„Ja obožavam ovu tvoju emisiju i rado je čitam na sajtu i slušam uživo. Veoma mi je interesantno kako je svaka priča priča za sebe, svaki gost veoma interesantan i zanimljiv i ima da kaže neke opšte stvari a u suštini neke pojedinačne veoma, veoma zanimljive. Drago mi je da si i mene pozvala.“
Tim riječima je svoju priču o putovanjima počeo kolega Dragan Popadić novinar Radio Tivta, sportista i šahista. Iako nije „veliki putnik“ obišao je zanimljive gradove među kojima je Istanbul:
„Bio sam selektor muške šahovske reprezentacije i dvije nedjelje smo bili u Istambulu. To je prekrasan grad i obišli smo sve one znamenitosti. Imali smo jedan slobodan dan i onda smo napravili izlet brodom kroz Bosfor, skroz do Azije i mosta koji odvaja Aziju i Evropu. Na mene je Istambul ostavioj vrlo jak utisak a onda kad grad ostavi takav utisak, ja napišem pjesmu. Pa tako i Istanbulu i to odmahu avionu kad smo se vraćali sa reprezentacijom. Bila je imuška i ženska reprezentacija. Pjesma glasi ovako:
CARSKOM GRADU ISTANBULU
Ja te pohodih carski grade,
septembra jednog kad Igra krenu.
Bosfor k'o Boka srce krade
k'o sjećanje na jednu ženu.
Vjekova tvojih pijesak me zasu
i malen stojim pred tom ljepotom.
Možda će čovjek u smrtnom času
obasjan biti sličnom krasotom.
Od znamenitosti Istanbula, poseban utisak je na Popadića ostavila Aja Sofija. Pjesnik u duši susret sa tom istorijskom građevinom ovako opisuje:
„Uđeš i odjedanput vidiš istoriju. Prosto ti se nekako sruči na glavu. Gledaš i pitaš se: „Šta je sve zapamtila ova građevina, kakvi su se sve tu događaji dešavali, politika, ubistva, borba za vlast, ljubav, mržnja, osveta, sve su te zidine zapamtile i ti prosto osjećaš neko strahopoštovanje. Ja to uvijek osjećam kad prolazim pored građevina ili objekata koji su davno sazdani. Recimo, naša katedrala u Kotoru. Kad odeš osjećaš se tako mali, nemoćan i vidiš koliko je tu vijekova prohujalo. A Istanbul je taj carski grad koji je neiscrpna energija.“
Jači utisak je ostavio Jerusalim drevni biblijski grad, zvanično glavni grad Izraela. Stari Grad Jerusalim je podijeljen na: jermensku, hrišćansku, jevrejsku i arapsku četvrt. Jerusalim je grad gde je Isus Hristos mučen, razapet i vaskrsao. I tu seosjeti posebna energija:
„Mi smo išli kao Teodo košarkaški klub, Balkanska liga. Igrali smo protiv izraelske ekipe a sa smještajem bili udaljeni dva ipo sata od Jerusalima. Uzeli mo kombi taksi i interesantan je taj događaj. Prvo, nismo bili sigurni da će taksi doći jer su nam na recepciji rekli da nekada dođe a nekada ne. Na sreću, vidjeli smo da dolazi i kad smo ušli, kada je vozač počeo da vozi po divnim i širokim putevima Izraela, vozio je 150 kilometara na sat. Počinje priču pitanjem: Za koga navijamo – da li za Real ili Barselonu. Ja (sjedio sam naprijed do njega) kažem za Real a on je bio navijač Barselone. 
Okrenuo se prema nama i gestikulirajući rukama kazao: „Ne Real, Barselona, Barselona“. Vozio je, rekoh, 150 kilometara na sat. U glas smo povikali: „Barsa, Barsa, za Barselonu navijamo“. Malo smo se i nasmijali. Onda ,kad smo došli u Jerusalim, to je stvarno neki čudan osjećaj.
