Đorđije Radonjić, sada penzioner, bio je dugogodišnji tonski realizator i urednik i bio je na čelu tehničke i tonske ekipe. Ko god je ikad došao u Radio, mora se sjećati profesionalnosti našeg Đoka, ali i njegovog specifičnog humora. Kaže da se uvijek osjeća kao dio ekipe, a prva asocijacija na period proveden u našoj medijskoj kući jesu lijepa sjećanja.
„Mada ja nijesam bio od samog početka, iako sam bio u svojstvu saradnika, jer sam u tom periodu aktivno svirao. Zvanično sam od 1986. godine u Radiju. Čuvena baraka mi je bila praktično u dvorištu, a materija mi je poznata jer sam se oduvijek bavio tehnikom i muzikom, tako da mi nije bilo nekih nepoznanica.
U tehničkom smislu nije bilo iznenađenja, ali ondašnji posao tonca u lokalnim medijima, bio je mnogo komplikovaniji nego u velikim medijskim kućama.
“Dok su oni imali čovjeka za svaku stvar posebno, mi smo bili one man show. Bili smo kao hobotnice, što je naravno bilo zahtjevnije ali dinamika je bila veća, kao i zadovoljstvo. Sada imamo naprednu tehniku, ali čini mi se da se izgubila duša. Tada smo bili okruženi kasetama i pločama, znalo se oko nogu motati po 200 komada, pa smo u pravom momentu znali reagovati dok smo bili u živom programu. Jednu emsiiju ili Dnevnik smo radili sa po tri-četiri magnetofona, dok se jedna vrti, druga se ploča namješta.
Velika koncentracija i elan su bili neophodni, pokrivali smo po dva-tri radna mjesta odjednom, ali bili smo drugari, slične generacije, nije se gledalo ko šta i kad radi, čak i kasnije kad je bilo neprijatnosti, ostalismo jedinstveni. Na kraju je sve došlo na svoje“- prisjeća se Đorđije.
Pominjući ekipu koja je osnovala Radio, kaže :
„U prvoj ekipi su bili Mašo Čekić i Blaženka Vučurović, kao novinar, a Nikica Petković je bio ton majstor. Saradnici su bili Anton Gula Marković, Kiko Tomičić kao i Zoran Vasić. Centar za kulturu i Biblioteka su tada bili jedna firma- Centar za informativnu djelatnost, kasnije se to podijelilo.
Ono što je sigurno je da je bilo puno entuzijazma, iako nismo imali ovoliko muzike, niti tehnike. Kad su bili festivali, poput San Rema, mi smo ih kući snimali da bi pjesme već sjutra mogli emitovati, kao ekskluzivu. Tehnika je tada bila kabasta, ali kvalitetna. Marketing reklame bile su na malim trkama, pa ako hoćeš blok reklama napraviti morao si koristiti tri magnetofona. Ali vrlo brzo je došao tehnološki napredak. Sve ima svoje prednosti i mane, i u tehničkom i u novinarskom smislu. U ono vrijeme ste morali imati veliku koncentraciju jer nije bilo ispravljanja, a sada se ljudi previše oslanjaju na tehničke mogućnosti, ljudi se onda opuste misleći ako se pogriješi, to će se „ispeglati“. Koliko je lakše, toliko se na drugoj strani izgubila kreativnost“- kaže Đorđije.
A o kojim se projektima maštalo ?
„Pa direktor je maštao o televiziji, ja nijesam. Uvijek sam smatrao da je to skupa igračka, a pitanje je da li se može ispratiti kadrovski i finanasijski. Tehnike nikad dovoljno, međutim sve se mora staviti u kontekst vremena i prostora“- objašnjava Đoko.
Za rođendan radiju, poželio je slogu.
„Da ostanete jaki i složni, a profesionalni ste uvijek bili. Realno, ni u ono vrijeme, a ni danas nije bilo povoda za loše ocjene po pitanju profesionalnosti. Uvijek smo svima bili na usluzi. Dosta godina sam ja ovdje proveo, ali sada sam okupiran nekim drugim stvarima. I danas kad idem ka Lovćenu i dalje me kopka dokle se čujemo i gdje se signal gubi. Među lokalnim medijima uvijek smo bili u vrhu, nije da se hvalim ali to je uvijek bilo tako, možda smo i ček nekad pretjerivali u kvantitativnom smislu informacija i izvještavanja “- istakao je dodajući da posao treba raditi do posljednjeg daha. Jedino to se računa.
„Sjetite me se kada budete obilježavali 50 godina postojanja“- Đorđije Radonjić kroz smijeh završava razgovor.