I ove srijede JU Gradska biblioteka Tivat našim čitateljkama i čitaocima poklanja tri vrijedna naslova svjetske i južnoslavenske književnosti. Ove srijede to su „Pripovijetke“ francuskog pisca Gija de Mopasana, „Ruke“ Ranka Marinkovića i „Istorija i književnost“ vladike Vasilija Petrovića, kazao je glavni urednik izdanja Miomir Abović.
Anri Rene Alber Gi de Mopasan (1850.-1893.) bio je francuski realistički pisac. Mopasan je rođen u mjestu Šato de Miromenil (Château de Miromesnil), kod Djepa u Francuskoj. Pisao je pripovijetke i romane. Iako je njegov roman “Stihovi” bio početnički neuspjeh, Mopasan prozaist je postao “najveći pjesnik maglene i hladne normandijske ravnice, neprolazne ljepote njenih nježnih i strasnih pejzažâ”. Kad piše o ljudima, to su ljudi “koji su izgubili volju za životom”. Čak i kad vole život, junaci njegovih novelâ i pričâ ne umiju da žive. Oni su žrtve strasti i tragičnih nesporazumâ.
1880. godine Mopasan je objavio svoje prvo remek-djelo “Boule de suif”, koje je odmah postiglo velik uspjeh. Flober je to djelo opisao kao „remek-djelo za sva vremena“.Mopasanov najplodniji period bio je od 1880. do 1891. Postavši slavan svojom prvom pripovijetkom, marljivo je pisao i stvarao dva, a ponekad i četiri djela godišnje. Sretan spoj književnog talenta i smisla za biznis donio mu je pravo bogatstvo. Godine 1881. objavio je prvu knjigu pripovijedakâ pod naslovom “Kuća Telijeovih” (“La Maison Tellier”), koja je u samo dvije godine dostigla dvanaest izdanjâ. Godine 1883. završio je svoj prvi roman “Jedan život” (“Une Vie”), koji se za manje od godinu dana prodao u 25.000 primjerakâ.
Mopasan je mrzio društvenu farsu. U kasnijim godinama kod njega se razvila gotovo bolesna želja za samoćom i samoočuvanjem, uz stalan strah od smrti, te manija proganjanja zajedno sa simptomima sifilisa zarađenog u mladosti. Godine 1891. potpuno je izgubio razum, a umro je dvije godine kasnije, jula 1893, mjesec dana prije svog 43. rođendana. Gi de Mopasan pokopan je na groblju Monparnas u Parizu.
Ranko Marinković, uz Miroslava Krležu, nesumnjivo je najveći hrvatski pisac. Rođen je 1913. godine u Komiži na otoku Visu; umro je u Zagrebu 2001. godine. Centralno djelo njegovog književnog opusa je roman „Kiklop“. Izlazak djela „Ruke”, još jednog Marinkovićevog remek-djelâ, vezan je za 1953. godinu. Autor se bavio temama gradića, otoka, kontitenatâ, objašnjavanjem ljudi, odnosno čovjeka. „Ruke” nisu samo njegov uspjeh, već uspjeh hrvatske književnosti bez kojih je ona nezamisliva. O veličini pomenutog djela govori činjenica da su objavljene u više od trideset izdanjâ. Pohvala nije nedostajalo, a kritike je Marinković ućutkao u svom stilu. Kako piše Večernji list, kritiku je imao jezikoslovac Ljudevit Jonke, kojem je zasmetao broj pravopisnih i gramatičkih grešakâ, na što mu je Marinković odgovorio tekstom „Kako se postaje volom”.
“Ruke. Svemu su krive ruke. To je kod nas i kod majmuna koji jedini među životinjama imamo ruke! I gledao je ruke. Ruke pametne i vrijedne, svemoćne i lukave, strašne, zločinačke ruke. Mogu se stisnuti u šaku, raširiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se može dohvatiti nož i pištolj i protivnički grkljan… Rukama se može zadaviti! Ta ga je činjenica zaprepastila. Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju… Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o međusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice. Svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku? – nosovi bi nam se izdužili u surle ubilačke, bili bismo mali dvonožni opaki slonovi. “Ruke”
Djelo vladike i mitropolita crnogorskog Vasilija Petrovića (1709.-1766.), pak, od nesamjerljivog je značaja za razumijevanje društveno-kulturne povijesti Crne Gore; kockica koja je veoma bitna za potpunije shvatanje i temeljniju spoznaju iste. Zbog svega što smo naveli u ovom kratkom prikazu, ne sumnjamo da ćete i ove srijede doći u Gradsku biblioteku Tivat, uzeti i pročitati knjige koje Vam poklanjamo. S poštovanjem, Miomir Abović, glavni urednik JU Gradska biblioteka Tivat”.