Ja nisam vjernik i ne vjerujem, što bi Šekspir rekao u „neku višu silu koja smjerove naše uobličava“, ali imaš osjećaj kao da se tu nešto čudno dešava, nešto čudno u vazduhu, kao da hodaš po svetom tlu. I glas nesvjesno smanjiš, tiše pričaš, baš neko strahopoštovanje. Išli smo tim stazama Isusovim, angažovali vodiča divnog profesora umjetnosti porijeklom iz Novog Sada koji je oženjen Izraelkom i tu živio. Da nas on nije vodio nebismo sve obišli. Taj put, ako je njime hodao Isus, prosto fascinantno. Onda smo došli do groba. Tu treba da se dobro saviješ, da klekneš i uđeš. Ono što mi se nije svidjelo je to što popovi požuruju turiste a ti, ipak, ušao si, klečiš i osjećaš nešto, pitaš sam sebe: da li je bilo ili nije bilo. I onda sam napisao pjesmu:
SVETOM GRADU JERUSALIMU
Stopama tvojim hodah i ja
kad gr'ješan dođoh u sveti grad.
Svijeća na grobu jarko zasija
od mene ode sav prošli jad.
Ovdje sve poče, ovdje sve krenu
da bude kao što Pismo reče.
Sve ja to vidjeh u jednom trenu
dok druzi sa mnom ponizno kleče.
Oprosti Bože, sve grijehe naše
kao što i mi drugim opraštamo.
Smrtni su ljudi svega se plaše
al’ tebe Blagi, slavimo samo.“
Danas je vjerski turizam jako popularan. Brojne turističke agencije organizuju poklonička putovanja a posjeta grobu Isusa Hrista i Zidu plača je među najpopularnijim:
„Bili smo i na Zidu plača. Tamo je običaj da u zid staviš papirić sa napisanom željom. Majka mi je bila jako bolesna i ja sam napisao da želim njeno ozdravljenje. Želja mi nije bila ispunjena.
Tamo sam gledao njihove rabine koji se mole na specifičan način. Vidio sam jednog čovjeka u zapuštenoj odjeći koji dolazi svaki dan. Bio je jako čudan, moleći se pao u neki trans. Ja ne vjerujem alipoštujem druge koji vjeruju i vidio sam da je to iskrena vjera da postoji svemogući, svevišnji koji je sve stvorio i mole mu se iz dubine svog srca.“
Svaki turist, koji dolazi u glavni grad Izraela kupuje i suvenir; neko za sebe, neko želi dijeliti duh svetih mesta s rodbinama i prijateljima. Ogroman je izbor ne samo različitih vjerskih poklonanego i proizvoda od kozmetike na mineralima Mrtvog mora do elitnih vina od grožđa koji se uzgaja na holandskim visinama. Popadić je kupio svijeće. U snopu su 33 i simbolizuju godine života Hrista:
„Ja sam kupio te svijeće koje zapalimo na Isusovom grobu i te specijalne svijeće možeš nekome da pokloniš kao što sam ja kada sam se vratio ali još ih imam kući. I onda a tim svijećama pališ one na grobu tvojih najmilijih. Eto, takav običaj kažu pa se i ja toga pridržavam. Kao, taj plamen Isusov se tako prenosi.“
U sjećanju na Sibir su tajge, snijeg krajem avgusta, neopisiv ponos pri podizanju zastave tvoje zemlje na jarbol. Sibir i šahovska Olimpijada u Hanti Mansijsku:
„Sibir je na mene ostavio snažan utisak. Bili smo na šahovskoj Olimpijadi u Hanti Mansijsku, a ja selektor muške reprezentacije. Šetali smo po šumi, koja je odmah uz hotel. Odjednom, na stazi pojavio se vuk. Mi gledamo njega, on gleda nas, polako se okrenu i ode. Na Olimpijadi smo igrali dobro pa je i raspoloženje bilo odlično. Dugo smo šetali. Ta tajga prosto privlači. 
