Priču o putovanjima, najvećem blagu koje sa sobom nosi, naša sugrađanka Melita Ramljak Ciko počinje sjećanjem na posjetu Njenom Kraljevskom veličanstvu Kraljici Danske Margariti II, prije petnaestak godina. Tada je njen suprug u Kopenhagenu predavao akreditivna pisma a ona bila pratnja.
„Mi nismo bili stacionirani u Kopenhagenu i dolazili smo po potrebi. Suprug je imenovan za nerezidentnog ambasadora Crne Gore u Kopenhagenu. Prije predavanja akreditivnih pisama, kraljica treba da vam odobri da budete predstavnik jedne države u Danskoj. Stupila je na tron 14. januara 1972. kada je imala 31 godinu i nastavila tradiciju jedne od najstarijih evropskih monarhija osnovanu sredinom 10. vijeka. Protokol liči na holivudske filmove – kočije sa upregnutim konjima bile su vrlo upečatljiv doživljaj za mene.“
Na prijemu kod Danske kraljice bili su u bokeškoj nošnji, suprug u živopisnoj uniformi Bokeljske mornarice a ona u ženskoj Bokeljskoj nošnji iz Donje Lastve.
„Naravno da smo protokol dobili mnogo ranije i morali smo ga se držati. Dakle, kod kraljice se ne ide nespreman i bilo kako obučen. Tri osnovne stvari su da morate imati rukavice, niske cipele i pokrivenu kosu, za muškarce isto tako – narodno odijelo koje se može upotrijebiti u toj prilici. Ja sam vidjela da to „narodno odijelo“ naše bokeško može biti savršeno uklopljeno u tu priču tako da sam uzela starinsku narodnu nošnju, bokešku iz Donje Lastve i sa velikim ponosom bila pred kraljicom. Kod kraljice ne možete biti koliko vi želite a mi smo imali oko osam minuta. U tih osam minuta smo morali ispričati najviše što se može i o svojoj zemlji, običajima. U tim momentima se kraljica prisjetila Tivta kada je 1973 godine bila u posjeti Josipu Brozu Titu. Sjećala se te muške uniforme koja ju je dočekala na aerodromu u Tivtu. Sjeća se i zato što je to nakon njene inauguracije kao kraljice bila prva službena posjeta nekoj stranoj zemlji. Moj suprug je nosio uniformu koja je zadovoljila sve propozicije prilikom dolaska kod kraljice – kapa na glavi, leptir mašna, niske cipele i taj plašt koji pokriva koljeno tako da smo se odlično uklopili.“
Glavni grad Danske je dom je hiljadama srećnih Danaca, dugovječnih biciklista, Male sirene, hipi zone Kristijanija, mnogih muzeja, grad u kome caruju sreća i bicikli, čini se najvažnije prevozno sredstvo kaže Melita. Samo u Kopenhagenu je oko 400 kilometara biciklističkih staza.
„To me se baš dojmilo. Na ulici možete vidjeti jako lijepo obučene djevojke, dame, žene sa djecom koje imaju te trokolice, djecu stavljaju na bicikl i tako voze sa njima. To je njima način života.“
Diplomatska karijera supruga Nikole Cika dovela je Melitu u Austriju. Ta država je dvije godine bila njihov dom
„Prelijepa iskustva, predivni predjeli, obilasci i ne znam što bih izdvojila iz te države koja je po mnogim listama već dugo godina najbolja za život. U Beču se u svakom segmentu života osjeti duh prošlosti, gospodstva. Oni su ustvari napravili nekakav spoj modernog i tradicionalnog što ne isključuje ni moderno ni tradicionalno. To su dobro uklopili i Beč je spravom prijestolnica Evrope. Gradski prevoz odlično funkcioniše i smatra se jednim od najbolje organizovanih u Evropi. Kupljena karta važi u 5 linija metroa, 127 autobuskih linija i 29 linija tramvaja pa se ne isplati paliti auto. Što se tiče prodavnica, a to mi se najviše svidjelo, imate za svačiji džep. Možete naći košulju od tri eura ali i za tri hiljade eura. Sve zavisi u kom dijelu grada kupujete odnosno gdje idete i šta tražite. Ne možete kao u Tivtu krenuti, napraviti krug pa vidjeti šta ima. Morate znati šta tražite i onda otići u taj dio grada.“
Beč je kosmopolitski grad pa i restorani u Beču to odražavaju, italijanska kuhinja, turski kebabi, kineske nudle, bosanski burek i slično. Međutim, tradicionalna bečka kuhinja u velikoj meri potiče iz perioda Austro-Ugarske. Austrijska hrana najpoznatija je po jelima sa mesom, kao što je svjetski poznata bečka šnicla, i desertima, među kojima je najpopularnija zaher torta.
