Nevladino udruženje “Centar za ženska prava” ove godine obilježava 20 godina od osnivanja a radi na promociji i zaštiti ženskih ljudskih prava i rodne ravnopravnost , na osnaživanje žena koje su preživjele nasilje u porodici/partnersko nasilje kroz savjetodavnu, psihološku i pravnu pomoć. Maja Raičević, izvršna direktorica Centra za ženska prava bila je gošća emisije „Popodnevni alibi“.
Javni prostor je sve više obojen mizoginijom, seksualnim uznemiravanjem, kao i najtragičnijom posljedicom partnerskog nasilja i najtežim oblikom rodno zasnovanog nasilja- femicidom . Da li imamo rješenje koje će omogućiti da se nasilje prevenira i da se zaštite životi žena. ?
Moraćemo se ovom problemu stalno vraćati sve dok ne dobijemo rješenja koja su adekvatna. Tokom četiri mjeseca u Crnoj Gori su se desila tri ubistva mladih žena od strane muževa i parnera usljed porodičnog nasilja koje je trajao duži period. Ove žrtve su prijavljivale nasilje nadležnim institucijama i to je ono što zabrinjava. Nije se desila adekvatna reakcija, niti su iskorišćeni svi zakonski mehanizmi da se one zaštite. Ovih žena danas nema, a postoji opravdana bojazan da se to može ponoviti.
Mi imamo blizu 3.000 prijava porodičnog nasilja godišnje, a da ne govorimo o drugim oblicima nasilja poput uhođenja, seksualnog nasilja od uznemiravanja do silovanja, a imali smo i seksualne napade na djevojčice koji su završili kao prekršaji. Govorimo o problemu koje je pitanje bezbjednosti žena u Crnoj Gori a nedovoljno ga tretiraju i institucije i ljudi koji vode ključne resore, kao i sama Vlada.
Da li to znači da institucije nisu bile dovoljno ažurne i nisu adekvatno reagovale, kao i da se žrtvama rijetko vjeruje?
Institucije su zaista bile pasivne, a žrtvama se nije vjerovalo kada su prijavljivale nasilje, čak i kada su imale vidljive dokaze nasilja i od povreda završavale u bolnicama. A gdje je tek briga o djeci koja su prisustvovala dugotrajnom nasilju nad njihovim majkama što je ozbiljna životna trauma. Tim prijavama se djeca ne obuhvataju i njihova iskustva su potpuno zanemarena a institucije se ne brinu da djeca dobiju adekvatan tretman, da dobiju podršku da prevaziđu traumu, da imaju koliko toliko mogućnost za spokojan rast i razvoj.
Sve je to uzbuna za sve nas, posebno za resore koji su zaduženi da se time bave a to su, u prvom redu , policija i tužilaštvo, kao i centri za socijalni rad i Ministarstvo finansija i socijalnog staranja koji imaju ključnu ulogu jer
kooriniraju svim aktivnostima vezanim za nasilje. Očigledno je da nisu dorasli zadatku, da nisu adekvatno odgovorili na potrebu za brigom i psihosocijalnom podrškom, i da je potrebno da se ovakav loš sistem mijenja iz korijena.
Naši sudovi za prekršaje su u 2021. imali 2.176 predmeta za nasilje u porodici što znači da se tužioci mnogo češće odlučuju za blažu kvalifikaciju djela, tj. uglavnom se vode prekršajni postupci. Zašto krivični postupci iznose mali postotak od ukupnog broja prijavljenih slučajeva i zašto nam je blaga kaznena politika ?
Praksa tužilaštva je potpuno neadekvatna i mora da se mijenja, ona pokazuje duboko nerazumijevanje prirode i posljedica nasilja. Nasilje nije incident i kada se jednom prijavi, obično mu predhodi cijela istorija zlostavljanja i to naši tužioci moraju da znaju i uvaže kroz svoju odluku, tj . ocjenu da li je nešto krivično djelo ili prekršaj.
