Fudbal i klapsko pjevanje su se dugo godina borili za dominaciju u životu našeg sugrađanina Branka Lasića. Rezultat je neriješen pa su i danas dio njegove svakodnevnice. Karijeru je počeo u kotorskom Bokelju, nastavio u tivatskom Arsenalu, zamalo postao fudbaler Hajduka ali se vratio u Tivat:
„Od malih nogu trenirao sam u Arsenala i tu sam proveo najljepše dane i najviše vremena proveo. Igrao sam do svoje četrdeset druge godine, aktivno se bavio fudbalom i bio najstariji igrač u Jugoslaviji. Sa fudbalom sam proputovao Crnu Goru, Jugoslaviju i van nje. Stvarno sam mnogo prošao i lijepih trenutaka doživio. Nije mi žao ni zbog čega i da imam šansu ponovio bih to sve i bio fudbaler.“
Kako “svako vrijeme nosi svoje breme“ različito zadovoljstvo pričinjava ista stvar ako imate dvadeset, trideset ili četrdeset godina. Kad je čovjek mlađi sve je lakše i ljepše:
„Od dvadesete do tridesete godine je period koji je na mene najviše uticao jer sam tih godina najviše proputovao, družio se. Najviše se sjećam perioda od 6 godina kada sam igrao u Bokelju i međurepubličke lige. Išli smo u Srbiju, Bosnu, Makedoniju, družili se kao cijela ekipa pa i u karantinu. Ohrid, Strumica, Novi sad… Ohridsko jezero je veće od Boke i stvarno je lijepo kao i taj dio Makedonije. Makedonija je mala zemlja posebne lepote, čemu u prilog ide to što se u njoj nalazi jedno od najstarijih jezera na Zemlji – Ohridsko jezero, kristalno čisto i prostrano kao more.“
Tradicionalna makedonska kuhinja crpi uticaje iz okolnih zemalja, presjek je Balkanske gastronomije, ali ima i neke samo svoje specijalitete. đakonije sa roštilja, pečenje ispod sača, razne vrste sarmica i dolmi, a autentično makedonsko jelo je tavče gravče – pasulj zapečen u glinenoj posudi. Tu je čuvena ohridska pastrmka:
„Do ksmo bili tamo, ta tri-četiri dana, mi smo imali poseban režim ishrane. Tako nismo imali priliku da probamo nešto od makedonskih specijaliteta. Ostalo je da idalje smatramo da je hrana izvrsna. Žao mi je što se nismo mogli uvjeriti u to“, kazao je Lasić.
Za njega je jedan od najljepših gradova u bivšoj Jugoslaviji Novi Sad:
„Novi Sad je sigurno jedan od najljepših gradova. Velika rijeka (Dunav), ogromno šetalište (Štrand), staze za bicikla, baš moderan grad pun zelenila. Svaki grad sa naših putovanja je imao nešto lijepo, zanimljivo, posebno a Novi Sad je taj, zamene najljepši. Sa Bokeljom sam išao napripreme u Mađarsku a iz te zemlje nosim lijepa sjećanja. Ni ovdje, zbog karantina, nismo mogli obilaziti dalju okolinu ali smo kao ekipa uspijevali napraviti neke kontakte, od ljudi koji su radili u hotelu do članova protivničkog kluba. Uvijek se stekne novo prijateljstvo pa se dešava da se poslije godinu-dvije, kada se ponovo sretnemo, vratimo na zajedničke trenutke, pominjemo detalje i uživamo. Mismo išli gore, oni su dolazili kod nas na pripreme pa su se stekla i nova prijateljstva. Prije je bilo dosta drugačije i mnogo ekipa je dolazilo na pripreme. Neka prijateljstva još uvijek traju.“
Svako putovanja iz Boke i svaki dolazak u Boku su po jedna priča. Oni koji žele vidjeti ovaj dio naše zemlje najčešće je opisuju kao biser koji se rijetko sreće. Bar tako tvrde Lasićevi gosti:
„Kažu, Boka je specifična, Boka je biser ne samo Crne Gore nego i Evrope. Ko god dođe imapozitivne utiske i samo riječi hvale za ljude, gostoprimstvo, ljepote zemlje. Ko god jednom dođe ponovo se rado vrati. Kodugo nije bio u Tivtu vidjeće da se Tivat mnogo promijenio. Uslovi su mnogo ljepši, mnogo je novoizgrađenih hotela a tu su Porto i Luštica. Ja sam radio u Remonom zavodu „Sava Kovačević“ pa i one starije isto kao i mene često obuzme nostalgija. Ipak, mislim da ovaj sadašnji Porto Montenegro u odnosu na Arsenal više doprinosi prepoznatljivosti Tivta. Činjenica je, i to treba reći, da je Arsenal izgradio skoro cijeli Tivat ali sada je neko drugo vrijeme.“
Prošla su vremena kada je na Pinama pristajao brod Proleterka (Partizanka) da bi se ukrcali putnici za Split, kada su ribari ranim jutrom iz barke prodavali noćni ulov a turisti uživali u svemu što vide. Da li je sada bolje ili ne pokazaće vrijeme a Branko tvrdi da je sada bolje. Sva njegova druženja na putovanjima začinjavana su pjesmom a on bi prvi počinjao. Posebno ona sa klapom “Jadran“ u kojoj je duže od trideset godina.