Kad smo iz Moskve u kojoj smo prenoćili došli u Hanti Mansisk bilo je lijepo vrijeme, kraj avgusta. Do mjesta igranja smo putovali autobusom. Počelo je kolo, sve normalno kad poče da pada snijeg, vijavica. Za tih nekoliko sati koliko smo igrali, toliko je napadalo da nisam mogao vjerovati. Krupne pahulje, kao na filmu.
Bio sam jako ponosan kad sam na jarbolu u dalekom Sibiru gledao crnogorsku zastavu. I znaš da ona tamo, djelimično zbog tebe visi. Predstavljaš svoju državu, tako daleko od svog doma.
Interesantno je da je Hanti Mansijsk veoma skup grad. Tamo su plate veoma visoke, ali je sve skupo. Znam da je čaj bio 5 eura. Nije ni u Moskvi toliko. Sa reprezentativcem Blažom kalezićem posjetio sam njihov Prirodnjački muzej. BIlo je fascinantno. Kao i samo otvaranje Olimpijade. Spektakularno! Ako bi jednu riječ trebao vezati za Sibir rekao bi: tajna.“
Grad Hanti Mansijsk je potpuno posvećen šahu pa su od stakla sagradili i šahovski dvorac za djecu, pravu šahovsku bajku. Hanti-Mansijsk relativno je nov grad. Status grada naselje je dobilo tek 1950. godine, a nakon što je pronađena nafta, došlo je do naglog urbanog razvoja. Prije toga bila su samo sibirska naselja koja je Rusija osvojila krajem 17. vijeka:
„Igrali smo sa reprezentacijom Kine koja je olimpijski Šampion. Oni su nevjerovatno jaki. Nama je bila čast da uopšte dođeš u priliku da igraš sa reprezentacijom Kine. Bili smo dobri i malo je nedostajalo da bude neriješeno. Ali, zašto ovo pričam? Mi smo pripremili poklone za njih, veliku drvenu kutiju sa grbom Crne Gore a unutra suveniri sa našim obilježjima. Vrlo lijepo urađeno. Ja sam kao selektor poklonio svakom igraču a ima ih pet i selektoru. Bili su oduševljeni, skočili na noge i zahvaljivali, a to su igrači sa rejtingom od 2700 i više. Uzvratili su i oni nama a meni je interesantan razgovor sa selektorom. Nije znao gdje je Crna Gora, Montenegro, onda mu ja rukama objašnjavam (fotografija je objavljena u Pobjedi) da je bila Jugoslavija pa je bio rat pa su se formirale posebne države, i onda je shvatio o čemu se radi. Objasnio sam da smo mi mala zemlja, 650 hiljada stanovnika, a on meni gotovo i tužno je rekao: „Što ja volim male zemlje.“ Kod njih je sve ogromno pa gradove manje od dva miliona stanovnika ne stavljaju na mape.“
U regionu izdvaja Sarajevo i smatra da je mnogima omiljeno zbog svoje specifičnosti. U tom gradu nije bio od 1984 godine kada je kao beogradski student novinarstva proveo dva dana na praksi u Televiziji Sarajevo. Kada je u ABA ligi sarajevska Bosna bila domaćin tivatskom Teodu Popadić je ponovo došao u Sarajevo. Interesantna vožnja tramvajem od Ilidže do Čaršije, miris ćevapa i golubovi, ljudi, vijekovi, ratovi – i nastade pjesma, doprinos da različiti Bog pomogne „raji“ koja je uvijek trpjela:
SARAJEVU
K'o miris onih starih tepsija
k'o ukus onih toplih baklava.
Predamnom bljesnu ta Baš Čaršija
k'o san mi neki, a ne k'o java.
Mnoga su ovdje išla gospoda
gizdavog ruha, lažnoga sjaja.
Al’, mene bole rane mog roda
vazda je ćutke trpjela raja.
Hrišćanska, Turska, Bosanska – svaka,
što ceste gradi od svoje kože.
Neka im zemlja bude svim’ laka,
pomiluj raju, različit Bože!
