Kada neko toliko putuje kao Danilo Kalezić, nije neobično da o putovanjima pričamo po treći put. Nove i zanimljive su destinacije sa liste koju je napravio za 2022 godinu. Priča nas vodi u Uzbekistan i Kirgistan kasnije u Tursku na granicu sa Sirijom:
„To su destinacije koje sam oduvijek htio da vidim, prije svih Samarkand u Uzbekistanu. Petnaestodnevno putovanje je bilo iznenađujuće povoljno kao paket aranžman jer govorimo o cijenama za koje ne možete biti u Beogradu 15 dana, uključujući povratne avionske karte i smještaj u nekom hotelu. Zaista me za taj dio svijeta, nekadašnje put svile, bivšu SSSR republiku, vezuju interesantna sjećanja. U pitanju je septembar prošle godine, odlazak u Kirgistan koji se nekako prožima kroz prirodu, ima vrlo malo istorijskih momenata, ali svakako je to velika velika zemlja prepuna kontrasta, izuzetno interesantna za planinarenje i uopšte kontakt sa prirodom. 
Onda je uslijedio let u jedan potpuni kontrast – Uzbekistan, grad istorije, pravi centar svile. Kao kruna Uzbekistana, nakon Hive i Buhare, Samarkand – jedan od najljepših gradova koje sam u životu vidio. Na njegovim trgovima možete kupiti vrlo jeftinu svilu, možete se cjenkati i sve se čini kao da ste došli u Ali Babinu pećinu hiljadu godina ranije. Okruženi ste džamijama plave boje, jedete fenomenalnu hranu koju dugo niste probali, a sve za nekoliko simboličnih eura.“
Prema Nacionalnoj geografiji, Samarkand spada među najstarije gradove centralne Azije. Razvijao se na temeljima brojnih kultura pa ima i poetična imena – „Rim Istoka“, „Biser istočnog muslimanskog svijeta“. Centar je komunikacije između istoka i zapada, veliki trgovački centar ali bez obzira što ste to sve mogli pročitati i saznati prije putovanja, mogućnost iznenađenja postoji:
„Ono na šta vas nitko ne pripremi, to su ogromni minareti, njih tri, koji gledaju jedan u drugi na velikom trgu što može da primi hiljade ljudi, posjetilaca i gostiju. 
Takođe, ono što imate priliku da vidite, doduše ne svake večeri ali mi smo imali sreću, jeste da oni u Samarkandu, na tim kupolama, rade neki tri D mapping. Kupole kao da ožive u različitima bojama uz adekvatnu i vrlo interesantnu muziku. Na kraju ispadne pravi spektakl. Niko vam ne kaže da su kako Kirgistan tako i Uzbekistan izuzetno turistički orjentisane zemlje u kojima su ljudi nevjerovatno ljubazni. Ako biste možda imali neku vrstu bojazni da su žene u nekom drugom položaju, da su im lica prekrivena kao u drugim muslimanskim zemljama u okruženju, to uopšte nije tako. Svi su izuzetno slobodni, pije se piće na ulici, ljudi razgovaraju, puno je stranaca. Neko ode i u Kazahstan ali mi nismo zato što je dobijanje vize izuzetno kompleksno, dok za Uzbekistan i Kirgistan crnogorskim državljanima ne treba viza. Let Turkish airlinesa vrlo zgodan, Podgorica – Istanbul, Istanbul – Taškent glavni grad Kirgistana i onda neki jeftini lokalni let između Biškeka i Taškenta, koji traje četrdesetak minuta. 
To su sve neke stvari koje možete pročitati, ali mislim da još uvijek ove zemlje nisu toliko plasirane u javnost da biste znali da zaista nije skupo. Ljudi možda radije biraju Kubu ili neke raubovane zemlje za rad zaista vrlo interesantnih destinacija kao što je ova.“
Veliku pažnju na društvenim mrežama je izazvala atraktivna fotografija iz Kirgistana – soko iz Doline Jurija Gagarina. Inače, lov je drevna tradicija tog dijela svijeta, odvija se uz pomoć posebno obučenih ptica a nastao je u vrijeme mongolske invazije u periodu XII-XIII vijeka. Tradiciju, još uvijek popularnu u nekim područjima Kirgistana, Kazahstana i Mongolije, zanimljivijom čini podatak da su sokolovi-lovci uvijek i samo ženke:
„Lokalno stanovništvo je orijentisano ka lovu, gaje lovačke sokolove koji mogu da uhvate zeca čak i neke mnogo veće životinje. Ti sokolovi su fenomenalni, ogromni, prečnik krila veći od dva metra, izuzetno su teški pa mnogi nisu smjeli da ga stave na ruku. Naravno, sve je to potpuno bezbjedno, kandže su zamotane nekom gumom, imate rukavicu koju vam njihovi treneri navuku i onda stave sokola na rukavicu. Izgleda toliko veliko i nekako nesvakidašnje. Želio sam zaista da probam i uvjerio se koliko su te ptice fantastične, vrlo moćne i pokazuju prirodu u njenom pravom smislu. Što se klime tiče, mi smo bili u septembru, a kažu da su septembar i april najljepši za posjetu tom dijelu svijeta. Hrana je prilično jednolična, jede se puno piletine, govedine, zečetine, puno riže i krompira. Interesantno je da uvijek serviraju čaj i piju ga jako puno a za predjelo služe nešto kao naše male priganice i u slatkoj i u slanoj varijanti i jedu puno supe. Hrana me nije iznenadila.“
Prema Kaleziću, Uzbekistan i Kirgistan su destinacije koje vrijedi posjetiti uz neki racionalni budžet. Radi se o zemljama koje nisu turistički isforsirane i ljudima još uvijek nenaviklim na puno turista. Za masovni turizam se tek otvaraju pa treba uhvatiti momenat dok su još svi izuzetno voljni da razgovaraju na ulicama, dok ne čekate da uđete u neku galeriju. Danilo kaže da to nisu prebogate zemlje, nemaju fensi restorane ili lance marketa. Još uvijek čuvaju svoju autentičnost:
„Ono što je mene izuzetno iznenadilo jeste da su obje zemlje nevjerovatno čiste sa puno zelenih površina. Biškent kao glavni grad Kirgistana ima jako puno parkova a svi gradovi koji u kojima smo bili u Uzbekistanu su pod UNESCO zaštitom. Avionom možete letjeti skroz na kraj zemlje, u Hivu, mali i izuzetno interesantan, kompletno stari grad kao recimo četiri puta Kotor, samo što su zidine u boji pijeska. U povratku za Samarkand smo putovali vozom koji je išao 220 na sat, vrlo moderan, sa zemaljskim stjuardesama, hranom, pićem. Izuzetno čisto i izuzetno brzo prevozno sredstvo.“
Koliko god puta bili u Istanbulu uvijek nađete nešto novo, gledate ga na novi način. To je grad iz koga je Danilo krenuo za Uzbekistan i Kirgistan i grad u koji se rado vraća. Nekoliko mjeseci prije posjete Srednjoj Aziji, sa sestrom i njenom djecom upoznao je bosforsku metropolu.
