Slike akademskog slikara, Ljubana Popadića nalaze se u brojnim privatnim kolekcijama širom svijeta. Gostujući u programu radio Tivta naš sugrađanin je naglasio da mu je „Boka Kotorksa vječita inspiracija.
Ideje „kupite“ s mora i oko mora Boke.
Moja vječita tema je Boka Kotorska, priobalje, sve ono što okružuje čitav taj ambijent. Posebno volim starine, one kojima je i vrijeme i ta patina dokaz njihove vječnosti i njihovog ne propadanja iako se savremeni čovjek trudi da sve to upropasti i jednostavno zaboravi da je ikad išta bilo prije njega. Prošlost koju, ne samo da bi željeli da vratimo, nego da je barem sačuvamo od propadanja. Ne možemo se vraćati nikad unazad, jednostavno točak istorije s okreće unaprijed. Slično se dešava i sa arhitekturom, zub vremena, novi uslovi, novi zahthjevi i prohtjevi traže promjene. I to mi ne smeta, nego ono što je već provjereno i što daje ljepotu cijelom ovom podneblju i priobalnom pojasu, što se poništava i kao da se želi uništiti.
Je li to i nostalgija
Ima i toga vjerovatno. Mada ja nisam rođeni Bokelj pa da kažem imam tu crtu starog Bokelja koji će to zbog žala, zbog svega što je imao u djetinjstvu, da pokuša na neki način vratiti. Mislim da je nešto sasvim drugo.
Za vas kažu da ste slikar koji se ne ponavlja
Ponavljam motiv, ali trudim se da to bude drugačiji pristup, da uvijek bude nešto novo. Da li u smislu ubacivanja novih tema u ono staro ili novo u načinu slikanja. Nije uvijek lako ostati dosledan temi, a ne dosaditi. Uvijek mora da se izmisli nešto novo što će konzumentima i ljudima koji uživaju u slikasrtvu biti zanimljivo da gledaju. Opstati u tom poslu nije lako. Od akademije je prošlo već 35 godina, a ja sam se uvijek trudio da budem i stari, ali i druagačiji.
Nakon ciklusa Boka i Molitva, može li se očekivati neki novi ciklus i izložba
Uz taj moj uobičajeni tematski ciklus vezan za Boku, za duhovnost počeo sam da se bavim ženskim aktom. To je univerzalna tema, koja opstaje toliko hiljada godina Vjerujem da se i kod pećinskog slikarastva mogao pronaći neki ženski akt. Tema koja je zanimala sve umjetnike bilo slikare bilo vajare ostaje vječna. I kod mene sad ženski akt.
To se mijenjalo kroz vrijeme, ali je danas trend pobrkan zahvaljujući hirurškim intervencijama koji su toliko uzeli maha da su poreemtili sve ideale ženske ljepote. Sve liče jedna na drugu. Stari Grci su imali kanone koji su se ogledali kroz idealno građenog muškog i ženskog tijela i lica. I oni su uglavnom bili vezani za sportiste i bili su pravilo i obrazac kako bi trebalo da izgledaju. Ja ne znam koji je to kanon danas koji će da objasni kako treba da izgledaju usne jedne današnje ljepotice a da to ima veze sa estetikom jer je to otišlo u potpuno jednu krajnost koja ne prija nikome.
Ipak, nalazite ih vraćajući se u prošlost
Tamo se nalaze obrasci renesansnih ljepotica. Uvijek je to bilo bliskije čovjeku i jednostavno je bilo objašnjivo normalnim pogledom na ljepotu, na estetiku. Danas, to nema veze s bilo kojom vrstom estetike.
Ima jedna kolonija, jedna grupa slikara okupljena oko likovnog udruženja Pigmalion, koja se druži i njeguje ženski akt kao temu. Prijatelj iz Slovenije poziva slikare na izložbe i kolonije čija je tema ženski akt. I dobio sam više poziva pa u septembru idem u jedno etno selo u Sićevačkoj klisuri, prema Bugarskoj. U pitanju je jedna ekoplantaža Tamjanica, odnosno selo gdje se uzgaja lavanda, smilje i biljke koje služe za dobijanje ulja. Tu se organizuju i likovne kolonije gdje radimo, dolaze i modeli, organizuju izložbe, rade katalozi. I na taj način ta kolonija traje nekoliko godina.
Čest gost ste kolonija
Biram kolonije koje imaju najbolje uslove. Družimo se, mijenjamo mišljenja, sa ljudima koji su vaši, ne samo istomišljenici, nego i istog opredjeljenja, ima puno zajedničkih tema i sigurno je da se izrode i nove ideje. Takva druženja su uglavnom pozitivna.
Vaše slike se nalaze na različitim destinacijama u svijetu.
Osim izložbi koje sam imao i po Rusiji i Americi, u posljednje vrijeme imam dosta narudžbi, najčešće putem društvenih mreža jer tu je istaknuto sve ono što radim. Ljubiljeima slikasrtva se to dopadne i naruče. I uglavnom slike prodajem putem porudžbi. I sve te slike koje sam postavio na fejsbuku su prodate.
Da li je u najavi neka nova izložba
Već drugu godinu spremam izložbu za Beograd, ali korona me omela i izložba koja je bila skoro spremna je otkazana. U septembru najvjerovatnije slijede dogovori sa vlasnikom galerije Pigmalion i nadam se konačno izložbi.
Hoće li biti izložbe i u Tivtu
Neće skoro jer imam mnogo narudžbi. To je s jedne strane dobro jer živim od toga, a s druge i ne baš jer te slike odu i ne mogu ih skupiti da bi se napravila izložba i katalog. Za izložbu je neophodno sjesti godinu dana, odvojiti se od prodaje, ali treba živjeti godinu dana. Još uvijek spadam u „mlađe“ slikare tako da će biti još mnogo slika i ciklusa, a i vremena za izlaganje.
„Ne skidaj prašinu sa mene“, naziv je izložbe u Portu prije tri godine, a što je rekao novinar i publicista, Dragan Mihović. Ipak, uspijevate li skinuti tu prašinu
Nikad nisam išao na tu stranu. Mrtva priroda inače kao tema je ustvari produženje života mrtvih stvari. Znači da se predmetima koji su imali nekad upotrebnu vrijednost udahne neki novi život, da ga nastavi. Postoje tri veječne teme: pejzaž, ljudska figura i mrtva priroda. I mrtva priroda je opstala u veoma jakoj konkurenciji.
Nakona rada u galerijskom prostoru Buća, Popadić radi u ateljeu kod kuće. „Nikad vjerovatno neću imati takav prostor. Međutim, zadovoljan sam i uslovima koje sam stvorio kući, lakše mi je. Ipak, prostor u Bući je omogućavao bolju komunikaciju. Publika je dolazeći na pozorišne predstave svraćala u galeriju. I znali su da tu rade dva akademska slikara i nekako je to sve imalo više smisla.
