Putovanja su njen životni poziv budući da je završila Fakultet za turizam i hotelijerstvo. Još je tokom studija imala priliku upoznati različite krajeve i ljude a nastavila je u Turističkoj organizaciji Tivat. Bogato iskustvo iza nje a čini se da priča tek počinje:
Uživam na svakom putovanju. Utisak zavisi i od perioda života u kome se čovjek nalazi. Naravno, ranije je to bilo mnogo više zastupljeno. Sada kada imam dvoje male djece, za kratko sam stavila tačku na putovanja, ali sve to će se nastaviti. Sada putujem sa njima i to je jako lijepo iskustvo, nova priča, nova rubrika koju sam otvorila i htjela od starta, iako su oboje mali, da ih uvedem u tu priču putovanja, da steknu navike i da sutra uživaju jednako kao što sam i ja uživala, ako ne, i više od toga. Za sada vidim da im prija tako da ćemo, za sada, nastaviti jer to nisu neka ni daleka putovanja ni veća. Uglavnom je regionu pitanju a fokus je na onome šta njih u tom uzrastu interesuje. Idemo u destinacije koje imaju ponuditi neku zabavu i nešto što bi njima bilo atraktivno, da da uživaju.“
Roditeljima koji sa malom djecom žele da krenu na njihovo prvo putovanje Tamara preporučuje neki turistički centar sjeverne Crne Gore, možda Trebinje ili Dubrovnik kao što je učinila ona. Sin je tada imao mjesec ipo dana:
„Dubrovnik to nam je onako nekako blizu, poznato, u susjedstvu, i za prvi put ići na jedan dan. Mi smo krenuli od jednog pa do pet dana i to je maksimum, pogotovo kad je došlo i drugo dijete. Među njima je mala je razlika i ne bih se, za sada, usudila na duže. Iako je, u jednu ruku naporno, ipak se sve isplati naravno. Pamtit će oni to mada ne znaju pričati možda ni gdje su bili, ali svakako ostaje to negdje duboko zapisano, ostaju emocije a one me inače vežu za putovanja. Sjećaće se nečeg ugodnog u njima, lijepog vremena provedenog sa roditeljima, tako da ta emocija uvijek ostaje koliko god su djeca mala. Smatram da mora i ostati u njima.“
Prva destinacija je bila Budimpešta i ekskurzija u srednjoj školi. Taj grad je otvorio velika vrata ka narednim putovanjima. Kada prvi put odete negdje dalje, sve vam se sviđa, sve je lijepo kao i godine ekskurzije. Tamara je nekoliko godina kasnije provjerila svoj prvi utisak iz Budimpešte:
„Pa u suštini se mijenja ono kako se čovijek osjeća, možda i sa kim ide, trenutna interesovanja, ali Budimpešta je za mene uvijek prelijepa i uvijek joj se rado vraćam. Ono što mene veže za gradove, osim emocija tu su kultura, gastronomija, ti neki ukusi koji se pamte. To je nešto što volim da upoznam u određenom gradu u koji idem. 
Nakon Budimpešte možda bih izdvojila Prag, ne zato što je Budimpešta manje vrijedna, nego jednostavno zbog osjećaja koji sam tamo doživjela, prvog odlaska sa fakultetom i neobičnog, nezaboravnog iskustva. Nikada prije nisam osjećala da bih negdje mogla da živim zato što sam jako vezana za Tivat za Crnu Goru, ali u Pragu sam prvi put pomislila – Ovo je grad u kome bih ja mogla da živim. Ta misao me iznenadila.“
Tamara Krstović (tada Petković) je ispričala zanimljiv doživljaj sa Karlovog mosta kada su se tokom prelaska promijenila tri godišnja doba. Prvo mala susnježica, onda oblačno i na drugoj polovini snijeg je počeo jako da pada. Sa praškim dvorcem u pozadini sve je ličilo na bajku:
„Ljudi sviraju na različitim instrumentima, tako da je vjerojatno sve to pojačalo moju emociju i ta muzika, snijeg koji inače jako volim, kao kao da sam bila u nekom snu. Spuštamo se lagano sa mosta, snijeg kao malo jenjava, umiruje se, ulazimo na brod i vozimo rijekom. Vrbe su svuda, labudovi, dvorac, ne znam uopšte da opišem taj osjećaj, to je bajka. Kasnije sam obišla mnogo, mnogo gradova ali mi je Prag na prvom mjestu. Posjetila sam Beč, grad izvan konkurencije, pun duha, velika pozornica na kojoj se smjenjuju različiti muzičari, različite predstave, pravi grad kulture. Vidjela sam Berlin i Minhen ali sam jaču emociju osjetila u Minhenu možda i zbog novogodišnje priče, ušuškan, ali svakako predivan. Bila sam na sajmu turizma Utrehtu i Amsterdamu. Amsterdam mi se učinio kao iz crtanog filma. Zgrade neobične uske, strme stepenice i stanari koji su nam rekli da namještaj moraju unositi kroz prozor jer ne postoji načina da se unese kroz uske hodnike. A grad je sav u živim bojama.“
Za sve destinacije je vežu lijepa iskustva. Izdvaja Pariz, Nicu, Montekarlo i žali što nije mogla odvojiti više vremena da obiđe okolnu. Smatra se kultura nekog naroda, običaji i tradicija bolje mogu upoznati u manjoj sredini, možda čak i na selu. Kratak fragment iz Pariza je priča o svjetlosti u gradu svjetlosti:
„Osim svih predivnih stvari poput muzeja Lvr i Notr Dama, Trijumfalne kapije, istakla bih emociju pred Ajfelovim tornjem. Čekali smo noć. Usput smo naišli na restoran sa kineskom hranom za ponijeti, uzeli male zdjelice, sjeli na klupu i počeli razgovarati potpuno smetnuvši sa uma trenutak paljenja rasvjete. Odjednom, bljesak 20 hiljada lampica na Ajfelovom tornju, večera ispod tornja a ja u gradu u kom sam željela da budem. Nezaboravan momenat.“
Snažan utisak je otavilo putovanje kruzerom, tura od Savone preko La Valete, Napulja, Kaprija, Elbe….
