Milan Draško je igrajući šah obišao veliki dio svijeta. Turniri su ga vodili od Indije do Amerike, od Rusije do . Mnogo toga saznajemo i iz knjige „Putujući sa figurama“ zbirke priča koju je diplomirani žurnalista i šahovski velemajstor promovisao na prošlogodišnjem sajmu knjiga u Podgorici i rijetka je u putopisnoj šahovskoj oblasti.
„Hiljade šahista svakodnevno putuju svijetom i igraju. Pisanje im valjda izgleda kao predubok okean. Najteže je krenuti a meni se dogodilo da sam nešto ranije počeo da koristim brojna putovanja osim za šah i šahovske uspone i padove i za pisanje. Ima to veze i sa diplomiranjem žurnalistike na sarajevskom fakutetu na šta sam jako ponosan. Možda sam ponajviše tada (sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka) dobro igrao šah, obećavao. Tada su bili čuveni turniri Bosne u Holidej inu. Nakon Olimpijade (1984) naglo je porasla ambicija organizatora pa je i turnir postao veliki u evropskim razmjerama. Listu učesnika je predvodio Viktor Korčnoj, trostruki vicešampion svijeta.“
Mnogo puta su čuveni šahisti dolazili na ove prostore. Priliku je koristio da ih upozna, nauči što više i to primjeni. Milan Draško je učestvujući na bilo velikim ili malim turnirima uvijek nalazio vremena da obiđe grad. Zabilježio je i brojne anegdote a prva – na prvom putovanju.
“To je bilo moje prvo putovanje na Svjetsko kadetsko prvenstvo u Francuskoj, između Nice i Kana. Za dječaka iz provincije kao što je Čapljina to je bilo kao da putuje na kraj svijeta a ni jezik se nije baš najbolje znao. Putovao je i trener Kićo Bekan a ispostavilo se da idemo preko Milana, tada grada „opasne“ reputacije što nas je šokiralo. To vam je tako kada neko drugi kupuje karte. U Milanu smo presjedali u toku noći a da bi bilo još dramatičnije, baš tada je nestalo svjetla. Prije toga smo uočili tamnopute ljude koji leže po uglovima. I sad pitanje – šta će biti? Brzo je došlo svjetlo, sve se dobro završilo a prva slika koju smo ugledali je italijanski policajac – sitan i slabašan. Trener Kićo, sa blagom ironijom, reče: „Znači, on bi nas zaštitio….“. Od tada je prošlo 45 godina i nikada poslije nije nestalo svjetla u Milanu.”
Put su nastavili ka Nici. Lokalni taksista, umjesto da ih već iscrpljene od putovanja doveze na turnir, ostavio ih je kod ograde hipodroma. Trener predloži da se vrate a kako je Svjetsko prvenstvo bilo san čapljinskog tinejdžera nije htio nazad. Pomogla je prolaznica tako što je pozvala organizatora da dođe po njih. Drama je završena a ljubazna dama nikad zaboravljena. Bio je to prvenstvo na kojem je prvi put nastupio Gari Kasparov koji će za osam godina postati prvak svijeta u apsolutnoj konkurenciji. Drugo putovanje je bilo prema Plimutu na Atlantiku, dugo je trajalo a promijenili su šest vozova kaže Milan:
„Sa mnom je išao sekundant Tahir Mahmutefendić. On je bio iz profesorske porodice, dobro je znao engleski i italijanski jezik, veliki putnik. Dakle, šest vozova mijenjamo, putujemo preko Lamanša, brod se ljulja i odjednom … prozovu nas. Nimalo ugodno u tom trenutku ali se na kraju ispostavilo da nije ništa. Dolazimo u Dover, iz Dovera u London i ponovo u gluho doba noći a vani snježna mećava. Imamo adresu pansiona a naći ga u tolikom gradu i pod takvim uslovima prosto je nevjerovatno. Kao da tražite iglu u plastu sijena. Ipak nađemo pansion pa mi je to iskustvo jako drago. Zamislite kolika je bila moja želja mada je to bio obični turnir, nikakvo prvenstvo a tek dobra volja mog tadašnjeg kluba Bosna.“
Osamdesetih godina Milan Draško je više putovao na istok. U Sovjetski Savez se išlo da bi se učio šah a 1985 godine je dobio poziv za čuveni „Memorijal Paula Keresa1985“. Listu učesnika je predvodio Mihail Talj, Milan Draško je bio bolji:
„Memorijal Paula Keresa“ jedan je od najprestižnijih turnira u SSSR-u. Turnir devete kategorije okupio je izuzetne asove sovjetskog šaha, pripadnike nekoliko generacija. Posebnu draž turniru daje nastup jednog od najgenijalnijih šahista u istoriji, bivšeg svjetskog prvaka Mihaila Talja. U Talin putujem kao dvadeset dvogodišnji internacionalni majstor, na vrhuncu forme. Inače, glavni grad Estonije, Talin (400. 000 stanovnika), nalazi se na sjevernoj obali Baltičkog mora, 80 kilometara južno od Helsinkija. Ima dobro očuvan i atraktivan stari grad, okružen bedemima, koji je dio kulturne baštine UNESCO-a.
Zamislite kako je lijepo biti treći na takvom turniru, biti bolje plasiran od Talja.“
Šah je bio povod za putovanja u Monastir grad u istočnom Tunisu na obali Sredozemnog mora, turski Kemer danas jedno od najpoznatijih ljetovališta Antalijske regije, Baguio, Njujork. Bio je sekundant Ivanu Sokolovu.
