Putovanja su tema koju Olivera Marković mnogo voli i nastoji da joj posveti svo slobodno vrijeme. U odnosu na svoju generaciju i odrastanje u vrijeme ratnih dešavanja devedesetih, putovala je više od drugih a što se nje lično tiče nedovoljno:
„Po meni, putovanje predstavlja jedan vid učenja i razvijanja same ličnosti tako da smatram da kroz cijeli život čovjek treba da putuje, ne samo drumskim, morskim ili vazdušnim putevima nego i kroz sopstvenu ličnost, unutrašnje doživljaje tog putovanja. Onda se i ličnost dograđuje jer kroz lično iskustvo vi kroz različite kulturne baštine sagledavate sebe, upoznajete neke segmente svoje ličnosti koji vam možda u nekim trenucima nisu bili prisutni ili ih niste prepoznali, nisu bili u svijesti. Čekali su da se probude i da vas tjeraju dalje.“
Putovala je sama, putovala je sa porodicom ali je putovala i službeno. Svako ima svoju draž kaže Olja i navodi da je Crna Gora članica Evropske asocijacije za bihejvioralnu i kognitivnu terapiju a ona njen predstavnik pa ima obavezu da jednom godišnje bude prisutna na kongresu. Zanimljivo je da se svake godine održava u drugoj državi, Ženevi, Marakešu, Mastrihtu, Barseloni, Istambulu. Ove godine će ponovo biti u Barseloni, pa u Ankari, Kopenhagenu…
„Marakeš nije bio moje prvo službeno putovanje. Stavila bih ga negdje u sredinu ali mi je veliki izazov predstavljalo kada smo (članovi asocijacije) saznali da će se kongres održati u Maroku odnosno Marakešu. Ja sam na to službeno putovanje išla sama jer su ostale kolege iz Crne Gore imale problemčića sa vizom. Kako volim takve destinacije na koje se možda i nebi odlučila da idem, za vizu sam se pobrinula na vrijeme. Nije sam Marakeš tada bio cilj. Tada sam išla do Madrida na dva-tri dana pa onda za Marakeš što predstavlja cjelokupno iskustvo. U tom gradu postoji evropski dio i afrički dio. Bila sam smještena u evropskom dijelu ali sam više vremena provodila u afričkom dijelu Marakeša, potpunoj suprotnosti. Evropski dio je kao da ste otišli u bilo koji evropski grad dok je afrički potpuno druga priča. Vidite njihovu autentičnu kulturu, hranu. Inače sam gurman po prirodi pa mi hrana na putovanjima, najprije ulična (svakodnevna) hrana predstavlja izazov. Tako sam slučajno upoznala jednog prodavca i nakon što je spontano krenula neobavezna konverzacija, pitala sam gdje se najbolje jede u Marakešu a mislila sam na mjesta koja oni sebi mogu priuštiti. On me je kasnije odveo na ta mjesta. Bio je to poseban čar. Jela sam nešto između mekike i krofne (zaboravih kako se zove) i služi se sa nekom vrstom jogurta i ajrana.“
Nije ljubitelj ali je ipak probala čaj u Marakešu, Tunisu, Istambulu. Ukus potpuno drugačiji, nevjerovatan, kao i činjenica da na vrlo visokoj temperaturi izuzetno prija. Probala je Tagine najpopularnije marokansko jelo, u biti gulaš. Ime je dobio po posebnoj zdjeli u kojoj se kuva:
„Jednu takvu zdjelu sam i donijela kući. Postoji mnogo različitih vrsta tagina najčešće se sprema piletina sa rižom i dosta povrća. Međutim, začini su ključni a najpopularniji cimet, kurkuma, đumbir, kumin i šafran. Neki recepti sadrže sušeno voće ili orašaste plodove. Postoje i vegetarijanske verzije. Svaki put sam probala neku drugu varijantu ali su mi se najviše dopala ona sa rižom i povrćem. U afričkom dijelu grada zapazila sam građevine napravljene od autentične crvene gline, probušene da zid nebi pucao. Dok su bili kolonija napravljene su cisterne za vodu, predivne džamije a garderoba se prodaje po kućama. Tako sam kupila jednu haljinu-više odoru i sjajno sam se osjećala u kući prodavca u kojoj sam pila predivan čaj i razgovarala sa kompletnom porodicom.“
Sledeća priča je o boravku u Tunisu zemlji hiljadugodišnje kulture, tradicije i legendi, svjetla i boja, kontrasta, srcu Mediterana. Magičnom snagom privlači znatiželjne turiste da istraže uvijek mističnu Saharu. U toj zemlji je prvi put bila kao student kada je podigla kredit da bi platila putovanje:
