U razgovoru sa Draganom Mladenović putovali smo po dalekim destinacijama. Vodila nas je u Indoneziju, na Aljasku, u Japan, Indiju. Porodica se trudila da uštedi i zajedničko vrijeme provodi na nekim drugim mjestima, sa nekim drugim ljudima u drugačijoj atmosferi. Sama je bila te 2003. godine kada je dobila stipendiju vlade Indonezije za učenje indonežanskog jezika i slikarstva:
„To je trajalo godinu dana i to je pokrenulo čitav ciklus sledećih putovanja u životu jer sam shvatila da putovanja obogaćuju, promijene parametre predstava u umu, kako vidimo život, ljude, sebe. Nekada se izađe iz okvira svakodnevnog života na koji smo navikli i mislimo da je jedino što postoji i onda kad vidimo druge živote, običae, kulture, kad bivamo u različitim klimama, to je obogaćujuće iskustvo. Ono čovjeku da širinu – kako god bilo, ta širina dođe. Prva slika Indonezije je bujno zelenilo a ja potpuno iznenađena. Vozila sam se iz Džakarte gdje su nas primili kao studente te godine, za grad u kome sam trebala da boravim. Putovala sam cijelu noć a iz autobusa gledala prašnjave ulice, beton, sve u vrijeme sušne sezone. Ali, zelenilo je bilo bujno i živo, potpuno različito od Beograda u kome sam živjela. Lišće ogromno, na svakom drvetu voće koje nikada nisam vidjela. Sve mi je bilo drugačije i iznenađujuće, posebno boja jer sam slikar po profesiji. Sve to me je prebacilo u neku drugu dimenziju, atmosferu doživljaja stvari oko mene.“
Za godinu dana proputovala je Sumatru, Bali, Lombok i upoznala „obične“ ljude. Život je mnogo rasterećeniji od našeg kaže Dragana:
„Ja sam bila u univerzitetskom gradu, živjela između institucije škole i ateljea i svakodnevnog života na ulici. To je tropska klima, sve je toplo, otvoreno, napolju mali stalci sa hranom. Postoje restorani, postoje bogati, postoje siromašni ali je meni najljepši bio život sa svakodnevnim čovjekom – dijeljenje obroka sa njima, probanje hrane raznovrsnih ukusa, bilo je fascinantno. Oni su stalno tradicionalno obučeni mada je prisutna i zapadna garderoba. Dosta je tkanina oko bedara žena koje govore o gradu, području, kasti, klasi, način ponašanja i način razgovora takođe. Sve je bilo drugačije kod života na ulici. Prisutna je i polarizacija među bogatima i siromašnima, mada nisam imala priliku upoznati nekog baš, baš bogatog, od ljudi koji bukvalno žive među četiri bambusova štapa i prodaju ugalj na kome žive, spavaju, jedu do onih koji imaju svoje vile sa ogromnim parkovima. Ali, neki srednji život je vrlo sličan samo je razlika u prostoru u kome se živi, hrana koju jedu, način na koji se služi obrok, sastojci, ukusi su vrlo slični. Moram da priznam da je meni ta godina bila svojevrsni kulinarski izlet, vozila sam bicikl od stalka do stalka sa hranom i probala skoro sve a nikakvih problema nisam imala Interesantno je da oni uopšte nemaju sanitarnu policiju. Žene zarađuju za život tako što služe ono što su spremili tog dana, nekada pirinač, nekada riba i još mnogo neobičnih jela kao što su tampe – pržena fermentisana soja u obliku pljeskavica na žaru sa soja sosom, prženi pirinač na razne načine. U suštini, gdje god da odem jela sam tu nazovi sirotinjsku hranu. Postojali su restorani koji su pokušavali hranu prilagoditi nama turistima, primjera radi hljeb i sir. Oni nemaju svoj sir a hljeb je bolje ne jesti jer je sladak, gnjecav i nije to to. I onda, zašto bih jela hranu koju oni ne jedu ili ne znaju da naprave umjesto one što sebi sa zadovoljstvom spremaju i uživaju. E tu sam se potpuno uklopila, probala razne kolače od braon ili roze pirinča sa bojom od cvijeća ili lišća. Uglavnom, sve je iz prirode.“
