Većina putovanja Tivćanina dr Predraga Štileta vezana su za medicinu odnosno dermatologiju i kongrese u svjetskim i evropskim destinacijama. Za sebe kaže da nije klasični turista sa unaprijed planiranim putovanjem ali da uživa na kongresima koji traju po nekoliko dana. Tada maksimalno iskoristi priliku i obiđe grad. Često se dešava da domaćin organizuje izlete koji upotpunjuju individualni doživljaj sredine:
„Moj prvi savjet onima koji me slušaju bi bio – Upoznajte domovinu. Ja osjećam neku grižu savjesti jer ne poznajem cijelu Crnu Goru koja ima toliko lijepih mjesta. Kad razgovaram sa ljudima koji dođu i koji mi pričaju gdje su sve bili a ja nisam osjećam žal i budi mi se osjećaj krivice. Na primjer, nikada nisam bio u Plavu na Alipašinim izvorima za koje svi kažu da su briljantni. Nikad nisam bio na Prokletijama, vjerovali ili ne ni na Adi Bojani.
Uvijek mislim tu sam, stići ću jer mala je Crna Gora i sve je tu na par kilometara što potvrđuju i gosti koji dođu. Imam pacijentkinju iz okoline Mojkovca koja je po pet-šest mjeseci na Sinjajevini sa stokom. Vrlo rado sam prihvatio njen poziv da provedemo jedan vikend na Sinjajevini. U suštini mene sad interesuju ta putovanja u netaknutu prirodu svoje zemlje. Mislim da je naša bivša država (Jugoslavija) briljantna zemlja i ako mogu da kažem, od svih zemalja koje su od nje nastale, najviše poznajem Hrvatsku. Mislim da ne postoji mjesto na Jadranskoj obali u kojem nisam bio, obišao sam čitavu Slavoniju, Istru. Isto takosam posjetio mnogo mjesta u Sloveniji. Crnu Goru, Bosnu i Srbiju najmanje jer sve mislim stići ću, ima vremena.“
Riješio je, kaže, da ove godine obiđe sva mjesta u Crnij Gori o kojima ljudi pričaju, Prokletije, Sinjajevinu, Alipašine izvore, okolinu Rožaja u kojima drži ambulantu. Malo poznaje i unutrašnji dio Bosne i Hercegovina pa je i taj dio okruženja na budućoj listi putovanja posebno „piramide“ u centralnoj Bosni. Pozdravlja ekspanziju kontinentalnog turizma posebno eko turizma i ljudi su u kovid periodu bili prinuđeni da obilaze svoju zemlju. Navodi primjer:
„Evo, skoro je prijatelj došao iz Beograda i priča mi da je bio na Zlataru. Hiljadu puta sam prošao tim putem i nikada mi nije palo na pamet da se popnem tih pet kilometara i vidim planinu Zlatar. Dobio sam želju da plovim rijekom Uvac a nikada nisam pošao. Pođete tamo negdje u Francusku, Njemačku ili slično, vidite tamošnje ljepote a nemate vremena za okolnu. To će mi biti prioritet.“
Neke propuštene prilike nisu a neke jesu za žaljenje. Dr Štilet mnogo žali što se nije usudio da ode na Južni pol. A imao je ponudu. To ovako opisuje:
„Na Južnom polu su baze u kojima ljudi rade preko cijele godine. Drže ih Rusi, Amerikanci, Japanci a imate i one u
kojima se boravi samo preko ljeta, decembar, januar, februar. Takvu bazu ima Bugarska. Veliki sam prijatelj sa bugarskom dermatologijom i moj prijatelj profesor Stankov, pet godina za redom sa bufarskom Akademijom nauka provodi po mjesec-dva dana na Južnom polu i bavi se naučnim ispitivanjem te temperature na kožu. Pozvali su me u goste a ja nisam otišao. Trebalo je prvo putovati za Buenos Aires, potom skroz do kraja Patagonije, nastaviti američkim vojnim transportnim avionom do nekog ostrva na Tihom okeanu i onda nastaje moj problem – 36 sati na brodu da bi došli do baze. Iako sam rođen na moru a ono moj život, ja se mora mnogo, mnogo bojim. Imam vrlo jaku morsku bolest i glavni razlog je strah od 36 sati na dalekom, otvorenom moru. Nije to Boka pa da se naviknete. Mnogo mi je žao što nisam otišao jer ko zna da li će mi se pružiti još jedna prilika. Jednostavno, strah od otvorenog mora je pobijedio.“
