“Imam dvije kuće, ali, naravno, ovo je moj dom,” kaže akademska grafičarka Andrijana Ivanda Rocheux, umjetnica iz Tivta koja 12 godina živi i radi u Parizu. I u životu i u umjetnosti, inspiracija su joj more i voda:
“Tokom školovanja sam provela osam godina na Cetinju, ali vazda je plava boja bila prožeta kroz sve moje slike. To je normalno, i svjesno i nesvjesno, stalno kad gledamo naše more i planine, to ostavlja neki pečat, koji mi nesvjesno prenosimo na platna i na radove.”
Andrijana je diplomirala na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, odsjek grafika u klasi profesora Jakova Đuričića, članica je Udruženja likovnih umjetnika Francuske, a takođe i nedavno formiranog Udruženja likovnih umjetnika Tivat. Tivatsko udruženje proljetos se predstavilo izložbom u Ljetnikovcu Buća, na kojoj su bile zastupljene i Andrijanine slike: “Zadovoljstvo mi je što se ponovo kreirala, ajmo tako reći, likovna scena Tivta, jer mislim da Tivat ima, za tako jedan mali grad, puno jako kvalitetnih likovnih umjetnika i baš smo onako raznovrsni, svi imamo različite stilove. Mislim da je to jako bilo potrebno Tivtu, pored pozorišnih predstava i ostalog, da imamo i nas likovnjake. Predstavila sam se sa dva rada, koje je publika u Tivtu već vidjela. Tehnika u smoli i naravno, ista tema, koju je istoričarka umjetnosti Ljiljana Zeković jako lijepo opisala, odnosno što sam htjela da predstavim.“
Poslednju samostalnu izložbu u Tivtu umjetnica je imala 2016. u kompleksu Buća, a trenutno priprema novu izložbu u Parizu:
“Različite tehnike su bile zastupljene u Tivtu: smola, akrilik, crteži sa tušom, a ista postavka je bila i u Kotoru. Izložbu u Parizu pripremam sa još dvoje umjetnika i trebalo bi da bude otvorena do kraja godine. Radim potpuno novi ciklus, nove kreacije, a nadam se da ću poslije toga, kad budem završila sa radom u Francuskoj, donijeti te radove da ih predstavim publici u Tivtu i Boki. Prvi put otkad se bavim umjetnošću, okrenuću se više ka spoljašnjosti, ka zbivanjima u svijetu, i to će biti neka moja reakcija na cjelokupnu situaciju. Eto, da dam svoj pečat.”
Andrijana kaže da joj je jako bitna i komunikacija sa kolegama i sa publikom: “Mislim da virtuelne izložbe imaju smisla informativno, da smo u toku, ali imati radove ispred sebe uživo ništa ne može da zamijeni.”
Poslije više od decenije življenja u bučnom dijelu grada, Andrijana se sa porodicom preselila u mirniji dio u Pariskom regionu na sjeveru:
“Poslije dugog niza godina življenja u gradu, našli smo miran turistički gradić i svoj kutak u prirodi, u blizini vode u dolini Oaze. Blizu je grad Over sir Oaz, gdje je sahranjen Vinsent van Gog. Tu su nastala neka njegova remek djela, kao Pšenična polja, njegova soba u Oberžu. Sa druge strane je Živerni, gdje je živeo Klod Mone, njegova kuća i vrtovi, koje je on napravio, a koje i dan danas održavaju onako kako je on zamislio. Od proljeća do jeseni se to može gledati, drveće i cvijeće kako mijenja boju, tako da preporučijem svima da to posjete, jer je stvarno fenomenalno. Umjetnici vazda nađu inspiraciju. Ja sam uvijek bila vezana za tu plavu boju, ali moram priznati da se mijenja taj kolorit.”
Andrijana kaže da je do sada zadovoljna reakcijama publike i galerista na njenim izložbama u Parizu, a pored kolektivnih je imala i dvije samostalne. Nakon toga, postala je majka i, kako sama kaže, dobila najvažniju ulogu u životu, pa je napravila pauzu u izlaganju. Srećna je što i njena osmogodišnja ćerka voli da crta i boji.