„Ono što mi ostaje iz perioda Tunisa jeste njihovo oduševljenje kada smo rekli iz koje zemlje dolazimo (Jugoslavija) i prvo spomenuli Tita. Kada su stekli nezavisnost Jugoslavija je bila prva zemlja koja je uvezla narandže iz Tunisa, prva zemlja koja je uopšte uvezla nešto iz tada već nezavisne zemlje. Sva vrata su nam bila otvorena. Dopalo mi se njihovo nacionalno piće, čaj u koji stavljaju pinjulice koje grickaju sa uživanjem. Iako nisam rođena u Boki, more jako volim a da mi moji Bokelji ne zamjere, u Tunisu sam otkrila draž ronjenja. I to predstavlja pravo otkriće, draž. Mogu da kažem da je Tunis zemlja koju je rekla bih malo ljudi posjetilo a istorijski je izuzetno zanimljiva zemlja. Proveli smo i dva dana u pustinji.Ovdje sebe moram malo kritikovati jer kad idem na putovanje nisam neko ko posvećuje pažnju forografiji. Mnogo mi je važniji doživljaj i ne želim da taj trenutak išta kvari, tako da ja sa putovanja imam vrlo skromne albume. Išli smo preko agencije a njen vodič u Tunisu živi duže od dvadeset godina. Preporučujem svima da putuju sa vodičem agencije jer se puno više vidi i doživi. U Evropi se nekako i snalazimo. Upravo nas je vodič pripremio i za temperaturne razlike u pustinji a taj doživljaj ne mogu opisati. Nikako. Ne vjerujete da ste baš u tom trenutku i baš na tom mjestu i imate privilegiju da osjetite magiju. Osjećaj vas dugo, dugo drži i mislim da se radi o svojevrsnom „punjenju baterija“ što vam niko nikada ne može oduzeti.“
Olja je rođena u Njemačkoj, Štutgartu. Pored našeg govori njemački i engleski jezik pa se, kako kaže, u Evropi sa engleskim jezikom lako može snaći. Ali kad dođe u Njemačku kao da je došla kući bez obzira da li je u tom gradu već bila ili ne. U Berlinu na primjer nema utisak da je u stranoj zemlji:
„Niko od mojih (roditelji) nisu sa ovih prostora. Ipak, ja Tivat i Crnu Goru doživljavam kao svoju kuću, iskreno. Ali, ono što mi je u nekom periodu odrastanja bilo jako važno jeste misao „Ah, odakle sam?“ – rođena u Njemačkoj, otac iz Hrvatske, majka iz Bosne i Hercegovine, školovala se u Crnoj Gori, fakultet u Banjaluci, specijalizacija u Beogradu, edukacija iz psihoterapije u Nišu. Pa ja nigdje ne pripadam. Na kraju, godine i putovanja su mi donijeli saznanje da ja faktički svugdje pripadam i da je to način gledanja. Ipak, kad pođem u Njemačku poseban utisak što se tiče putovanja, na mene ostavlja Berlin i ono što je odlično jeste da je nekako i za mlađu i za stariju populaciju. Mislim da je sada vrlo popularna destinacija uz povoljan avionski prevoz iz Podgorice, pa pozivam slušaoce i čitaoce da vide Berlin.“
Šta se ne smije propustiti vidjeti u Berlinu? Svaki grad ima svoj simbol, ono nešto po čemu ga cio svijet zna. To nešto u Berlinu je definitivno Brandenburška kapija podignuta u 18. vijeku, zatim Rajhstag izgrađen kao dom prve skupštine njemačkog carstva, berlinsku katedralu, Muzejsko ostrvo sa pet muzeja, Berlinski zoološki vrt najstariji zoo vrt u Njemačkoj i najposjećeniji zoo vrt u Evropi, Holokaust memorijal, Topografiju terora na mjestu nekadašnjeg sedišta SS-a, zgrade Gestapoa i glavne kancelarije za bezbednost Rajha, Aleksanderplac i još mnogo toga. Turistima je posebno zanimljiva kontrolna tačka Čarli, poznatija kao Čekpoint Čarli, najpoznatiji granični prelaz između Istočnog i Zapadnog Berlina tokom Hladnog rata:
„Možda je to vezano i za moju profesiju ali ja svugdje, pa i u Berlinu, najviše volim sjesti na klupu i posmatrati ljude. Volim ja i građevine koje imaju nesumnjivi istorijski značaj ali volim posmatrati ljude. Od građevina za mene je na prvom mjestu Berlinski zid. Inače, u bilo kom gradu nastojim da ne posjetim sve. A znate zašto? Zato što onda imam zadatak da se ponovo vratim, da ponovo to vidim, zato što su putovanja kao recimo knjiga koju nije isto pročitati sa 15, 20 i 30 godina. Nećete je doživjeti na isti način. Isto mislim da je tako za gradove i destinacije jer ste se vi nadopunili, drugačije gledate.“
Vidjela je Prag, Pariz, Luksemburg za koji nije ni slutila da je mali raj na zemlji, Mec, Brisel, Atina, Tasos, Amsterdam, Mastriht… Putuje bez očekivanja, ide da doživi a to se može bilo gdje. Smatra da putovanje predstavlja investiciju, obogaćuje unutrašnji svijet i povećava razumijevanje među različitim kulturama, religijama.