Jasno je da postoji veoma tolerantan odnos prema nasilju jer je samo 11% od ukupnog broja prijavljenog nasilja procesuiran kao krivično djelo a ostalo su sve prekršaji. Čak se i teže povrede procesuiraju kao prekršaji, seksualno nasilje se često istako tako procesuira, kao i nedavni napadi na djevojčice. Rekla bih da, u stvari, lični stavovi i lično nerazumijevanje ove problematike boje postupanja nadležnih institucija, uključujući i tužilaštvo.
Zato insistiramo na tome i zato je to sada naša tema obilježavanja Dana žena jer ne želimo da se priča zaustavi na ovom nivou. Želimo da se slučajevi femicida koji su se desili u posljednjih nekoliko mjeseci nikada ne zaborave i da posluže kao povod za unapređenje sistema zaštite koji treba da bude takav da se u njegovom centru nađu ljudska prava žrtava a ne neka opravdanja i tolerancija nasilja.
Do kraja 2021. godine sudovi za prekršaje su okončali 70.73% predmeta ili 1539, ali je kaznena politika jos uvijek preblaga. U ukupnom broju okončanih predmeta, zatvorske kazne su izrečene u samo 7% predmeta koji su vođeni pred sudovima za prekršaje. Preovlađuju uslovne osude – 19%, novčane kazne – 29%, opomene – 8%, vaspitne mjere – 1.4%. Zaštitne mjere udaljenje iz stana su izrečene u samo 3% predmeta, zabrana približavanja u 7.7% predmeta, a zabrana uznemiravanja i uhođenja u 12,5% predmeta.
Sve ovo je , predpostavljamo, i bio razlog da Centar za ženska prava ove godine Dan žena obilježi Osmomartovskim
maršem posvećenom borbi protiv femicida i u znak sjećanja na žene stradale usljed partnerskog nasilja.
Mi tradicionalno obilježavamo Međunarodni dan žena- Osmomarovskim maršem . On jeste izraz poštovanja prema onome što su naše pretkinje ostvarile prije svih nas za generacije koje dolaze, ali i zato što su se izborile da jedan takav dan postane međunarodni praznik .
Bez obzira što je ovo praznik koji se prvenstveno tiče ekonomskih i političkih prava žena, mi nastojimo da tema naših marševa uvjek bude ono što u tom trenutku najviše muči naše žene, a to je ove godine pitanje femicida.
Povorka koja je obišla grad noseći transparente protiv mizoginije i femicida završila je 8. marta šetnju do zgrade Skupštine gdje je posjetila izložbu “Portfolio nenasilja” koju je Centar organizovao sa Odborom za rodnu ravnopravnost Skupštine Crne Gore. Na izložbi su prikazani radovi mladih umjetnica i umjetnika – učesnika likovnih radionica koje Centar za ženska prava organizovao u okviru projekta “Kratki kurs (u)kidanja patrijarhata”.
Da li je marš bio i vrsta podsjećanja državi da je njena obaveza da štiti živote svojih građanki i ukazivanje na njenu nužnost preispitivanja neuspjeha i odgovornosti institucija u ovim slučajevima ?
Glavna obaveza države je da štiti pravo na život svih njenih građanki i građana. Osim toga međunarodni standard, prije svega Istambulska konvencija, obavezuje državu, odnosno utvrđuje njenu odgovornost za sva djela nasilja počinjena na njenoj teritoriji, bez obzira da li ga je počinilo privatno lice ili neka javna ustanova.
Što znači da sve naše institucije moraju da po službenoj dužnosti reaguju na svaku sumnju nasilja, čak ne moraju ni da čekaju da ga žrtva prijavi, nego ako dobiju informaciju da se nasilje dešava, odmah mogu da djeluju jer imaju sve mehanizme i zakonsku mogućnost za to. Nažalost, mi ovdje imamo neku naučenu bespomoćnost institucija, neku pasivnost koja vodi do toga da se danas u Crnoj Gori strukturno krše prava žena.
Foto: Internet