Kongres dermatologa u Rio de Žaneiru, turistički najprimamljivijem gradu Južne Amerike, za dr Štileta je bila prilika da pored najnovijih naučnih dostignuća u svojoj specijalnosti sazna zašto je taj grad simbol uživanja, igre, odlične atmosfere. Najpoznatija plaža u Riju Kopakabana nije ona koja se dr Štiletu najviše svidjela:
„Svi pričaju o Kopakabani a niko ne spominje plažu Ipanema sa bijelim pjeskom i mnogo popularnijom u Brazilu. Nije toliko marketinški promovisana kao Kopakabana ali dominira Riom. I vi nikada ne možete biti tamo a ne poći na plaže i vidjeti kako se tamo
živi 24 časa. Impresionirala me ulica u kojoj se održava čuveni maskenbal, tribine i ljudi kako vježbaju. Statua Hrista spasitelja, visoka 30 metara na vrhu planine Korkovado i gleda na grad Rio de Žaneiro, jeste impresivna i nikada je nećete zaboraviti. Ali, mene više privlači da vidim i ono što malo se gleda, da vidim i onu drugu stranu – sirotinju, njihove enklave, kako teško žive i kako u Riju nije sve sjajno. Favele jesu opasne ali vi se trudite da ne idete tamo ali volite da privirite i vidite drugačiji način života. Ja nisam bio samo u Brazili, bio sam u Argentini, Čileu, Paragvaju.
Čile me impresionirao u smislu da sam vidio zemlju iz koje je krenuo prvi cunami poslije velikog zemljotresa 1965 godine, zemlju koja ima najviše zemljotresa na svijetu ali se kuće više ne ruše, gdje je čvrsta ruka diktatora. Veliki dio Južne Amerike je čist, sređen ali se ipak razlikuje od zemlje do zemlje i od vlasti do vlasti. Argentina je za mene posebna.
Oduševljen sam Buenos Airesom a čini mi se da je tamošnji narod vrlo sličan nama, nama sa prostora bivše Jugoslavije i likom i temperamentom. Buenos Aires je divan grad u kome ima dosta naših ljudi, porijeklom sa ovih prostora a kada je Crna Gora u pitanju, porijeklom iz Boke. Iako su davno otišli nisu zaboravili jezik i porijeklo. Žao mi je što nisam uspio da posjetim kaluđera Agapita koji je kod nas obnovio manastir arhanđela Mihaila (između Lješevića i Krtola) i poslije premješten na granicu Argentine i Čilea i tamo napravio crkvicu za naše iseljenike. Na žalost, u to vrijeme moj
prijatelj je već preminuo.“
Prepun utisaka o Argentini, kaubojima na ulici, na svakom ćošku gril sa tamošnjom govedinom čiji miris dominira i prosto ne možete biti ravnodušni ili ne probati. Kaže da mu je žao što ljudi kada odu u neku zemlju pretežno se fokusiraju na velike gradove. Ni sebi ne može oprostiti što nije izmajmio vozilo i otišao da vidi Patagoniju.
U Njujorku je živio osam mjeseci i vidio najznačajnija obilježja tog megalopolisa u kojem, kako kaže, svakoga možete da sretnete:
„Amerika kao Amerika, moćna, ogromna. Treba da je doživite, da prođete sa jednog na drugi kraj, čitavu upoznati. Bio sam u desetak velikih gradova SAD-a gradova i na mene su ostavili snažen utisak. Ali, iskreno da vam kažem, sada, nikada ne bi otišao da živim tamo. Da imam dvadesetak godina možda bi i ostao ali sada ne. Ne postoji zemlja u svijetu koja vam pruža tolike mogućnosti da se ostvarite. Moj utisak je da je to narod sa najmanje kompleksa“, zaključio je dr Štilet.
Govoreći o Americi neostvarena mu je želja da vidi Aljasku a privukla ga je serija „Život ispod nule“ i priče o svakodnevnim borbama u životu ispod nule na Aljasci gdje Vas jedna pogrešna odluka može koštati života.
