U priči o putovanjima Direktora Dnevnog centra za djecu i mlade sa smetnjama i teškoćama u razvoju, Srđana Krunića, najviše vremena je bilo posvećeno putovanjima sa djecom, štićenicima Centra. Voli da kaže „sa mojom djecom“. Obilasci pojedinih, njima zanimljivih i dostupnih destinacija, jesu ono što ga u potpunosti ispunjava:
„To su putovanja koja djeci mnogo znače, koja ih dovode u jedan poseban stadijum sreće i samim tim i meni mnogo znače. Kad vidim da su mi oni srećni ja sam još srećniji. Prošle godine, u julu mjesecu, bili smo na Vlasinskom jezeru šest dana u sportsko edukativnom kampu. Djeci je bilo lijepo i bila su presrećna pa se spremamo i ove godine da idemo krajem maja. Na kampu je bilo više od 100 djece podijeljene u četiri grupe a svaka grupa je imala svoje radne zadatke – jutarnji program, nakon ručka sportsko edukativni zadaci prilagođeni njihovim mogućnostima. Grupe su bile mješovite, djeca sa smetnjama u razvoju i djeca koja ih nemaju. U svim tim zadacima jedni drugima su pomagali da bi ti zadaci bili što bolje i što brže obavljeni. Našlo se vremena za popodnevnu vožnju brodićem ili pedalinom po jezeru, a veče je bilo rezervisano za zabavu.“
Vlasinsko jezero se nalazi na krajnjem jugu Srbije, teritoriji opštine Surdulica. Nastalo je sredinom dvadesetog vijeka i zaštićeno je kao Park prirode. Pravi je raj za one koji vole vole odmor u prirodi, šetačke ture, vodu, kao i planine. Vlasinsko jezero je drugo najveće vještačko jezero u Srbiji a najbliži grad je Vranje, na 60-ak kilometara.
„Na Vlasinskom jezeru sam prošle godine bio prvi put i mogu da vam kažem da je bilo prelijepo. I drugima preporučujem da vide Vlasinu. Tom prilikom smo posjetili i manastir Svetog Prohora Pčinjskog i oduševili se. To je jedan od najstarijih pravoslavnih srpskih manastira, nalazi se na samoj granici sa Republikom Severnom Makedonijom, u zaista fenomenalnom prirodnom okruženju. Manastir je 1950. godine stavljen pod zaštitu države kao spomenik kulture, a 1979. godine proglašen kulturnim dobrom od izuzetnog značaja.“
Sa putovanja, Srđan Krunić je podijelio priču o destinacijama koje su mu najdraže. Tvrdi da svaka država iz našeg okruženja nosi nešto svoje i svaka ima prelijepamjesta, izletišta koja zavrijeđuju pažnju.
„Svaka ima svoju specifičnost. Da li je to priroda, hrana toga podneblja ali, generalno,volim da odem u svaku državu. Gdje god krenem imam dosta prijatelja pa se vidimo i družimo. Sve su to stvari koje čovjeka čine bogatijim. Za Sloveniju mogu da kažem da je jedna izuzetno lijepo uređena država. Svako dvorište kako ispred privatnih kuća tako i institucija, je besprijekorno dotjerano. Ulice su čiste a smeće ne možete nigdje da vidite. To me je stvarno fasciniralo. Hrvatsko primorje me privlači i više puta sam boravio u Splitu. Svojevremeno sam, radi kuvarskog takmičenja, vodio djecu iz kotorskog resursnog centra na Brač. Bili smo četiri dana u Supetru i bilo je prelijepo. Generalno, od cijele Hrvatske je na mene najjači utisak ostavilo njihovo primorje. A kada govorimo o Bosni, to je već nešto drugo. U Bosni sam rođen i živio do osamnaeste godine. Crna Gora je na prvom a Bosna na drugommjestu u mom životu. U Bosni, gdje god da odem ja sam svoj na svome. Ljudi su toliko gostoprimljivi da se osjećate kao u svojoj kući. Tako nam (djeca iz Dnevnog centra) je bilo na poslednjem takmičenju u Mostaru. Sa koronom nismo putovali i svi smo bolje upoznali svoje zemlje i malo više okrenuli selu. Priroda je nešto što čovjeka osvaja i što mu puni baterije. Moram da spomenem kraj iz koga sam rodom – Pivu, Pivsku planinu, Pivsko jezero. To je dio zemlje koji bi svi morali da posjetimo a ne postoji ni jedan kraj ili grad Crne Gore u kojem nisam bio.“
I Sjeverna Makedonija je zemlja za koju ga najviše vežu srdačni i topli ljudi mada spominje izuzetnu hranu u kojoj je uživao. U svakoj balkanskoj zemlji probao je lokalne specijalitete, ćevape, sarme, pršut, sireve, kolače…. Izdvojio je evropske zemlje koj esu ostavile snažan utisak i ukoje bi želio da se nekada vrati. To su Španija, Njemačka, Austrija, Italija, Francuska…