„ Odlazimo iz Bagia. Nešto Ivanu nije išlo, zaljubio se a to se događa kad imate 19 godina. Idemo za Manilu da bi nastavili dalje avionom. Pred nama neki težak, krivudav planinski put dug 250 kilometara. Da bi sve obavili na vrijeme, moramo ustati u četiri sata ujutro. A onda – najljepši izlazak sunca, slika koja je zasjenila gotovo sav boravak, nevjerovatna svjetlost, neviđeno jaka.“
Velemajstor Milan Draško kaže da je knjiga „Putujući sa figurama“, dugo nastajala a kako je Dragan Popadić (takođe novinar i šahista) rekao, čita se vrlo lako i sve djeluje ležerno. Iza toga stoji priličan rad da bi stručni dio mogao obogatiti znanje svakog šahiste.
Veliki dio sadržaja knjige, s druge strane, interesantan je ljubiteljima putovanja, sa mnoštvom podataka o znamenitim istorijskim ličnostima i umjetnicima, koji su svojim porijeklom ili boravkom povezani sa krajevima koje opisuje. U gradu Ark sreće Sava Dučića direktnog potomka Jovana Dučića koji je šahiste vodio u šetnju pored prelijepog italijanskog jezera Garda, najvećeg jezera u Italiji i trećeg najdubljeg posle jezera Komo i Mađore. Nalazi se u blizini sjeverne granice pa najčešći gosti dolaze iz Nemačke, Austrije i Švajcarske. Govoreći o ljepotama estonskog grada Talin, Milan na poseban način opisuje remi sa Taljem:
„Njegov pogled je sve fascinirao, mnogi su mislili da ima neke natprirodne moći. I kad sam ponudio remiTalj je poslije izvjesnog razmišljanja odgovorio blagim smiješkom i prihvatanjem. Bio je omiljen, harizmatičan, strahovito inteligentan, imao memoriju o kojoj se i danas priča. Bio sam naravno zadovoljan, remi je prijao mojoj sujeti. Krenuli smo u susjednu prostoriju na analizu partije i najmanje pola sale krene za nama. Sav sretan analiziram šta je Talj vidio u partiji koja je trajala petnaest minuta. Ni kratkoća partije nije omela Taljevu fantaziju prilikom analize, ja sam djelovao kao slučajni posmatrač i solidan učenik.Našem stolu tokom analize prilazi visok, vitak čovjek, pedesetih godina, i pita me šeretski: Šta je to zemljače, samo remi protiv Talja?! Ljubiša Grojić, rodom iz Ivanjice, dugogodišnji stanovnik Talina, neobične životne sudbine. Naravno, brzo smo uspostavili blisku komunikaciju, on se često pojavljivao na manifestacijama gdje je mogao sresti naše ljude“.
Igrao je sa mnogim velikanima šaha, pobijedio Korčnoja, Gelfanda, dva puta remizirao sa Bronštajnom, ukrstio figure sa Šortom, Karuanom dva puta i Timanom. Karpovj e bio gost šahovskog kluba Trebinje i divno su se družili:
„To je bio veliki događaj za Trebinjce, za ljude iz šahovskog kluba Trebinje. Pokojni Velimir Remetić je jako zaslužan za napredak šahovske škole u Trebinju. Tu je dva puta gostovao Karpov i mene su pozvali da se družimo. Ta dva dana sa Karpovom u Trebinju su nešto fantastično. Ja sam imao priliku da igram sa mnogim velikim igračima, ali nikad se nisam družio na takav način dva dana. Sjedili smo na raznim mjestima, otvoreno pričali. To je bilo u septembru 2020. godine. Bili smo, recimo, u vinariji Petijević i čak je Karpov malo zapjevao Podmoskovske večeri. Jako mu je prijala atmosfera, jer se pjevalo, pili smo malo rakije, sve u granicama normalnog, potpuno se uživio i osjećao se odlično. Sjajan je pjevač. Moja sledeća knjiga zvaće se „Karpov u Dučićevom gradu“.
Za porodični odmor favorit je Italija, najviše zbog razdraganosti koju osjeća kada stupi na njeno tlo. Kaže, gdje god da krenete biće vam lijepo. Puno je igrao u Kalabriji, voli Siciliju i jug mu više odgovara
„Ako bi na more, to bi bilo Jonsko more, Lokri (Ređo di Kalabrija) ili negdje na Siciliji oko Sirakuze koja je opet priča za sebe, ostrvo Ortiđo, antički grčki teatar. Dakle, Jonsko ili Tirensko more, ili u planinsku ljepoticu San Martino di Kaztroca u regionu Trentino-Južni Tirol. Turnire u tom zimskom centru sam igrao ljeti pa sam imao priliku uživati u prelijepim pješačkim stazama. 
Ubjedljivo najvrijednije što smo još dobili od šaha, govorim za sebe vjerujući da većina kolega šahista isto misli, jesu putovanja i beskrajna sloboda tokom putovanja. Mi nismo sportska ekipa sa strogim karantinom i sam osjećaj da potpuno raspolažete slobodnim vremenom je dragocjen. Pravo uživanje u putovanjima vjerovatno dolazi sa zrelošću.“
Vjerujmo.