Godina je prosto protrčala kaže Dragana gledajući po pijacama kako se iz dana u dan mijenja voće jer uvijek nešto raste. Probala je ananas, papaju, bilimbi zvjezdastog oblika, zelene boje i kiselog ukusa, koji se uzgaja i prodaje većinom samo u jugoistočnoj Aziji. Svakoga dana – nešto novo. U Indoneziji je dosta toga naučila, kao slikar inspiracijski obogatila, usavršila, tradicionalno javansko slikarstvo i mogla bi da živi zemlju koja je dom 260 000 000 ljudi, ima više od 18 000 ostrva, 8 lokaliteta na UNESCO-voj listi Svjetske baštine, zemlji muslimana, hindusa, katolika, pravoslavaca, budista. Istoriju Indonezije pisali su Indonežani, Holanđani, Indijci, Japanci, Maležani:
„Svaka destinacija pruža nešto novo. To su uspomene i situacije koje smo doživeli i više nikada ne odlaze od nas. One su nas obogatile za taj trenutak iznenađenja, za taj „vauuu“ efekat. Možda mi kao turisti ne možemo baš do kraja da doživimo kako drugi žive ali mogu da se naprave odrednice. Sa jednom malom pričom prebaciću se na Japan. Dijete nam je bilo još malo, šest godina, i pokisli smo. On je bio potpuno mokar i da nebi išao mokar, skinuli smo ga, obmotali nekom maramom i potpuno bos je od gradića van Kjota, kroz metro stanicu, voz, ponovo metro stanicu, ulicu došao do hotela u kom smo bili smješteni. Kad smo stigli, spremili smo se da mu ribamo stopala kad stopala potpuno čista. Prosto da ne vjerujete. Godinama smo to prepričavali.“
Zadržali smo se u Japanu. Dragana kaže da su zaista drugačiji narod, zemlja po mnogo čemu prepoznatljiva, karakteristične kulture, potpuno oslobođene bilo kakvih spoljnih uticaja. U Japanu dominira kontrast modernog i tradicionalnog što je uticalo kako na arhitekturui u umjetnost već tako i na ljude i njihov duh. Čak 70% površine Japana pokriveno je planinama, ima više od sto aktivnih vulkana na blizu sedam hiljada ostrva:
„Oni su narod koji strogo prati konvencije ponašanja. Prolazili smo i vidjeli dosta hramova u Kjotu, nekadašnjoj prestonici Japana i carskoj rezidencija od 794. do 1868. godine. Te bašte, zaista je fantastično kako ih održavaju estetiku postojanja građevina i kulture. Ali, ponašanje je zaista strogo određeno. Način na koji vam nešto uviju u prodavnici, način na koji vam to pružaju ne može da se opiše, samo da se doživi, to je nama bilo zaista prijatno iznenađenje. Nema raskalašne prisnosti koja je nekada neumjerena ali postoji uvažavanje kroz taj pokret ruke kad vam se nešto daje nebitno šta ste kupili. I gumica za brisanje je upakovana u lijepi papir, zalijepljena – potpuno drugačiji pristup čovijek-čovjeku, nešto ti pružam, nešto ti dajem. To su trenuci koji vam u umu odmah promijene čitav koncept (kako ja to dajem drugim ljudima).“
Dok je trenirala aikido poželjela je da vidi Japan pa nije imala predrasuda. Možda je začudila veća trpeljivost nego kod nas. Japanci su posvećeni obrazovanju, vjeruju u red i stabilnost, sa posebnim naglaskom na obaveze prema zajednici. Tradicionalno cijene harmoniju, uljudnost, poštovanje starijih, samokontrolu, integritet, poštovanje, skromnost, marljivost, strpljenje, upornost i vrijedan rad:
„Sve što rade rade zajedno i ako se pravi činija nju pravi deset stručnjaka, svaki onaj dio u čemu je najbolji. Zaista je drugačije i neuporedivo. Mi smo jednostavno šetali ulicama, gledali ljude i primjetili da se ne pozdravljaju. Saznali smo da čak i kad se sretnete sa najrođenijim samo uljudno klimnete glavom i produžite. Jedanput smo sjeli na neki zidić sa strane, gledali prolaznike, grickali neki čips pa nam je neko rekao da je to nezamislivo. Mi to nismo znali.“
