Na inicijativu Međunarodnog pozorišnog instituta (ITI), već 59 godina, 27. mart se širom svijeta obilježava kao Svjetski dan pozorišta.
Prvi put u Helsinkiju, a zatim u Beču na devetom ITI kongresu, juna 1961. godine, tadašnji predsjednik Arvi Кivimaa iz Finske, predložio je da se proslavlja Svjetski dan pozorišta. Za datum je odabran dan otvaranja Teatra nacija u Parizu (1962), 27. mart. Od tada, ovaj datum se obilježava na različite načine. Na taj dan pozorišta u svijetu, nacionalni centri Međunarodnog pozorišnog instituta i čitava međunarodna pozorišna zajednica organizuje razne pozorišne manifestacije, od kojih je najvažnija tradicionalna međunarodna poruka koju, na poziv ITI-ja, uvijek piše pozorišna ličnost svjetskog ugleda.
Ove godine poruka dolazi od američkog operskog i pozorišnog reditelja Peter Sallera:
Dragi prijatelji,
Dok opstanak svijeta „visi o koncu” i zavisi, iz minuta u minut, iz sata u sat, od „infuzije” kap po kap, vijesti i reportaža mogu li da sve nas pozovem, kao stvaraoce, da se vratimo svojoj djelatnosti i sferi i perspektivi ovih epskih vremena, epskih promjena, epske svijesti, epskih promišljanja i epskih pogleda?
Živimo u epskom dobu ljudske istorije, a duboke promjene sa značajnim posljedicama koje proživljavamo u odnosima ljudi sa samima sobom, sa drugim ljudima i sa bezljudskim svjetovima skoro su iznad naših sposobnosti da ih shvatimo, da ih artikulišemo, da progovorimo o njima i da se izrazimo.
Mi ne živimo u dvadesetčetvoročasovnom ciklusu vijesti, već živimo na kraju vremena. Novine i mediji su potpuno nepripremljeni, neopremljeni i nesposobni da se nose sa onim što doživljavamo.
Gdje je taj jezik, koji su to pokreti i koje su te slike koje bi nam mogle omogućiti da shvatimo ta dubinska pomjeranja i razderotine koje doživljavamo? I kako sada možemo da prenesemo sadržaj našeg života ne kao reportažu već kao iskustvo?
Pozorište je umjetnička forma iskustva.
Kako u svijetu koji je preplavljen širokim i sveobuhvatnim medijskim kampanjama, simuliranim iskustvima i užasnim predviđanjima možemo da dosegnemo van beskonačnog ponavljanja brojki, a da bismo iskusili ono svetost i beskonačnost svakog pojedinačnog životu, svakog pojedinačnog ekosistema, prijateljstva ili osobenost svjetlosti plavoga neba? Dvije godine Kovid-19 pandemije su zamaglile ljudska čula, suzile živote ljudi, uništile veze među njima i vratile nas na neobični početak ljudskog postojanja.
Koje sjeme treba saditi i iznova posaditi u ovo vrijjeme, a u koji smo to agresivni korov zarasli koji bi trebalo posjeći i konačno zatreti? Mnogo ljudi je na ivici. Toliko nasilja bukti, neracionalnog i neočekivanog.
Toliko uspostavljenih sistema se razotkrilo kao struktura neprekidne okrutnosti.
Gdje su naši obredi sjećanja? Što je to što treba da upamtimo? Koji su to rituali koji nam napokon dozvoljavaju da nanovo osmislimo i počnemo da uvježbavamo korake koje nikada ranije nismo napravili?
Pozorištu epskih vizija, svrhe, oporavka, popravke i brige trebaju novi rituali. Nama ne treba zabava. Nama treba okupljanje. Treba da djelimo prostor i da njegujemo baš taj prostor koji djelimo. Trebaju nam zaštićeni prostori za dubokog slušanja i jednakosti.
Pozorište je zemaljsko otjelotvorenje prostora jednakosti među ljudima, bogovima, biljkama, životinjama, kapima kiše, suzama i ponovnog rađanja.
Prostor jednakosti i dubokog slušanja obasjan je skrivenom ljepotom, koja se održava u životu dubokim prožimanjem opasnosti, smirenosti, mudrosti, akcije i strpljenja.
U spisu Avatamsaka Sutra, Buda nabraja deset vrsta strpljenja u ljudskom životu. Jedno od najsnažnijih je „Strpljenje da spoznamo sve kao opsjenu“. Pozorište je oduvijek predstavljalo život na ovom svijetu kao privid, opsjenu, omogućavajući nam da sa oslobađajućom jasnoćom i snagom prozremo ljudske iluzije, zablude, zasljepljenost i poricanje.
Toliko smo sigurni u ono što gledamo i način na koji to gledamo da nismo u stanju da vidimo i osjetimo alternativne realnosti, nove mogućnosti, drugačije pristupe, nevidljive odnose i vanvremenske veze.
Ovo je vrijeme za duboko osvježenje naših umova, naših čula, naše mašte, naše istorije i naše budućnosti. Ovaj posao ne mogu obavljati izolovani ljudi koji rade sami. Ovo je posao koji treba da radimo zajedno. Pozorište je poziv da zajedno radimo ovaj posao.
Iskreno vam hvala na vašem radu.
Toliko smo sigurni i ubjeđeni u ono što posmatramo i način na koji posmatramo da ne možemo da vidimo i osjetimo druge stvarnosti, nove mogućnosti, drugačije pristupe, nevidljive odnose i bezvremenske veze.
Ovo je vrijeme za duboko osvježavanje naših umova, naših čula, naše mašte, naših istorija i naših budućnosti. To ne mogu da urade ljudi koji rade sami, izolovani od drugih. To je nešto što moramo da uradimo skupa. Pozorište nas poziva da to učinimo zajedno.
Najiskrenije vam hvala na vašem radu.
Peter Sellars
