Prošlo je skoro godinu dana od kada smo razgovarali sa Đurđom i Srećkom Tomanović, našim sugrađanima i pasioniranim putnicima. U međuvremenu su putovali u Kapadokiju, na Siciliju u Kolumbiju. Smatraju da Kolumbija zaslužuje svoju emisiju pa i ovu priču posvećuju toj zemlji.
„Vratili smo se prije dvadesetak dana. Posjetili smo Bogotu, Medellin, Santa Martu i Cartagenu. Medellin i Cartagena su na mene ostavili najveći utisak jer imaju onaj stari duh, kolonijalne zgrade, super je grad. S druge strane Medellin je bio poznat isključivo po Pablo Escobaru „kralju droge“ koji je tu živio. Pablo Escobar je navodno zarađivao oko 420 miliona dolara nedjeljno i u jednom momentu bio sedmi najbogatiji čovjek na svijetu! Za to vrijeme Medellin je bio mjesto vječne borbe između kartela i nosio je reputaciju „ozloglašenog grada“ ali je sada ovaj grad prava urbana prijestolnica koja promoviše kulturu i modernu umjetnost“, kaže Đurđa a Srećko nastavlja:
„Ne znam koji su to parametri, da li je klima i ekonomija, mogućnosti razvoja, ali promijenio se grad i nije kakav je nekad bio. Malo sam se bojao, moraš kad čuješ da je to još uvijek zemlja nasilja i droge, ali je bila jača želja da je podsjetim. Slušate razne priče, vidite neke neugodne situacije i u Bogoti i u Cartageni. Po trgovima ima baš svašta da se vidi, pa i prostitutke a nude se i različiti opijati.“
Vodiči su ih upozorili da se ne izdvajaju iz grupe i posjećuju sigurna mjesta odnosno izbjegavaju opasna. Bogota ih ima puno a u taj grad su stigli letom Beograd – Istanbul, Istanbul – Bogota, gradu od osam miliona stanovnika jer na posao svaki dan dolazi tri milona svaki dan. Klima je pogodna, između 15 i 20 stepeni. Srećko dodaje:
„Sunce izlazi u 6 zalazi u 6 čitave godine, obzirom na blizinu ekvatora. Kažem, ogroman grad na 2 600m nadmorske visine, moderan naravno kao i većina južnoameričkih sa favelama koje nismo mogli „uživo“ ni vidjeti. Grad i država se ubrzano razvijaju, hrana je fantastična. Đurđa će malo više o tome pričatia ja da dodam da su ljudi jako ljubazni, mada ne znaju baš engleski. Ipak smo se fino snašli“.
Od specijaliteta možda je najpoznatiji arepa, poput američkih malih palačinki od mljevene riže. Tomanovići kažu da su vrlo popularni i izuzetno ukusni stekovi možda i zbog toga što goveda uglavnom, slobodno pasu po livadama. Meso je kvalitetno i duplo jeftinije nego ovdje je kod nas. Dosta su zastupljena jela od morskih plodova, kaže Đurđa:
„Na tom primorskom dijelu Kolumbije što god smo jeli, bilo je preukusno. Voće i povrće takođe, poput manga jako zastupljenog u svakodnevnoj ishrani. Ja nisam baš otvorena za nepoznato voće, ali bilo je avokada, marakuje…. Ljudi su jako ljubazni i u svakom gradu koji smo bili možemo da se pohvalimo njihovom ljubaznošću.“
Srećko kaže da su u Bogoti ali i ostalim gradovima posjetili mnogo dobrih i modernih restorana. U svakom od njih je zastupljena živa muzika i svi gosti plešu:
„Za Latinsku Ameriku je to baš karakteristično pa smo se i mi malo pridružili, ne kao oni, ali ispratili smo nekako i pri tome uživali.“
Imali su priliku i čast upoznati Fernanda Botera Angula, kolumbijskog likovnog umjetnika, poznatog po specifičnom stilu figurativne umjetnosti po njemu nazvaniom “boterizam”.
„ Ja do tada nisam bila, nisam čula za njega, pa bih rado da ga pomenem, pošto mislim da zaslužuje, apsolutno je izgradio taj njihov novi stil. U njegovim slikama su prenaglašene figure jako pretilih osoba zapravo želi pokazati političku kritiku ili humoristički stil. Tamo je mnogo popularan pa u Bogoti postoji njegov muzej sa nekoliko hiljada doniranih slika. Boterov muzej postoji i u rodnom mu gradu, u Medellinu. Na trgu je nekoliko stotina monumentalnih skulptura koje je umjetnik poklonio svom gradu a procijenjuje se da je svaka e vrijedna između dva i dvadeset sedam miliona dolara.“
U okolini Bogote je nekadašnji rudnik soli, jedna od najposjećenijih lokacija. Danas je tamo velika katedrala sa tri crkve u sklopu rudnika, sa zidovima od soli So je nekada bila platežno sredstvo. Nezaobilazna je bila i žičara na brdo Monserat (kao iznad Barselone), na 3 200 m nadmorske visine. Zbog proslijeđeg vazduha se teško disalo a zbog pogleda na Bogotu ostajalo bez daha:
„Mene je u Medelinu posebno fasciniralo to što sam u prirodi vidjela mnogo različitih tropskih biljaka koje kod nas prodajemo samo u saksijama u cvjećari. Filadendron je imao listove od nekih metar širine, krotoni, cordeline, dracene. Posebno smo posjetili bonsai vrt sa bonsai proizvodima, čak i meditacije se održavaju s bonsaijem, po japanskm običaju“, opisuje Đurđa i dodaje da nešto tako posebno nikada nije vidjela na svim njihovim putovanjima. Toliko je uživala da se vraćala dva puta.
