Osnivač i glavni kompozitor portugalskog benda “Albaluna”, koji je ponovo obradovao tivatsku publiku koncertom nakon tri godine, multiinstrumentalista Ruben Montairu (Monteiro) na pitanje kako je biti opet u Tivtu na World Music Festivalu, sa radošću kaže:
“Osjećamo se živo opet, poslije te prisilne pauze, fenomenalno je biti opet ovdje! Postali smo zaljubljenici u ovo mjesto, ovaj festival, ove ljude, tako da je sjajno, veoma sam srećan.”
-Kako si rekao na koncertu, Tivat je bio jedno od poslednjih mjesta, na kojima ste svirali prije pandemije?
“Upravo zbog toga, mi imamo više poštovanja prema ovom mjestu. Naše poslednje sjećanje na živu svirku, uz veoma dobru energiju. Boravak ovdje ponovo je zaista nevjerovatno. Potpuno sam opčinjen svom tom ljepotom oko nas. Sve je savršeno!”
-Kako ste preživjeli ove poslednje godine?
“Mi iz Albalune smo, Albaluna je zapravo porodica. Tako se i ponašamo, tako da smo bili zajedno sve vrijeme. Ja imam studio i nekad radim puno za čitav svijet, za mnoge muzičare, producente, tako da svi oni imaju onlajn časove, pa smo i mi pokušavali i podsticali neke opštine u Portugalu da održavaju neke male onlajn koncerte, a takođe i male događaje za mali broj ljudi, tako da smo mi svi bili zajedno sve vrijeme.”
-Jednostavno ste išli dalje…što se porodice tiče, tvoja sestra i supruga sviraju u bendu, ko još?
“Svakako, Šakel (Rakel) Montairu, ona je moja sestra i svira vioinu. Diniz Koelj, perkusionista je njen suprug, Karla Košta, koja svira gajde, turski nej, je moja supruga, a Tijago i Kristijan su nam kao braća od različitih roditelja, ali mi smo svi kao braća.”
-Na koncertu smo čuli vaše stare stvari, koje ste izvodili i prethodni put ovdje, ali i nove stvari?
“Da, ove godine smo fokusirani uglavnom na mom instrumentu hurdy gurdy i sve kompozicije smo radili i razvijali za taj instrument. Izvodili smo stvari sa svih naših albuma, ja mislim. Da!”
-Nakon vaše svirke u Tivtu 2019. snimili ste dva albuma?
“Tačno! Nakon Tivta, mi smo bili kod kuće i radili u našem studiju, imali smo veliki projekat sa romskom zajednicom Tokš Vedraš (Tores Vedras) u našem gradu, blizu Lisabona. Nazvali smo ga Hoteš Homani – Rotas Romani zbog Roma. Radili smo sa djecom i sa cijelom zajednicom i naučili veoma mnogo o njoj. Proučavali smo mnogo odakle dolaze, koje sve različite uticaje prikupljaju kao jedinstven portret i probali smo da rekreiramo neke od tih korjenova. Komponovali smo nove stvari, ali i obnovili pjesmu CIGAN sa drugim instrumentima i dodacima, nekim u flamenko stilu, pa radžastani iz Indije, sa mnogo drugih instrumenta, tako da je bilo veoma, veoma lijepo iskustvo. I, nakon toga, za vrijeme kovida, dobili smo fond od vlade, što je bilo jako važno, jer je mnogo ljudi pokušalo da ga dobije, pa je to bio jako srećan momenat tokom tih ludih vremena. Ali, pobjedili smo i snimili Heptad, novi album.”
-To vam je poslednji album do sada, recite nam nešto više o njemu.
“Da, star je godinu dana. Inspirisao nas je Put svile. Kristijan i ja smo uronili u to, on je studirao istoriju na Univerzitetu, ja studiram arheologiju. Naša muzika je uvijek inspirisana različitim kulturama, brojnim istorijskim momentima. Mnogo smo čitali o Putu svile i pročavali ga, a imali smo mnogo više vremena za čitanje… posebno veoma interesantnu knjigu Pitera Frankopana. To je začuđujuća knjiga, zove se “Putevi svile”. Koristimo je kao nadahnuće. Mi pravimo neku vrstu romanse, Kristijan piše svu poeziju, odličan je pjesnik. Postoji priča o čovjeku, duhovnom putniku u Centralnoj Aziji, možemo da zamislimo da je iz Avganistana, tako da imamo kompozicije na avganistanskom rubabu, instrumentu koji sam studirao i koji sviram. Imamo i turskih uticaja, njihovog stila muzike, pa preko Balkana do Sjevera Afrike, imamo kompozicije za arapski ud (oud), do Iberije, gdje smo mi, Portugal i Španija i više kompozicija za hurdy gurdy. To je bio veoma introspektivan i težak album. Veoma smo zadovoljni njime. Mi uglavnom sviramo dvije stvari sa tog albuma: “Lauranitza” u balkanskom stilu i kopanitsa ritmu i “Palimseštus” (Palimsestus), što je u ritmu iz Trakije (kaćivelikuž), Grčke, Makedonije i okoline. To je to!”
-S obzirom na uticaje sa raznih strana, prava ste World Music grupa, međunarodni bend ispirisan kulturama iz mnogih djelova svijeta, srednjevjekovnom muzikom Iberije, evropskom, otomanskog carstva, Bugarske i balkanskog poluostrva, koliko je teško ispreplitati sve to u vašoj muzici?
“Zahtjeva puno vremena, prvo proučavanje svi tih kultura, jer mi nismo samo romantično inspirisani, već ozbiljno proučavamo, naročito Karla i ja. Provodimo puno vremena učeći, naročito u Istanbulu, gdje imamo puno učitelja, kod kojih ne studiramo samo klasičnu otomansku muziku, već i folk muziku, ašik stil iz centra Anatolije, tursku muziku iz različitih djelova te zemlje. Proučavamo sve te stilove, skale, ritmove, forme kompozicija, kao što imamo đulđunu, koja je z Turske, pa kaćivelikuž, koji sam spomenuo, iz Trakije. Pokušavamo sve to da spojimo. Mislim da je to veoma dobra vježba i mislim da je to za cijeli život i da nikad neće prestati. Mi miješamo sve to sa progresivnim rokom i modernim rokom, jer sviramo i druge instrumente, kao što ja sviram električnu gitaru i drugu muziku. Inspirisani smo svime ovime da bismo napravili nešto novo!”
-Svirali ste blizu Barselone sinoć?
“Bili smo blizu, u Kastelju delpuriež, (Castelló d’Empúries) predivno, ime festivala je Terra de Trobadors – Zemlja trubadura, bilo je divno, i, eto, uzeli smo prvi let iz Barselone i došli ovdje.
-Nakon koncerta u Podgorici vraćate se kući, gdje ćete nastupati na jesen?
“Da, vraćamo se kući, pa ćemo u novembru svirati u malom mjestu u Portugalu, sa portugalskim metal bendom, tako da će biti vrlo zanimljivo. Oni su nam veliki prijatelji iz mog rodnog grada, biće kul. Pjevač je iz Izraela, živi u Portugalu, i oni imaju tu pomiješanost, to je divno. Onda idemo u Francusku, pa ćemo svirati na ostrvima blizu Madagaskara, što će biti velika avantura. Idemo u Indiju u decembru i imamo još stvari koje treba da uradimo do kraja godine.”
Želimo srećan put cijelom bendu, nadajući se da će nam ponovo doći, uz dobre ritmove, stvari koje smo zavoljeli, ali i neke nove, koje će tek da se dese. Nada se i Ruben.