Iz Japana je ponijela čistoću estetike, sliku žene koja uređuje pločnik u parku tako što čupa svaku travčicu između kamenih ploča. Profesija ima dostojanstvo jer šta god da se radi, ti doprinosiš zajednici i to dostojanstvo profesije je ponijela sa sobom. Vrlo zanimljiva je priča sa Aljaske poznate po svojoj neukrotivoj prirodi, snijegom prekrivenim planinama i bogatom divljinom:
„Gledali smo se u čudu i pitali da li smo svjesni gdje smo. Osim što smo vidjeli glečere, bilo je zanimljivo vidjeti drvene kuće pored vode i stepenište, saznati kako ljudi žive. Djeca imaju po dvije porodice jer u školu moraju ići u drugi grad i boraviti kod druge porodice. Zajedništvo tih ljudi je za nas bilo fascinantno. Ponovo čistoća ali ovaj put čistoća prirode jer čovijek nije bio puno prisutan. Ima tu i medvjeda, pastrmki, lososa, kitova – osjeti se da je to sve zajedno priroda. Hrana se bazira uglavnom na ribi lososu i tuni što oni uglavnom i izvoze. U lukama su i prodavnice dijamanata za koje ne znam gdje ih kopaju. Hrana je uglavnom polukonzervisana a pijacu kao našu nisam vidjela. Sve se kupuje u prodavnicama te ono što oni prodaju, kvalitet autentičnog proizvoda, nije skupo.“
Najviše pažnje tokom boravka na Aljasci posvetili su boravku u prirodi, rezervatima, glečerima a vodič im je bila lokalna Indijanka, vozila ih čamcem po jezeru da bi vidjeli kitove sa grbom. Inače, više od 15 posto stanovnika čine aljaški domoroci koji čuvaju i oživljavaju mnoge tradicionalne običaje. Zemlja izuzetno multikulturalna i šarena, a samo u Enkoridžu se koriste 83 jezika. Priroda utiče na način života tvrdi Dragana baš kao i u Indiji koju opisuje sa posebnim emocijama:
„Meni je Indija jako bliska, bila sam više puta i vjerujem da će me put ponovo odvesti tamo. To je dijametralno suprotna zemlja po običajima iako je uticala na kulturu Indonezije, Malezije, Kambodže i zemalja okolo. Ona je zaista kolijevka civilizacije kultura. Ako pravimo paralelu, život stanovništva je mnogo manje bezbjedan nego u Indoneziji, pogotovo u Japanu ili tek na Aljasci. Kad negdje dođem uvijek sam imala puno povjerenja i u Indoneziji jela na ulici ali ne u Indiji. Međutim, narod je toliko divan, svuda iskri od boja, sarija, pokreta, cvijeća, biljki koje koriste za razne obrede. Slavlje je prisutno u vazduhu, kolko god da je život težak, slave i objekte, predmete, svake godine se sjete da im posvete jedan dan i kažu hvala zato što im olakšava život. U njima postoji njegovanje zahvalnosti unutar čovjeka, svijesti da „nisam ja jedini takav nago sam takav uz pomoć svega oko mene“. Slavlje, slavljenje prisutno svuda oko njih i to se vidi a život jako težak.“
Smatra da slikarstvo koje je studirala prvo u Indoneziji a potom u Indiji ustvari poteklo iz Indije, cijela estetika je prilagođena promjenama u zemlji pri prelasku iz hinduizma na budizam a poslije u Islam. obilježavaju ne samo rođendane i imendane nego u biologiji čovjeka, razvoju, od oživljavanja fetusa do inicijacije čovjeka u odraslo doba, imaju različite obrede. Kao da se podržava razvoj bića u novi ciklus. Pričala je Dragana o 13 koraka ceremonije vedskog braka, inicijaciji dečaka (sedam godina) u određeni duhovni nivo života, o jutarnjem prinošenju darova upakovanih na lišću banane sa par cvjetića, malo riže, sandalove paste i štapićem. I to se pušta niz rijeku.