Medeljin je glavni grad Departmana Antiokija na sjeverozapadu zemlje, drugi najveći u zemlji. Prema procjenama iz 2017. godine, ima više od 2,5 miliona stanovnika. Srećku se dopada klima potpuno različita od one u Bogoti:
„Vječito proljeće je, temperatura 25, 26, 27 stepeni čitave godine. Vjerovatno je i zbog toga treći grad u svijetu najbolji za život. U centru se nalazila rodna kuća Pabla Escobara, prije par godina je srušena i napravljen memorijalni centar posvećen žrtvama, dopustite mi da kažem, žrtvama Pabla Escobara i njegove ekipe. Zvaničan podatak je da je od njegove ruke i njegove zločinačke organizacije stradalo 46 hiljada ljudi. Bukvalno, postoji spomenik za svako njegovo ubistvo, pobijene tužioce, sudije, policajce, visoke državnike, u poslednjih deset godina njegovog terora, dok nije ubijen. Posjetili smo najveću favelu u Medeljinu, poznatu komunu trinaest, gdje nije mogla kročiti noga izvana a ni država nije imala kontrolu do 2002. godine. Sad je mali dio prilagođen za turiste, ljudi se bave umjetnošću, repovanjem, slikanjem.
Kolumbija je između novog dijela Medeljina koji je vrlo moderan i favele, napravila žičaru pa smo se vozili iznad komune 13. Vidjeli smo kako izgleda ogromna favela s preko 5 hiljada stanovnika i kućicama prekrivenim limom.“
Put ih je vodio dalje, ka Santa Marti najstarijem južnoameričkom gradu, drugom po važnosti na karipskoj obali Kolumbije. Najvažniji lokalitet Santa Marte jesu Nacionalni park Tajrona, rezervat Taironaka i ribarsko selo Taganga, gde su uživali u pješčanim plažama i kristalno plavom moru. Tu su imali izuzetnu ekskurziju začinjenu sa malo straha u nekim trenutcima. Naime, pješačilo se kroz džunglu:
„Išli smo 5 km kroz blato bosi. Prava džungla ali i Nacionalni park gdje živi pleme indijanaca na koje smo naišli. Nude nam kokose – oni svojim mačetama otvore kokos i mi kupimo. Nisu baš uvijek predusretljivi za razgovor. Rečeno nam je da ih obavezno zamolimo, pitamo da li žele da se slikaju. Oni su to već naučili i bili su vrlo interesantni. Kroz džunglu je cijela grupa išla u koloni a bilo nam je rečeno da se malo bolje pripremimo, obujemo neke patike, radi šetnje, ali patike nam nisu pomogle. Kad smo naišli na blato od nekih tridesetak centimetara, (negdje i više), morali smo se izuti bosi, tako da nam je bilo najlakše. Da bi nam bilo lakše, za prevoz su nam nudili konje.“
Od tačke ulaska u nacionalni park Tayrona do pripadajuće plaže u divljini jako teško doći. Hodali su pet km i na kraju naišli na nestvarno čistu vodu. Pozvali su brod da ih vrati nazad u Santa Martu. Povratak je ličio na pravu avanturu, talasi do 5 metara a pedesetak ljudi u malom čamcu, adrenalin na vrhuncu.
Onda je na red došla Kartagena peti najveći grad države, poznat kao Dragulj Kariba sa karakterističnom kolonijalnom arhitekturom, osnovan 1533. godine. Zanimljiv i uspješan spoj tipičnog turističkog grada 21. vijeka i starog jezgra sa Uneskove liste baštine:
„ Jedan dio grada opasan je zidinama (četiri kilometra) poput našeg Kotora, jer su se zapravo branili od gusara i zapravo dijeli grad na siromašni i bogati dio. Ima dosta grafita a zaboravili smo spomenuti da su i u Medeljinu zastupljeni grafiti kao njihova kultura. Postoji poseban dio grada gdje su zastupljeni raznoraznih grafiti jarkih boja. Što se tiče kartagene, tu smo se zadržali par dana. Posjetili smo ostrvo Rosario, nacionalni park. Pravo mjesto za odmor i tu bi se vratila koliko je sutra, ponovno. Posjetili smo i muzej smaragda budući da je Kolumbija najveći proizvođač smaragda u svijetu. Ne žive samo od kokaina nego i od dragog kamenja. Poslije Brazila i Vijetnama Kolumbija je treća u svijetu po proizvodnji kafe“, opisuje Srećko.
Kolumbija ima veliki izbor ribe, plodova mora, mesa, tradicionalnih pekarskih proizvoda i višekomponentnih jela od voća i povrća. Nezaobilazni dio svakog obroka su svježe cijeđeni sokovi, nema velikog izbora salata a jaja ima u hiljadu varijacija. U Kolumbiju bi se ponovo vratili ali čekaju ih neki drugi dijelovi svijeta.
Na pitanje o kojoj zemlji ćemo sledeći put pričati odnosno gdje planiraju putovati, Tomanovići odgovaraju:
„Imamo puno planova. Na primjer, otvorio se Madagaskar pa ćemo iduće jeseni pokušati poći. U planu je Japan kao i Namibija. Možda na proljeće povedemo porodicu sa tri naše kćeri u Hurghadu na odmor. To su naši planovi mada još ništa nije sigurno.“