Galerija
Dubravka Nikčević je najveći dio svog radnog vijeka provela u turizmu pa su njena putovanja uglavnom bila poslovnog karaktera. Poslednjih godina su privatna i rjeđa, uglavnom vezana za region. Tvrdi da nisu ni manje značajna niti manje interesantna od drugih i dalekih:
„Mogu da razumijem nekoga ko nema afiniteta prema putovanju i kome je prioritet nešto drugo u životu ali, sigurna sam da će to potvrditi mnogi, putovanja su novo otkriće bilo gdje da odete van mjesta stalnog boravka. Vi vidite, čujete i doživite nešto drugačije. Rekla bih neko novo ispunjavanje sebe, kreiranje svoje ličnosti i smatram da su, u biti, putovanja nešto što vas u potpunosti ispunjava kao osobu, ali i nešto što vas modelira, brusi vašu ličnost. Svako putovanje vam donosi ispunjenje, neko novo saznanje. Da biste mogli da uporedite grad u kojem živite ili svoju državu sa nekom drugom, vi morate da upoznate i svijet oko sebe i onda ih više volite. Kad se sa bližih ili daljih putovanja vratim u Tivat, uvijek sam ispunjena novom radošću u smislu ne samo da podijelim svoje utiske sa prijateljima, kolegama, nego i da napravimo određenu komparaciju s time šta moj grad u stvari ima, a što nemaju drugi gradovi ili šta je to što mu nedostaje. Nisam neko ko voli da šopinguje i obilazi tržne centre, više volim osjetiti puls toga grada osjetiti život u nekoj drugoj sredini.“
Dubravka se slaže da je to moguće na razne načine, najprije, treba koristiti gradski saobraćaj bez obzira koliko novca imali za taksi, odvesti se u predgrađe, posjetiti pijacu žilu kucavicu svakog grada, mjesto koje o svemu zna sve. Tako je bilo gdje u svijetu:
„ Pijace na otvorenom su definitivno nešto što ja neizostavno posjetim u svakom gradu, moja obavezna ruta. Prvo slobodno vrijeme, ukoliko je to neka dnevna varijanta, iskoristim da obiđem pijacu. Zaista smatram da su pijace mjesta gdje vi najbolje možete da upoznate mentalitet određene sredine, gdje možete da osjetite i ukus i miris i raspoloženje jednog grada. Razgovor, žamor, cjenkanje, sve vas upućuje na život u tom okruženju. Da bih se sjećala, iz svakog grada donesem suvenir sa pijace. Recimo, imala sam priliku u Izraelu, u Tel Avivu, da posjetim ogromnu pijacu začina. To je nepregledna površina i iskreno, neke sam vidjela prvi put te nisam znala kako se upotrebljavaju.“
Svi su ljubazni kaže Dubravka zato što je turizam ono na šta su upućeni a posebno u Izraelu vjerski turizam. Domicilno stanovništvo vam želi objasniti sve što vas interesuje a svaki turista je radoznao. Vidjela je pijace i u drugim evropskim metropolama, oduševila se i poželjela da naš grad ponovno dobije pijacu na otvorenom:
„To je nešto što nam zaista nedostaje i mislim da je svakom gradu na primorju potrebna zelena pijaca na otvorenom gdje će se ponovno ljudi sastajati i razmjenjivati, između ostalog, neke svoje dnevne teme i razgovore uz uobičajenu kupovinu koji bi tu obavili. Jer, svaka pijaca je žila kucavica grada je bilo u Barseloni, Berlinu, Londonu ….“
Sa one u Tel Avivu je donijela neke rijetke začine koji su, zbog naše mediteranski blage kuhinje, uglavnom završili kao poklon. O ljudima i gradovima pored pijace mnogo govori ulica i prolaznici u njoj:
„Pao mi je na pamet Prag, čini mi se da još osjećam njegovu kaldrmu, a bila sam tri puta u tom gradu. Obula sam neke kožne čizme koje su učinile da su me nakon dugih šetnji po tim kaldrmama mnogo zaboljele noge. Savjetujem da ako pješačite odaberite udobnu obuću, jedino tako. Karlov most i šetnja po njemu je izuzetan doživljaj. Dok hodate, od početka do kraja, vjerujte da vam kroz glavu prođu brojna pitanja o životu, o kulturi, o svemu. Slično je i kada šetate starim gradom – Zlatnim Pragom. Ne možete, a da ne doživite emociju i vratite se u prošlost, maštate, zamišljate kako je to bilo u neka davna vremena. Iako Prag ima velike šoping centre oni me nisu interesovali. Gdje god da odem volim obići značajnije tačke, bilo da su objekti u pitanju ili neki događaji, neke manifestacije. Na mene je jak utisak ostavio boravak u Moskvi gdje sam imala tu priliku da odgledam baletsku predstavu čuvenom teatru Boljšoj. To se pamti cijelog života, ne samo zbog ekskluziviteta nego što se osjećate nekako drugačije, sve to djeluje jako moćno, vrhunski. Nema dalje, nema više, nema bolje, prosto savršeno.“
U Berlinu je bila jedanput i obišla ga otvorenim autobusom. Kada nemate puno vremena to je najbolje rješenje jer ćete najbrže stići od tačke A do tačke B. Imaćete pravi orijentir, pa kasnije, ako ipak budete pješačili, stići ćete lakše:
„Tako sam vidjela Berlinski zid i još neke atrakcije. Pred zidom, ja lično, nisam osjetila neku emociju, ali sigurno je da za stanovništvo Berlinski zid predstavlja nešto što im je obilježilo život. Ta podjela je dijelila ljude, dijelila njihove živote, njihove porodice i sve ostalo. Ne mogu da kažem da je Berlin jedan od gradova koji me nešto posebno fascinira, ali da je lijep grad, svakako jeste.“
Za Dubravku Nikčević grad favorit je London, oličenje kosmopolitizma. U Londonu se ne osjećate kao stranac, na svakom koraku možete čuti različite jezike svijeta i svejedno je da li ste na londonskim ulicama u podne ili u ponoć, jednako je dinamičan.