„Moja sestra je uvijek željela da vidi Istanbul i htio sam da to uradimo zajedno. Istanbul je zaista fantastičan grad, priča se o njemu puno i ljudi ga kroz serije i filmove sad već dobro poznaju. Čini mi se, Turska nam nikada nije bila kulturološki bliska kao danas. Ono što je meni ostalo u sjećanju, opet nešto čemu se ne priča puno kad je ogromna Turska u pitanju, jeste zapravo dio koji sam igrom slučaja vidio, dio Turske koji se graniči sa Sirijom, grad Mardin i Sanli Urfa (Slavna Urfa) na ravnicama Gornje Mesopotamije. Malo je poznato da se tu nalazi najstarije svjetsko nalazište koje pokazuje da su piramide u Gizi, u Egiptu, ili Stounhendž u UK, dvije ili tri hiljade godina mlađe. 
Nalazište Gobeklitepe je na listi UNESCO-a kao mjesto svjetske baštine. Pođete za Istambul pa onda lokalnim letom do tamo. Cijene su izuzetno povoljne, smještaj u hotelu 25 eura (noćenje sa doručkom) a ljudi strahovito ljubazni. Na planini Nemrud se nalaze čuvene statue iz perioda dinastije koja je vladala samo 100 i nešto godina, fenomenalne ogromne statue glava. 
Taj dio Turske je prilično interesantan pa vrijedi, kad ste već u Istanbulu, dodati 50 eura za izalet i otići u dio nekadašnje Mesopotamije. Ljudi odlaze u Kapadokiju, u Antaliju, možda do Ankare, ali nekako mi se čini da bi valjalo, to je moja srdačna preporuka, da vide i taj dio Turske, nešto potpuno drugačije, novi dio svijeta.“
Kalezić tvrdi da ono što je najlakše nije i najbolje. Za svaki dio svijeta, uključujući Crnu Goru koristimo osnovne toponime ali treba otići npr. na sjever, vidjeti Plužine grad jazza i druge fenomenalne dijelove naše zemlje, vrlo autentične.
Razgovor sa Danilom Kalezićem završavamo pričom o Majamiju i Budimpešti. Za njega je Florida jedna od zemalja koju svakako vrijedi posjetiti. Uz Tursku i Meksiko, tokom kovida, nije bila „zatvorena“ za turiste. Benefiti se već vide, veliki dio Njujorka se preselio u taj dio SAD i velika je gužva.
„Majami je definitivno grad slobode, grad na obali mora u kome je u decembru kasno proljeće sa temperaturom 22, 23 stepena. Ja sam nekoliko puta bio, volim Majami i nije zgodno da ga hvalim. Moj plan je za ovu Novu godinu bio drugačiji, ali zbog logističkih stvari sam a otišao tamo. Bilo mi je naj praktičnije jer moj dobri prijatelji živi u Majamiju pa sam bio kod njih. Nisam neki pretjerani fan Amerike tako da bih uvijek odabrao neke male destinacije, manje poznate.“
U Budimpešti je bio krajem godine. Pravi primjer ugodnog, poslovnog puta koji će dugo pamtiti.
„Ja sam mnogo zahvalan na tom iskustvu zato što smo u saradnji sa moet & chandon pićima, fantastičnim domaćinima koji se bave distribucijom tog šampanjca za ovaj dio svijeta, bio na jednom ambasadorskom događaju u Budimpešti gdje smo, između ostalog, bili u njihovoj nacionalnoj operi. Prvi put u istoriji je ta opera otvorena za javnost u kontekstu da smo mogli biti na sceni pozorišta gdje se i održavala večera.
Fantastičan događaj, potpuno drukčiji od onoga kada privatno putujem, sa ruksakom na leđima, kada jedem na ulici i probam sve ono što je autentično, lokalno.“
Za ovu godinu Danilo je napravio listu željenih putovanja. U vrijeme Vaskršnjih praznika bi to mogla biti Indokina, ostrva Java i Sumatra, Papua (Nova Gvineja) i Palau, pacifička zemlja, 13. najmanja na svijetu. Nada se i Južnoj Americi, Ekvadoru za koji ne treba viza, Galapagosu.
I, kad tad će, kaže, vidjeti Uskršnje ostrvo u Čileu.
