U rubrici “Knjiga sedmice” JU Gradska biblioteka Tivat ovog ponedjeljka predlaže za čitanje sjajni roman- nesumnjivo jedan od najvećih romanâ XX stoljeća- argentinskog pisca Hulija Kortasara „Školice“ (špan. „Rayuela“), ističe glavni urednik izdanja Miomir Abović.
Hulio Kortasar (Julio Cortazar) rođen je u Briselu 1914. godine. Do 1951. godine živio je u Argentini, a tada odlazi u Pariz, gdje živi do smrti 1983. godine. Bio je profesor, prevodilac i borac za slobodu Južne Amerike. Kortasar je uživao ogroman ugled, pa i ljubav ljudi tog kontinenta. Zastupao je ljevičarske ideje, bio je član Raslovog suda i još nekoliko međunarodnih organizacijâ. Sa Borhesom i Sabatom predstavljao je „Sveto Trojstvo“ argentinske književnosti. Njegov roman „Školice“ proglašen je za najveći domet južnoameričke prozne avangarde.
Roman „Školice“ govori o čovjekovoj težnji da sebe prepozna u drugima; govori o potrebi čovjeka da pronađe sebe, govori o njegovoj potrazi, ali tako da i sâm govor i kompozicija romana postaju svojevrsna potraga. U romanu se to traženje- isprepleteno na više ravni- nagovještava već prvom rečenicom glavnog lika Oliveire:“Hoću li naći Magu?“ Jer, likovi nastoje da se međusobno prepoznaju kao da su dvojnici, a udvojeni su već u sebi samima. U tom nastojanju da otkriju svoje „ja“ i da ga zajednički prošire- stvarajući pri tom ono što oni nazivaju „figure“, figure svijeta kao sazvežđa ljudi- likovi se ustvari raslojavaju. I njihova je potraga slojevita, a poglavlja kroz koja se ta potraga odvija raspoređena su tako da čitalac i sâm mora sudjelovati u traganju junakâ romana. Štoviše: na početku romana autor prilaže uputstva kako se tekst može čitati i redosljedom različitim od slijeda poglavljâ u knjizi; čitalac je, dakle, slobodan da se opredijeli i za neki svoj način čitanja.
Nijedan od tih načinâ čitanja, međutim, ne obezbjeđuje rasplet. Glavni junak romana, Oliveira- koji je tražio sebe i koji je, zapravo, prototip egzistencijalnog tragača- uspijeva samo da izgubi druge, i potraga se nastavlja. Ovim kruženjem- koje može značiti da čovjek sebe stvara neprekidno i da je on, ujedno, neprekidni stvaralac- čitaocu je uskraćeno smirujuće razrješenje jednako kao i likovima, pa se utoliko pitanje prepoznavanja i dvojništva odnosi i na čitaoca.
I dok u romanu likovi i njihovi dvojnici razmišljaju o životu, pisac Moreli- koji se, na neki način, javlja i kao Kortasarov dvojnik- razmišlja o romanu kao proznoj formi. Kao što glavni junak Oliveira razmišlja o „rasturanju putanje ljudske vrste“- da bi bio prekinut lanac hiljadugodišnjih nesporazumâ koji pritiska čovjeka- tako i Moreli razmišlja o „ras-pisivanju“ romana i, uopšte, one književnosti koja svojim šarenim lažama vodi čitaoca ka novim nesporazumima sa životom. Ukoliko takvi likovi djeluju kao da su otuđeni, to ipak nije zbog toga što oni odbacuju ustaljene vrijednosti, nego, naprotiv, zbog predanosti s kojom tragaju za onim pravim. Pri tom su svjesni opasnosti da i sami budu odbačeni u prazni prostor usamljenosti. Zato oni nastoje uspostaviti most od čovjeka ka čovjeku.
Upravo most od čovjeka ka čovjeku jedan je od nosećih pojmovâ Kortasarovog pristupa književnosti i životu. Most je, ustvari, jedno od imena dvostrukog prolaza od sebe ka drugima i od drugih ka sebi. Glavni junak „Školica“ Oliveira traži odgovore na suštinska pitanja čovjekovog postojanja; traži da i sâm bude „istovremeno sjever i jug“, ali odbacuje ljubav kao izgovor i samozavaravanje kao rješenje. Odbija ono što on naziva „pogrešno izvedenim Zapadom“, ali ne pristaje ni na ono što je prema njemu „površno nakalemljeni Istok“. Traži izmirenje sa ljudskim rodom koji je, prema njemu, žrtva kobnih zabludâ, ali ni to izmirenje ne treba da se izrodi u puku obmanu. Oliveira zapravo traga za Apsolutom, tj. Nebom koje predstavlja posljednji podiok „školica“. Da bi se stiglo do Neba, dovoljno je tačno usmjeriti kamičak kojim se školice igraju. Ali kada čovjek stekne potrebnu vještinu, on je već zaboravio da se, zapravo, igra.
Zašto se roman uopšte zove „Školice“? Naziv romana duboko je metaforičan. U 36. poglavlju romana- jednom od ključnih po svojoj katarzičnoj funkciji- Oliveira pominje i Heraklita. U svom pedeset drugom fragmentu Heraklit je napisao:“Vrijeme je dijete koje se kamičkom igra: dječije carstvo“. Naziv romana zapravo se i odnosi na dječiju igru u kojoj nogom treba gurnuti kamičak na odgovarajuće podioke nacrtane na pločniku. Ili, kako u romanu piše:“Školice se igraju kamičkom koji treba gurati vrhom cipele. Potrebna oprema: kamičak, cipela i lijep crtež kredom, po mogućnosti u boji. Gore je Nebo, dolje Zemlja“ (glava 36.). Dakle, kamičak i vrh cipele: a kako je teško, razmišlja dalje Oliveira, stići do Neba, premda je sve na pločniku. Nebo je u istoj ravni sa Zemljom, ono je u nama, treba ga sada i ovdje dostići. Drugim riječima, Nebo ili smisao stvarnosti već su tu, ali mi smo uvijek zauzeti nečim drugim, efemernim, a naš jezik najčešće je prepreka istinskom sporazumijevanju. Riječi su odgovorne za olako iskrivljavanje, sumnjivo pojednostavljivanje i jeftino nadomještanje misli, pa je i Oliveirina potraga tim složenija što on u toj težnji za Apsolutom ne može prihvatiti kompromis koji u osnovi čini jezik.
„Školice“ su djelo koje u sebi krije niz briljantnih motivâ; roman koji na svojevrstan i originalan način problematizuje suštinske teme ljudskog bitisanja. U ovom kratkom prikazu pokušao sam (i mogao sam) naznačiti tek okvirni misaoni kompleks pomenutog Kortasarovog romana. Nadam se, međutim, da sam Vas istim uspio zaintrigirati da uzmete ovaj roman i da krenete u nezaboravnu duhovnu avanturu otkrivanja njegovih metafizičkih i (meta)tekstualnih dubinâ”- zaključuje glavni urednik JU Gradska biblioteka Tivat Miomir Abović.
