Galerija
Izbori 2022
Promocija romana “Okretište” Damira Karakaša koja je bila dio programa “Književno ljeto 2022.” u organizaciji JU Gradska biblioteka Tivat, otkazana je zbog trodnevne žalosti koju je proglasila država zbog nemilog događaja na Cetinju.
Damir Karakaš je jedan od najčitanijih hrvatskih pisaca kojeg kritika svrstava u klasike hrvatske književnosti, publika među omiljene, a oni koji ga nisu čitali ili razumjeli karakterišu ga drugačije. Prošao je mnogo, a o njegovom iskustvu najbolje svjedoče knjige, od kojih je posljednji roman Okretište, kako i sam Karakaš kaže, autobiografski.
Dok je u svome kraju nepoželjan, njegove knjige su uvrštene u lektiru, prevođen je na desetine jezika, svijet ga traži i uzdiže, a po njegovim djelima se rade predstave i snimaju filmovi. Sa Karakašom smo razgovarali o njegovom posljednjem romanu, umjetnosti i društvenim pojavama.
Što smo to trebali čuti o Okretištu, a nažalost nismo bili u prilici?
To je moj najitimniji roman po kojem krajem devetog mjeseca u HNK u Splitu, Dino Mustafić poznati sarajavski redatelj radi predstavu. Roman se oslanja na istiniti događaj kada sam bio napadnut i teško ranjen. Trebalo mi je jako dugo vremena da ta trauma i priča sazre kako bi je pretočio u roman. Da sam znao što mi se dogodilo napisao bih esej ili znanstveni rad, ovako sam napisao roman što i nije tako loše jer kako kaže Borhes najbolja knjižvnost se nalazi u nejasnoći. To je roman o stanju na barikadama, nobelovka Svetlana Aleksijević kaže da su barikade opasne za svakog umjetnika jer ne vidiš čovjeka već ljudsku metu. Trebalo je prebroditi te barikade što je jako teško s obzirom iz kojih krajeva dolazim gdje osveta ima duboke korijene. Tim romanom sam htio iskontrolirati taj događaj i zato sam težište stavio na jezik. U romanu nema ni spektakla ni crne hronike i to je na neki način roman o traženju mehanizma za ponovno povjerenje u ljude i okolinu. Bilo mi je bitno da to ne bude roman o meni i mojoj familiji, nego roman o nama.
Koliko Vam je pisanje ovog romana pomoglo da se suočite sa iskustvom koje ste proživjeli?
Pišući ovaj roman pokušavao sam i postavljati i odgovarati na pitanja, međutim uvijek kada bi došao do traga ko, kako, zašto došao bih do đavola i sotone. Već 15 godina imam problema zbog svoje literature jer sam smatrao da ako je literatura prava, ne smije imati milosti prema nikome, pa ni prema meni. Međutim, to je eskaliralo do krajnjih granica, tako da već četiri godine nisam bio u svom rodnom kraju. Sa druge strane bio sam po cijelom svijetu, preveden sam na desetak jezika, zastupao Hrvatsku na tri Međunarodna festivala, bio sam u Parizu, Pekingu, Kairu a u svom kraju me nikada nisu pozvali na književnu veče. Po mome mišljenju prirodna pozicija pisca jeste da bude u nesporazumu s okolinom, ali ovdje je to išlo do krajnjih granica.
Smatrate li da da je sve to povezano sa vašim porijeklom, odnosno da imate problema zbog činjenice da ste iz Like?
Moja literatura se ne bazira na skandalu, već na jeziku i stilu, jer za mene književnost nije opisivanje događaja nego stil i jezik. Vjerujem da to ima veze sa mojim stavovima, jer ja uvijek kažem što mislim. Znate za emisiju “Nedeljom u 2“ kod Aleksandra Stankovića gdje rijetko koji pisac dođe, to gleda million ljudi , ali kada neki pisac gostuje od sutra mu knjige budu rasprodane, a kada ja dođem dogodi se suprotno. Tiraža mi jako pada. Popovi za mene govore da sam anarhista i komunista, ali nisam ni lijevo ni desno jer ne želim preuzimati odgovornost za nikakve grupacije. Sve što radim, radim u svoje ime. To što se zalažem za ljudska , ženska prava što hodam u gay paradi, to za mene nije nikakvo ljevičarstvo ni desničarstvo već civilizacijski dosezi.
Po romanu “Kino Lika” ekranizovan je film reditelja Dalibora Matanića.
Tu su nastali neki problemi, jer valjda su ljudi očekivali turistički film. U Kinu u Gospiću film “Kino Lika” je bio najgledaniji film četiri dana u povijesti kina, nakon “Žikine dinastije”. Čak kada je film prije deset godina bio na HTV – u, nazvao sam mamu da je pitam je li gledala film, ona je pomalo ljutito rekla “sreća da ti je tata zaspao”. Kad smo već kod filma, u 11. mjesecu kreće snimanje filma po mom romanu “Proslava”. Mentor je Pavel Pavlikovski, poljski oskarovac koji živi u Londonu, redatelj je Bruno Janković. I HAVC je to podržao, to je veliki projekt, a audicije se rade po cijeloj Jugoslaviji. Veselim se snimanju tog filma.
Roman “Proslava” kako ste kazali, zapažen je od filmskih stručnjaka i prepoznat kao dobar scenario. Zbog čega, o čemu ste tu pisali?
Tu sam pokušao ući u te neke labirinte svijesti nekih ljudi iz moga kraja. To su likovi kao kod Dostojevskog, koji su istovremeno i žrtve i krvnici, a to je Balkan. Kako kaže Sioran za Balkan, to mi je možda najbolja definicija Balkana, “Balkan ide iz poraza u poraz, ali i to je nekakav napredak”. Lika je kao topos mog rada i identiteta, ali normalno je da je i Hrvatska za mene Balkan. Malo mi je pretenciozno da se mi Hrvati odvajamo, kao mi smo nešto drugačiji. Ja sam Balkanac i toga se ne sramim.
Živjeli ste vani, od 2001. do 2007. ste boravili u Francuskoj.
Godinu dana sam živio u Bordou, gdje je živio i Danilo Kiš koji je bio tamo lector, a nakon toga sam živio u Parizu. Pariz je odličan grad, kada ga obiđete kao da ste obišli cijeli svijet. Recimo kada me pitaju kako ti je u Zagrebu, volim se našaliti da napravim tri kruga, a u četvrtom sam sebe sretnem. Kasnije sam igrom slučaja bio u Londonu, Pekingu, Kairu, Njemačkoj, ali Pariz mi je najviše odgovarao po toj energiji. Nekako kad izađete iz stana u Parizu, kao da uđete u neki film.
U Parizu ste bili ulični svirač i performer. Kako biste opisali to iskustvo?
Ja sam kao mali svirao harmoniku, ali sam odrastao uz pank, rock’roll, džez tako da je moje tretiranje harmonike totalno drugačije. Zato sam i bio jedan neobičan svirač. Svirao san na St. Germainu, slušalo me mnogo poznatih ljudi, David Bowie, Catherine Deneuve, poznati francuski glumac, takođe Daniel Auteuil mi je često davao novac. To je bilo jedno vrlo zanimljivo iskustvo”.
Kompletan razgovor sa Damirom Karakašem poslušajte u emisiji “Radio Suncobran” 22. avgusta
