevozu ali pravi izazov je kada odlučimo da idemo u drugi grad ili drugu državu.“
Osobama sa oštećenjem vida to što ne vide jasno ili nikako ne vide, ne predstavlja prepreku za potpun doživljaj destinacije. Andrija je putovao više od mnogih svojih vršnjaka, mijenjao prevozna sredstva (avion mu je najdraži) a to opisuje ovako:
„ Van Evrope nisam putovao a po Evropi i poslovno i turistički. Vidio sam mnoge evropske prijestonice i ono što sam 
kao mlađi izuzetno volio to su koncerti i rok festivali. Danas imam manje vremena, i dalje volim sve te muzičke manifestacije koje ipak iscrpljuju ali ostaju najdraže. Odete u drugo mjesto, drugi grad, imate dosta slobodnog vremena, osjetite kako živi taj grad i osjetite kulturu a pri tom vidite velike događaje i upoznate se sa stvaralaštvom velikih muzičkih zvijezda.
Kako kao osoba sa oštećenjem vida sve to doživljava? Andrija pojašnjava da kada turistički putujemo skloni smo da posjećujemo muzeje a oni su konzervirana slika prošlosti jednog grada i mnogo manje sadašnjosti. Vizuelno zapažamo ono što je sačuvano, što najčešće stoji u nekom staklu. 
Danas postoje taktilne replike eksponata što je dobro jer postoje ljudi sa oštećenjem vida kojima takav način upoznavanja sa muzejima mnogo znači. Činjenica je da kada ostalim čulima zapažate taj konzervirani izložbeni prostor prepoznate sličnost tvrdi Andrija i dodaje da je duh koji osjetite u muzeju u Parizu, Rimu ili negdje u Centralnoj Evropi, u suštini, manje ili više veoma sličan. Sa katedralama i sakralnim objektima je nešto drugačije:
„Tu već, kada odzvanja vaš glas, kada se krećete i kada pratite neki vjerski obred, možete da opazite o čemu se tu radi. Mnogo ljudi voli da čita Igoa i dobro se sjeća njegovog opisa Notr Dam-a ali pored toga, meni je Bogorodičina crkva nešto što je uvijek zaokupljalo pažnju. Više me zanimala od bazilike Di San Pijetro, od Bečke katedrale ili katedrale Svetog Vida u Pragu.
Nekako Notr Dam je zaista živi svjedok gotske arhitekture iako je doživio brojne rekonstrukcije a i nekako sam bio ponosan da dolazim iz grada koji ima katedralu čak stariju od Notr Dam-a budući da sam ja Kotoranin. Za mene je katedrala nešto što govori, ne postoji ništa drugo što postoji u upotrebi u nekom gradu a nastalo je u srednjem vijeku izuzev srednjeevropskih katedrala u evropskim prijestonicama.
I danas vi imate u njima vjerske obrede, trudimo se da sačuvamo katedrale koliko se može a nikada neću zaboraviti osjećaj kada sam ušao u Notr Dam. To je zaista bilo onako kako sam i očekivao. Osjetite patinu vremena u toj katedrali i ne morate da gledate. Ja imam neke ostatke vida i mogao sam da vidim prozore i svjetlost kako ulazi, boje koje nastaju prelamanjem sunčevih zraka kroz vitraže na toj bazilici. Zaista fascinantno ali fascinantno više od toga je kako se širi zvuk, kako odjekuju koraci, kakav miris ima ta katedrala. To je na mene ostavilo najjači čulni utisak i niujednom trenutku nisam osjetio da me vid sprječava u opažanju.“
Pretpostavlja da sličan osjećaj imaju i ljudi koji vide jer se istorija osjeti što je činjenica. Sa Parizom se nije naročito povezao ali osobama sa oštećenjem vida poručuje da kada dođu sa prijateljima koji dobro vide, neće se osjećati nimalo uskraćenim za bilo šta u odnosu na njih. Voli da posjećuje tržnice, ne izbjegava ni šoping zone u velikim gradovima jer nisu svi butici isti i ljudi se u različitim sredinama različito i oblače.
„Čak i više od restorana, na starim, sačuvanim tržnicama možete da primjetite kako se ljudi hrane, kakva je njihova kultura, šta kupuju, koliko slobodnog vremena imaju da spremaju hranu. Meni su te tržnice i komunikacija domicilnog stanovništva na njima veoma značajni. Iako se grozimo od teme, mislim da nije na odmet u nekim gradovima posjetiti i groblja koliko god to morbidno zvučalo jer odnos prema umiranju puno govori o kulturi. Svjetski putnici su i duhom svjetski, dovoljno emancipovani da takve stvari shvate kao nešto što je uobičajena stvar u našim životima.“
Po njemu je prava šteta što turisti manje posjećuju ostrvo Svetog Đorđa koje je, ustvari peraško groblje ili monumentalno groblje Camposanto istorijsko groblje na glavnom trgu Duomo, u Pizi.
