Važan trenutak u životu je bio presudan da Branka Kruta počne više i dalje putovati, da dobije „krila“ i poleti ka dalekim destinacijama. Do tada su je sputavale porodične obaveze ali i posao pa je u obilasku različitih destinacija počela uživati prije osam godina kada je pobijedila najtežu bolest i kada je shvatila da žena mora više pažnje posvetiti sebi:
„Žena treba više pažnje usmjeriti ka sebi, svojim malim zadovoljstvima, druženjima, putovanjima. Tada sam tek imala vremena da mislim na sebe i da „raširim krila“. Prvo sam putovala po zemljama regiona sa ženama iz Tivta u sklopu Udruženja i organizaciji Doma zdravlja. Ranije nisam imala priliku ni cijelu svoju Crnu Goru da vidim, posebno sjever da istražim. Mnogo žena kada dobije onkološku dijagnozu pomisle da je to kraj života. Izgube volju za dalju borbu a vjerujte, od kada mi se to desilo, upoznala toliko žena koje su meni bile uzor i pružale podršku pa je ja na neki način želim vratiti drugima. Putovanja su bila moja nova snaga a na početku je bilo jako teško zbog terapija i iscrpljenosti.“
Prvo se putovalo po najsjevernijim tačkama u Crnoj Gori, regionu, gradovima hrvatskog primorja, a poslije su na red došle Italija, Mađarska, Turska… Ne može da shvati ljude koji strastveno obilaze strane i daleke destinacije a nisu upoznali sopstvenu državu i mnoštvo njenih predivnih predjela:
„Oduševljena sam Kolašinom, Bjelasicom, Plavom. Bili smo na najvišem vrhu Bjelasice, u katunima i bilo je poprilično naporno ali kad dođete u takvu ljepotu kao da dobijete neku snagu, nevjerovatnu energiju. Zato mi je sve bilo lakše nego sam mislila da će biti. Prvi put sam se vozila žičarom i bilo je veličanstveno možda i zbog proljeća i bujanja prirode. Išle smo u Sarajevo, Trebinje, Mostar, ali Split je grad blizak nama ali sa svojim, meni dragim specifičnostima. U tom gradu zavirim čini mi se u svaki kutak, u radnjice, svratim na pijacu, obiđem sve i uvijek iznova. 
Ono što me prosto opčinjava jeste mentalitet stanovnika, njihova opuštenost, neopterećenost za razliku od naše sredine gdje je politika postala svakodnevna tema. I način oblačenja je mnogo drugačiji od ovdašnjeg posebno mladih djevojaka. U dnevnoj varijanti su obučene kao za večernji izlazak dok Splićanke ne ili bar ja nisam vidjela. Potpuna ležernost, bez teške šminke, garderobe, štikli, potpuno su ležerne i neopterećene.”
Na Korčuli je upoznala mlade ljude koji su uz gitaru sjedili na ponti i zabavljali se. Baš kao ona nekada. Nije im smetalo što je bio perid godine bez turista, što nema nekih velikih kafića, diskoteka, što je mrtva sezona. Njima je bilo lijepo i uživali su svi skupa. Posebna priča je iz Italije, iz Milana grada umjetnosti, mode, dizajna, pa nije ni čudo što mi ime vodi porjeklo od engleske reči Milliner (modist, modistkinja):
„To je jedan od svjetskih modnih, finansijskih i komercijalnih centara u kome se zaista ima šta vidjeti, svakako ne sve. Najimpresivniji mi je bio susret sa čuvenom Milanskom katedrala na glavnom gradskom trgu – pjaci Duomo. Stvarno da čovjek zanijemi. Vrlo je teško proučiti sve ukrase katedrale, jer se mnogi od njih nalaze visoko, unutar katedrale je posebna atrakcija – ekser kojim je Isus razapet a dekoracija je izuzetno bogata i posebna.