„Svuda sam kao prevozno sredstvo koristila ono najbrže, najčešće metro. Imala sam i dvije „neprijatne“ situacije – dojave o bombi. Jednom je to bilo u autobusu a drugi put u metrou. Naravno, ni malo nije jednostavno ali su dojave, srećom, bile lažne. A u Londonu me fasciniralo i to što vi uvijek znate gdje ste, pa čak i u ugostiteljskim objektima u koje ulazite, kakve su profilacije u današnjem vremenu u kojem su ljudi različite i polne orijentacije, tako da je i to je nešto što je tamo jasno određeno. Pa i četvrti grada, kineske, indijske i ostale…“
Londonski metro jeste najefektnije prevozno sredstvo u tom gradu ali kada je objekat kao objekat u pitanju, moskovski nema konkurenciju. To je rapsodija umjetnosti i arhitekture tvrdi Dubravka, pravo umjetničko djelo koje savršeno funkcioniše.
„Kada kročite u centar Moskve ili kada prođete Crvenim trgom, mislim da svako od nas osjeti kolika je moć države i svega toga što vidite u tom trenutku. Ipak moram da kažem da je Moskva na mene ostavila hladan utisak, nekako nisam uspjela da se pronađem, čak i pri avio prevozu. Sjećam se jako dobro da su, kad smo se vraćali iz Moskve, mjere na aerodromu bile toliko rigorozne da smo bili uplašeni kako ćemo svu tu proceduru proći. Sve to što vidite u Moskvi je nesumnjivo lijepo a period komunizma i dalje je prisutan, prosto vidite i osjećate to. Moskva je predivna, predivna, kažem, jako je moćna, ali ja više volim gradove koji imaju neku drugu vrstu emocije i koji vama omogućavaju određenu vrstu slobode, gdje vas apsolutno nitko ne tretira kao stranca i gdje ste neprimjetni u smislu da nikoga ne zanima kako ste obučeni, šta su vaša interesovanja, koji jezik govorite. London to neizostavno ima.“
Brojni su gradovi u koje bi se vratila. Kada bi morala da bira samo jedan, to bi bio Jerusalim jer, kaže, nije imala dovoljno vremena da ga upozna onako kako je željela. Za samo dva dana, uz pomoć iskusnog vodiča, uspjela je vidjeti najvažnije:
„Prolazak kroz Put Golgote ili Put suza (Via Dolorosa), ulicu u starom Jerusalimu, poslednju ulicu kojom je prošao Isus Hristos ka brdu Golgota sa 14 stajanja, a svako predstavja biblijski događaj Hristovog stradanja, na mene je ostavio dubok trag koji ne mogu opisati. To nema veze sa vjerom, odnosno da li ste vjernik ili niste, ali mislim da nema čovjeka koga neće zaintrigirati. Bila sam u situaciji da idem i u Vitlejem, da posjetim Hristov grob i rekoh, prođem svih tih 14 tačaka. Iako sam svime potpuno oduševljena, ipak moram kazati da je vjerski turizam u Jerusalimu maksimalno komercijalizovan. To se vidi na svakom koraku, sve je u funkciji turizma. Inače, svaka iskopina, svaka zidina pa i Zid plača, sve to vam nešto govori, nešto priča i kod vas izaziva neku vrstu radoznalosti da saznate šta se desilo u nekom ranijem periodu.“
Čudno je bilo kupanje u Mrtvom moru. Više je ličilo na plutanje jer je salinitet morske vode nekoliko puta viši nego u običnoj morskoj vodi pa je nemoguće potonuti. Novo i nezaboravno iskustvo, koje ne možete zamijeniti internetom ili čitanjem i gledanjem nekog prospekta. To prosto morate da doživite:
„Ima još jedna stvar koja čini putovanja zanimljivim. To je hrana. Volim da probam nacionalnu kuhinju bilo gdje da odem. Ne mora to biti skupi restoran nego neki lokalnog karaktera i uvijek u društvu dragog prijatelja, prijateljice ili porodice, tako da utiske možete poslije podijeliti. Ja volim kinesku kuhinju, zato što odgovara mom načinu ishrane – lagana je i ne opterećuje. Probala sam i meksičku kuhinju, indijsku ali ne bih pristala da to bude moj način ishrane. U Francuskoj sam probala puževe i tu se sve završilo, još na početku baš kao i sa sušijem.“
Bilo vjerovatno ili ne, Budimpeštu još nije vidjela iako je više puta imala priliku. Vjeruje da će se to desiti vrlo brzo a sva buduća putovanja biti relaksirana i usmjerena ka onome što voli – upoznavanju kulture i načina života ljudi. Prvo Crna Gora pa onda ponovo region.