„Činjenica je da se svakog jutra budite u drugom gradu i to je stvarno neobičan osjećaj. Kruzer toliko ogroman da nikad nisam uspjela svoju sobu naći iz „prve“, uvijek bi se gubila kroz te različite ovaj hodnike. Plovite iz zemlje u zemlju, iz grada u grad, svako jutro u drugom gradu, a dok plovite imate praktično sve. 
Ono što je mene najviše dojmilo jesu noći na moru, na provi broda. Zvjezdano nebo, beskrajno more, oko mene neki mali vjetrić i kao da se nalazite na nekom drugom svijetu ili kao da priroda sada preuzma glavnu ulogu, govori vam koliko je zapravo moćna i šta se sve može.”
Još jedno neobično iskustvo potiče iz Norveške, iz grada imena Sand, uzvratna posjeta muzičke škole Tivat. Tamara je predstavljala našu Turističku organizaciju:
„Prvo smo sletjeli na frankfurtski aerodrom pa na Stavanger, onda brodom do tog malog Sanda koji ima 1 400 stanovnika. Nevjerovatno mjesto, neki drugi svijet, neka druga priča. 
Tamo smo imali stvarnu mogućnost da upoznamo žitelje, njihove običaje a u tome nam je od velike pomoći bio čovjek koji se doselio iz Bosne i Hercegovine prije nekoliko godina. Stanovnici su nam bili na usluzi zato što su funkcionisali kao jedna porodica. Norveška je jako bogata lososom, jako posvećeni muzici.
Turistička
organizacija Tivat je ujedno iskoristila priliku da Norvežanima približi Crnu Gori i Tivat, tako da smo nosili karte, Evrope, Crne Gore, mnogo propagandnog materijala pokazavši gdje se nalazimo i šta imamo da ponudimo. Oni su nam praktično isplanirali, svaki trenutak boravka u njihovom gradu i mogu reći da, da smo se, bukvalno svakom trenutku, toliko prijatno i lijepo osjećali jer nas niko nije odvajao od svoje porodice. Išli smo kući kod gospodina Nenada, kod Haakona Nelsona, direktora muzičke škole i kod još mnogih drugih. Ono što mi se također svidjelo je to koliko su djeca zapravo važna. Konkretno, gospodin koji nas je primio u kuću se preselio iz, mislim da je bila Švedska. Njegovog dječaka je na ulici ugrizao pas i njemu je to bilo toliko stresno da se sa cijelom porodicom preselio baš u mali Standu gdje može svojoj djeci da obezbijedi ljepšu budućnost.“
Djeca u Standu moraju što više vremena da provedu na otvorenom i sve je podređeno njima, čak i dan državnosti Norveške, 17. maj. Cijeli taj događaj su iznijela djeca, nosila zastave, glumila, pjevala, imala koncert u muzičkoj školi. Dio svečane povorke su bili Tivćani, nosili zastave Norveške a mještani crnogorske. Uživali su zajedno.
Za priču o putovanjima na koja nas je vodila Tamara Krstović bilo je vremena još samo za Toskanu, predio boja zavisnih od godišnjeg doba:
„Kućica koju smo odabrali je djelovala skromno ali toplo i ta toplina nas je povukla u Tori tu di Sienu, malo mjesto do kojeg je dosta komplikovano doći. Izašli smo iz svih mogućih uličica gradića, i dolazimo na selo. Jedva smo našli kućicu ispred koje nas, u sred noći, dočekuje gospodin Mario. Gospodin Mario ima toliko toplu i milu facu da vam ne mogu opisati kako je kada napokon stignete gdje ste htjeli i dočeka vas takav lik, dobrog djeda. Bili smo u kući sa njim i njegovom suprugom Elenom, zajedno doručkovali i večerali, imali potpunu zaštitu u svakom smislu. Zvali smo djedica i bakica iz Italije.
Sa Marijom smo još u kontaktu a gospođa Elena je, nažalost, preminula. Toskana bila drukčija nego na slikama, zato što je bila suša i boje su nedostajale, ali nije ona jedina prava boja ljubavi. Uspjeli su da zamijene svaku boju koju sam ja očekivala u Toskani.“
Budući planovi zavise od uzrasta najmlađih članova porodice Krstović. Za sada će se „držati“ regiona i lako dostupnih destinacija.
Maj mjesec vezuju za Split i Hvar, Novu godinu za Zagreb, u planu je Skoplje a djeca žele u Rim.
Samo još malo da porastu pa će onda i u Diznilend i Gardlend.