„ Oduševilo me je što najveći dio povrća dolazi iz okoline Beča. Na primjer šparoge koje su njima jako važne u ovom proljetnom periodu. U jednom selu pored Beča postoji spomenik šparogama jer su ih šparoge odhranile. Isto tako, pored njega je selo koje je svinjama diglo spomenik jer su tu najviše proizvođači svinja. I u Tirolu kad smo bili, u tim velikim selima, preko kuća izvjese velike zlatne medalje koje su njihove krave dobile na raznim sajmovima. I kako da ne svratite, da ne kupite proizvod vrhunskog kvaliteta.“
Posebna priča nam stiže iz Venecije. Tamo su bili nešto prije karnevala sa Zajednicom Italijana Crne Gore, imali jako zgusnut program, obilazili muzeje odijevanja, maski, atelje Pietro Longi.
„Osjeća se da grad diše karnevalom a u istom momentu da ljudi koji žive u Veneciji nisu baš zadovoljni sa takvom vrstom života. Grad je izgrađen za ondašnji broj stanovnika i ondašnji način života što se sa sadašnjim puno ne poklapa. Najveći dio Venecijanaca odlazi iz grada, kupuje kuće na periferiji, želi da vidi zelenilo. Tih osam dana koliko smo bili vidite samo kamene zidove a iznad sebe nebo. Ja Veneciju volim a da li bi u njoj mogla živjeti zavisilo bi od povoda zbog kojeg bi ostala tamo.“
Tvrdi da su najljepša putovanja ona za koja samo upale auto i krenu. Važno je da šetaju a nije važno kuda, da otkrivaju mala sela, mala mjesta, interesantne stvari. Smatraju da je bolje biti tri dana na jednom mjestu nego u tri dana u tri grada. I austrijska sela su zanimljiva jer su međusobno mnogo različita bez obzira što su jedno pored drugog.
„Recimo selu Puhberg, skijaški i planinarski centar, na 80 km južno od Beča u podnožju planine Šneberg. Zadesili smo se za prvi maj i vidjeli da imaju iste običaje kao i mi, da gradska muzika obilazi selo a na svakom punktu ih dočekuju seljani i časte. U sred sela postoji malo jezero sa ribama i patkama. Slobodno ih možete hraniti. Ima dosta hotela sa velikim brojem zvjezdica ali oni grade sve u svom stilu – jednostavno, drveno, klupe… ali tu narod dolazi i zalazi i tu se dobro jede. U Austriji se baš dobro jede – obimno i jako. Puhberg je poznat i po čuvenoj Šneberg železnici izgrađenoj pre više od 100 godina, turističkom voziću, koji sa 577 m vozi na planinsku visoravan.“
Žena sa mora gdje postoje dva godišnja doba, u Austriji je upoznala sva četiri. Monogo su joj se dopala. Isto kao put kolima od Beča do Belgije, noćenje u malom selu Tri krune gdje rode na dimnjacima kuća prave gnijezda. A Bodensko jezero doživjela je kao da sjedi u Tivtu i gleda prema izlazu iz Boke. Buduća putovanja još ne planira, kaže:
„Vidjećemo, kako se zalomi, kako bude.“