„ Nikada neću zaboraviti posjetu tom gotskom groblju koje ima ogromne trifore, red gotskih trifora i kad hodate, smjenjivanje sijenki od stubova i sunčevih zraka koji idu kroz stubove su fascinanti. Osobe oštećenog vida nerijetko imaju neke male ostatke vida i to smjenjivanje svjetlosti i tame dok koračate je nezaboravno.“
Kada je bio na poslovnom putu u Briselu i imao slobodan dan, sa djevojkom je vozom otputovao u Briž. Taj grad smatra velikim otkrićem. Poznat kao Venecija Severa, bio jedan od prvih gradova u svijetu koji je počeo da privlači turiste. Već u 19. vijeku su bogati Britanci i Francuzi putovali u Briž, taj mali zapadno-flandrijski grad koji se nalazi na Uneskovoj listi svjetske baštine:
„To je pretežno holandska kultura, prizemne kuće građene od cigala, stepenasti krovovi, kada hodate ulicom prolazite pored domova na kojima su prozori u prizemlju otvoreni što govori da ljudi žive slobodno i u svojoj kulturi nemaju sklonost da prate tuđu privatnost. 
Kurioština što bi mi Bokelji rekli manje je izražena ali se nemojmo zavarati – ti ljudi nisu hladni, nisu neprijatni, veoma su srčani, ljubazni, na ulici će vas vrlo rado pozdraviti osmijehom što takođe govori i o standardu i o stepenu sreće u jednom mjestu. Pritom, tamo postoje brojne pivnice, katedrala sa velikim tornjem, kanali sa vodom. Briž nije evropska prijestonica već manji bogati grad i meni se to strašno sviđa.
I Prag je grad koji mi se jako sviđa, dobar je za osobu oštećenog vida pogotovo za onu koja nešto zna o novijoj istoriji Češke. U Pragu još uvijek osjećate duh slobode nakon velike torture 1968 godine kada je sovjetska armija ušla u taj grad, umarširala. Kod Milana Kundere čitate da su ih žene, u znak protesta, pozdravljale u mini suknjama što je za rigidnu staljinističku kulturu bio znak prkosa i nekulture. Sa druge strane, taj grad je baštinio duh slobode i onda to i dan danas osjetite u Pragu – na ulici, suvenirnici.“
Odnos prema osobi sa bijelim štapom je različit koliko i kulture. Sjeća se puta u Atinu, grad mu se dopao ali je jedna situacija koja je dosta „rekla“ o toj sredini:
„Bio sam smješten u nekom hostelu, išao sam sa drugom i u restoranu na krovu hostela, kada sam otišao do toaleta, mlada konobarica je dok je posluživala pitala ga kako može da putuje i uopšte kako može da se druži sa čovjekom koji ne vidi. To svakako ne govori o grčkoj kulturi jer poznajem mnogo divnih ljudi i kroz rad u Savezu slijepih sam sarađivao sa grčkim kolegama. U Atini nisam naišao na osobu oštećenog vida koja sama hoda ulicom a u drugim evropskim gradovima je to normalno i ništa čudno. Meni je situacija ostavila gorak ukus jer je to bila mlada Grkinja, odrasla u gradu sa više od tri miliona stanovnika. Poslije smo dugo razgovarali.“
Neobičnim gradom opisuje Budimpeštu sa previše beskućnika, malo osmjeha na ulicama i bogatom prošlošću. U svakom gradu pijaca je mjesto koje obavezno posjeti a restorani u turističkim mjestima su u ponudi hrane vrlo slični. Nastoje ugoditi turistima, mada je njemu najdraža hrana na kojo je odrastao. Utisak su ostavili centralnoevropski restorani sa jakim gulašima, posebno jedna gostiona u Pragu. Drag mu je Kan sa mediteranskom hranom ali omiljeni grad je Rim u kome Italijani od dva sastojka naprave perfektno jelo:
„Mimo toga što Pariz ima najljepšu katedralu Rim bih predložio osobama sa oštećenjem vida. Tu itekako osjetite mirise, patinu vremena, kulturu koja je mediteranska, urnebesni izlasci, potpuno drugačija moda, boje koje ja sa svojim ostacima vida mogu da registrujem su zaista fascinantne, užurbanost. Razmišljam da Rim nije grad u kojem bi osoba oštećenog vida ili uopšte osoba sa invaliditetom mogla da živi ali da ga posjeti, svakako. Rim je grad koji balansira između uštogljenosti i užurbanosti.“
Osobama sa oštećenjem vida preporučuje da što više putuju i da od samostalnih putovanja ne treba bježati:
„ Zato što je lijep osjećaj kad iz zone komfora osoba sa oštećenjem vida „izleti“ sama, ode na aerodrom da sama nađe čeking šalter, sama zamoli zemaljsku stjuardesu da pomogne. Momenat kada se avion otisne od zemlje, uprkos sumnjama kako ćete ili šta ćete, osjetite takav napad slobode da, kad vas ta sloboda obgrli, više vjerujete sebi da ćete od putovanja moći iskoristiti najbolje. U krajnjoj liniji imamo pravo i na taj vid samostalnosti mi sa oštećenjem vida.“