„Klapa “Jadran” ove godine slavi veliki jubilej-pedeset godina postojanja. To planiramo dobro proslaviti, najvjerovatnije krajem ljeta organizovati veliki koncert sa gostima. Nije malo pedeset godina a ja sam tu 30-35 i još ima živih osnivača klape. Meni je veliko zadovoljstvo pjevati i biti sa ljudima koji to vole a putovanja i nastup su svaki za sebe. Lijepo druženje i upoznavanje ljudi iz svih krajeva Jugoslavije, od Slovenije do Makedonije. Svi se druže i svi pjevaju. Ipak,centar klapskog pjevanja je Omiš pa je zato kruna rada svake klape ali i san zapjevati na omiškoj pozornici. Tradicionalno dalmatinsko pjevanje je UNESCO 2012. godine uvrstio na Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Oni su taj specifični vid pjevanja doveli do savršenstva.“
Klapa Jadran, osnovana 1972.godine od članova gradskog zbora u Tivtu. Redovni su učesnici Festivala klapa u Perastu i smotri u regionu. Tada se, kaže Lasić, samo pjeva koliko ko može da izdrži. Poseban je ugođaj pjevati u Vojvodini. Tamo ljudi sa tamburicama donose nešto posebno, uhu ugodno, različito, lijepo, bogato, posebno i veselo. Kako je nekada imao privatni obrt, prodavnicu cipela, često je putovao u Italiju.
„Sjeverni dio Italije se potpuno razlikuje od južnog. Išao sam preko Istre pa se spuštao u Trst i do Venecije. Do Barija sam putovao feribotom pa sam upoznao i taj dio zemlje. Stvarno velika razlika, sjeverni dio mnogo bogatiji i razvijeniji od južnog. Vjerujem da se razvojem turizma situacija promijenila. A što se hrane tiče, naravno pica jer kako doputujem, odmah u piceriju. Volim i ribu i ulignje pa sam i to jeo. Meso ne. Njega sam jeo u Mađarskoj jer su poznati po omiljenim mi paprikašima.“
Nije se sjetio da posebno govori o utiscima iz Albanije ili Trebinja. Kaže:
„Nisam se sjetio da govorim o Albaniji kao to mi je tu, na dva sata od Tivta kao i u Trebinju „hiljadu“ puta. Dobro je da su popustili na granicama pa je prelazak mnogo jednostavniji. Ja bi da se sve te granice maknu i nadam se da će to biti uskoro, da putujemo slobodno. Najviša želja mi je da putujem u Barselonu, kao ljubitelj fudbala vidim stadion i grad za koji mi kažu da je predivan.“
Navijač je madridskog Reala, od malih nogu je „teški“ Dinamovac a kao najbolji fudbaler tivatskog Arsenala 1982 bio pozvan na probu u Hajduk tada najjači u dugoj istoriji kluba. Da je otišao na „kaljenje“ u Bugojno i godinu dana proveo u „Iskri“ vratio bi se u Hajduk i igrao sa Vujovićima, Sliškovićem, Gudeljom, Simovićem, Cukrovim….