„Sve te države nose nešto svoje. U Francuskoj Nica i Kan su gradovi sa istorijskim dijelovima, ne samo turističkim iako sam, shodno vremenu, uglavnom obilazio najatraktivnije turističke dijelove. Tu je i glamurozni Monte Karlo u srcu kneževine Monako, okružen plavetnilom 4km duge obale. Tu su i najstarije kockarnice. Nisam ulazio a razlog je jednostavan – to me nikada nije zanimalo. Oduševila su me francuska vina kao i čuveni sirevi. Međutim, Francuzi takođe imaju izvrsnu pršutu, 200 registrovanih proizvođača i godišnju proizvodnju od 40.000 tona. Sazrijevanje dugo traje i ukus je fantastičan.“
Putovanje sa Srđanom Krunićem je nastavljeno u Austriji, zemlji sa mnogo prednosti i mana. Za Beč kaže da je pun „naših ljudi“ pa se na svakom koraku može čuti „naš“ jezik. Obišao je glavne znamenitosti glavnog grada Austrije:
„Kad stojite pored neke istorijske građevine, prosto osjetite da iz nje izvire vrijeme, starost, istorija. Džaba ulažemo u očuvanje i restauraciju, godine čine svoje. U Šenbrunu su me fascinirale statue po obodu krova glavne zgrade. Vodič je objasnio da su likovi bili prijatelji tadašnje kraljice. Inače, Šenbrun u prevodu znači “lijepi bunar“, po bunarima vode koji su se tu nalazili, a iz kojih su se snabdejvale palate u Beču. Po naređenju carice Marije Terezije šenbrunska palata preuređena je u stilu rokokoa a na kraju tzv. terezijanske epohe palata Šenbrun bila je snažan centar austrijskog carstva i carske porodice. Car Franc Jozef I je u palati Šenbrun proveo najveći deo svog života, i umro je baš u Šenbrunu, u svojoj spavaćoj sobi.“
Ostaje zabilježeno da je u XX vijeku palata nekoliko puta korišćena za važne događaje, istorijske sastanke, a1996. godine UNESKO je uvrstio Šenbrunsku palatu na listu Svjetske baštine.
Susjedna država Italija, po Krunićevom mišljenju, više nam liči svojim južnim dijelom. On ipak preferira sjeverni dio pa je tako obišao Firencu, Milano, Montekatini, Trst, Veneciju. Čuvena katedrala je ostavila snažan utisak:
„Impozantno zdanje, građevina koja je godinama odolijevala svim nekim nedaćama i ratnim dešavanjima. Da je čovijek persirali bi ste je. Sve znamenitosti koje smo bilazili nose nešto svoje, istorijsko. Katedrale u koje smo ulazili su prelijepe, palate po Veneciji impozantne, krivi toranj u Pizi smo vidjeli iznutra a vidjeli smo i vreće sa pijeskom koje postavljaju da bi se usporilo krivljenje.“
Najsnažniji utisak na Srđana Krunića ostavila je Barselona i vjeruje da bi u glavnom gradu Katalonije mogao da živi. U Servantesovom “Don Kihotu” Barselona dobija naziv “cvijet među najljepšim gradovima svijeta”.
„Grad kao grad mi se mnogo svidio. Obišli smo najveći stadion u Evropi, otvoren još 1954, sa kapacitetom od blizu 100 hiljada gledalaca. U prevodu sa katalonskog, Kamp Nou, znači “nova zemlja”, a muzej Fudbalskog kluba Barselona je najposećeniji muzej u gradu, sa više od milion posjeta godišnje.
Vidjeli smo najprepoznatljiviji simbol Barselone, baziliku Sagrada Familija Antonija Gaudija. Kamen temeljac postavljen je još 1882. godine, a od Gaudijeve smrti 1926. kada ga je pregazio tramvaj, devetorica arhitekata pokušala su da je završe i niko ne zna da li će ovaj projekat ikada biti završen. Bili smo na brdu Monžuik, posjetili katedralu. Fascinirala me je legenda koju nam je ispričao vodič:
Katedrala je posvećena djevojci koja je živjela u četrnaestom veku. Mučila ju je inkvizicija i umrla je od posljedica brutalnog mučenja za svoju vjeru. Djevojčica je umrla u dobi od trinaest godina, što objašnjava tradiciju koja se i danas održava – trinaest najbjeljih gusaka boravi u kapeli Katedrale, simbolizirajući krotost Eulalije, koja je prihvatila smrt inkvizitora. Eulalia je zaštitnica grada Barselone.“
Oduševljen je muzejom Salvadora Dalija u gradiću Figueras, nedaleko od granice sa Francuskom, 140 km od Barselone. Muzej je osnovan 28. septembra 1974. godine i tom institucijom kulture rukovodi Fondacija Gala-Salvador Dali. Muzej smatraju najvećim nadrealističkim objektom na svijetu.
Srđan Krunić želi vidjeti Tursku, najprije Istambul i njegove znamenitosti a za to mu treba vremena.
Sretan put gdje god krenuli gospodine Kruniću.