Vraćajući se na evropski kontinent dr Štilet je pomenuo posjete Holandiji, Švajcarskoj, Njemačkoj, Rusiji, Poljskoj, Češkoj, Francuskoj, Luksemburgu, Monaku, Belgiji, Danskoj, o svim zemljama sa kojima se graniči bivša SFRJ. Sa posebnim poštovanjem je pričao o Rumuniji u kojoj je više puta boravio kao gost rumunske Dermatološke asocijacije:
„Bukurešt. Tada je bio Čaušesku a grad pod jakim francuskim uticajem. Drugi jezik je francuski a glavna ulica kao Šanzelize. Uglavnom, jedan vrlo lijep grad u kome sam uživao a kako sam bio važan gost i želio puno toga da vidim, bilo mi je omogućeno. Bio sam u Temišvaru, u Drakulinom gradu. To je zamak u koji se penjete, srednjovjekovno utvrđenje i spomenik kulture od nacionalnog značaja. U samom zamku se nalazi postavka koja predstavlja omaž istorijskoj ličnosti Vladu Cepešu, zbog izuzetnog značaja koji je taj plemić imao za čitav prostor Vlaške i Transilvanije. Iskreno, očekivao sam nekako malo veći strah ali ne, ne. To je danas toliko komercijalizovano da nikakvog straha nema.“
Biranim riječima je opisao i Štokholm gdje je jedno vrijeme boravio u diplomatskoj misiji. Sve u tom gradu, od čistoće, kulture do infrastrukture je podreženo ljudskom biću. Poštuju se sve regule, niko vas ne gura a na pješačkom prelazu se ne može desiti da vozilo ne stane. Dvije zemlje Evrope u koje bi želio da se vrati a možda i da živi u njima su Španija i Italija:
„To su moji favoriti – Jug Italije i Jug Španije. Kada sam prvi put otišao u Barselonu pitao sam se: „Da li postoji nešto
ljepše?“. Kad sam otišao u Madrid zapanjio sam se time što gdje god da pođete sve je perfektno a jedina mana za mene je ta što Madrid nema more. Mi se u Crnoj gori ponosimo pršutom a u kafićima na sto vam stave kikiriki ili bademe. U Madridu, svakom lokalu, kafiću, na sto vam stave ručno, sitno sjeckani pršut. Mezite dok pijete piće a pršut nije slan kao kod nas.
I Valensija je isto tako lijepa, Granada, mislio sam da ne postoji ništa ljepše od Barselone ali kad sam otišao u Madrid, Barselonu sam potpuno zaboravio.
U Italiju sam zaljubljen, u taj narod i velika mi je žal što ne govorim italijanski jezik. Nikada nisam razmišljao o svom životu izvan Boke Kotorske. Ja sam zaljubljen kako u svoju ženu tako i u Boku Kotorsku, najljepšu na svijetu. Šteta što je više ne štitimo, ne prepoznajemo njen značaj i više ne slušamo onu Šantićevu: „Boko moja, nevjesto Jadrana“. Kada bi bio neki, kako braća Hrvati kažu čimbenik, svu svoju energiju bi stavio u promociju i zaštitu Boke Kotorske. Vi treba da doživite Boku, da je vaša, da znate šta je bila i kako da se razvija. Ne možete dozvoliti desetospratnice u Boki i treba reći da su svi koji žele da investiraju dobrodošli ali Boka se mora zaštititi. Iz Boke moramo maći kamenolome, betonske baze, moramo praviti male hotele, razvijati ekologiju, ulice moraju biti čiste i puno zelenila. Zarad betona posjekli smo borove u centru grada. Ne vidim svoj život izvan Boke ali kada bi morao jedino mjesto na prostoru bivše Jugoslavije na kojem bi eventualno mogao živjeti jeste Istra.“
Nije bilo vremena da duže govorimo ukusima sa putovanje ili uopšte o hrani. Trebalo mu je mnogo vremena da se navikne na suši a danas bi ga jeo svaki dan.
„Moja najmilija hrana nije ni riba, ni posebno meso. Moja najmilija hrana je raštan ili fažola kako mi kažemo onako malo začinjeno svinjskim mesom. To je sastavni dio mog biće, nešto sa čim sam odrastao isto kao sa priganicama, jedinom poslasticom iz djetinjstva i nikada je neću zaboraviti. Obožavam hranu sa puno povrća.“
O hrani će nam dr Štilet pričati po povratku sa novih destinacija. Ove godine mu je zbog griže savjesti, prioritet Crna Gora i svaki njen kutak. Prvi će biti Maganik. A poslije… ostvarenje davnašnje želje – vidjeti Bajkalsko jezero.