Opčinjavaju prozori – vitraži iz XV vijeka i igra boja koja se ne može opisati. Pod je prekriven mramornim pločicama sa slikama znakova horoskopa. Inače i Italijani su vrlo opušteni i nama bliski, na njihovu hranu smo navikli, odjeću njihovu uvijek rado nosimo. Oduševio me i mali gradić Lido di Jesolo. Sve je to blisko i poznato pa ga posjećuje dosta turista iz naših krajeva. Pogodna je polazna destinacija za obilazak Venecije, Padove, Verone i Bolonje.“
Branka je članica i koordinator za Boku Kotorsku udruženja „Veritas“. Dobili su poklon putovanje u Istanbul. Za tri dana boravka vidjeli jesu dosta ali malo u odnosu na veličinu grada. Zato će se vratiti i po svojoj volji obilaziti atrakcije grada na dva kontinenta:
„Taj grad je na mene ostavio snažan utisak. Sa svojom dugom istorijom, kao glavni grad dva carstva, Istanbul nudi nejverovatno bogatstvo istorijskih i vjerskih mjesta. Veliki broj građevina je iz rimskog, vizantijskog i osmanskog perioda. Dijelovi grada su ili prebogati ili jako siromašni. Nisam išla u trgovine i nisam se cjenkala jer ne znam. Obzirom na kratko vrijeme trudila sam se da vidim što više. Uživali smo u vožnji Bosforom i pored lošeg vremena. Bila sam u džamiji Sulejmanija drugoj po veličini džamiji u gradu i jednoj od najpozatijih građevina Istanbula. Njenu izgradnju naložio je sultan Sulejman Veličanstveni a arhitekta bio Mimar Sinan, poznat po gradnji višegradske ćuprije. A za vizantijsku građevinu, nekadašnju crkvu a sada džamiju Aja Sofiju nemam riječi. Bude puno turista ali dominiraju tišina i mir, jedno divljenje i ništa drugo. I ovdje smo se izuli prije ulaska u džamiju a na glavu stavili maramu jer je takav protokol. I sve teče polako, u tišini, sve funkcioniše. Legenda kaže da jedan od mermernih stubova, poznat kao Stub Suza, ispunjava želje onima koji u šupljinu na njegovoj površini stave prst i okrenu ga za 360 stepeni. Vjeruje se da mu je moć prenio svetac iscjelitelj pa je jedan od simbola Aja Sofije. U njoj je bilo krunisanje vizantijskih careva , kao i prva molitva (džuma namaz) nakon osvajanja Carigrada od strane Osmanlija. Svjedok je sukoba i pada dva carstva, dvije kulture i dvije vjere. Ne mogu dočekati ponovo da se vratim.“
Ponovo želi krstariti Bosforom, vidjeti azijski dio Istanbula, čuveni „Most mučenika 15.jula“, višemilionske vile, piti turske čajeve izvrsnog ukusa, uživati u baklavama, ratlucima, đevrecima. Često je putovala i u Budimpeštu zahvaljujući porodičnim prilikama. Imala je dovoljno vremena da taj grad upozna više nego druge. Kako kaže, najjači utisak ostavile su građevine:
„Te građevine stvarno očaravaju. U Budimu smo se peli u jedan fantastičan restoran i uvjerila se koliko pažnje posvećuju hrani, uopšte. Hrana je jaka i obilna pa nije ni čudno što su, po mom mišljenju, gojazan narod. Stekla sam utisak i da su Mađari dosta „hladni“ jer mi njihov osmijeh djeluje profesionalno i namješteno za razliku od srdačnog kod Italijana i moram reći Turaka. Trudim se da sve ostane zabilježeno na fotografijama pa se uskoro ponovo vraćam u Budimpeštu i napravim nove fotografije.“
Izbjegavala je putovati avionom jer se plašila. Strah polako jenjava pa će moći ostvariti dugogodišnju želju, vidjeti Maldive.
