Glumica Branka Veselinović preminula je u 105. godini života. Rodila se davne 1918. godine, a tokom svoje karijere glumila je u više od 100 predstava u pozorištu, i više od 50 televizijskih serija i filmova. Bila je dobitnica mnogobrojnih nagrada i priznanja za svoj glumački i humanitarni rad.
Branka Veselinović bila je gošća našeg grada i Radio Tivta ljeta 2003 kada je u Tivtu gostovalo Jugoslovensko dramsko pozorište sa predstavom “Skup“
Na dnu smijeha leže suze
Nepuna dva dana boravila je u Tivtu, a svi koji su imali sreću da je upoznaju o njoj su izrekli iste riječi: Branka je kraljica! Od male Anđele iz čačanskog vrtića u koji će se teta Branka, samo da ljeto mine i ozvaniči se poziv, uputiti, preko hotelskih radnika koji su saznali da imaju čast svog počasnog člana usluživati, do domaćina koji su na istoj pozornici prije dvije decenije gospođi Branki ukazivali gostoprimstvo i divili se njenom glumačkom umijeću. Kolege glumci, kolega upravnik sa istim sudom o svojoj Branki. Da nije tako, ponašali bi se kao većina i zaboravili bi je. Ovako, s njima je na sceni u pozorišnoj viziji Držićevog “ Skupa” Jagoša Markovića.
Dama sa manirima iz dana kada se vaspitanju pridavala dužna pažnja;
prvakinja Jugoslovenskog dramskog pozorišta; komičarka s kojom nismo imali, a vjerovatno još zadugo nećemo ni imati s kim da upoređujemo; humanisata sa fondacijom Branka i Mlađa Veselinović za pomoć invalidnoj djeci; Unicefov ambasador dobre volje u društvu velikana Žozefine Beker, Denija Keja i Pitera Justinova; počasni građanin Novog Sada; najličnost Beograda… Slikarstvo, lutkarstvo, riječi u stihu ili prozi da zapisuje ili kazuje… , jednostavno, ništa joj nije strano. Umjetnica i humanista, možda je tako najjednostavnije. I supruga Mlađe Veselinovića.
“ Bio je visok i lijep, sa divnim osmjehom, ma, i danas je oličenje gospodina. Poslije izgnanstva pojavio se na probi, ali čim je izgovorio nekoliko Šantićevih stihova Bojan Stupica mu je rekao da ostaje u ansamblu. Pripremali smo Goldonijeve Ribarske svađe, ja igrala djevojku, a on ribara Bepa, ali nismo bili u vezi. Onda Mira, tada je već bila Stupica, pita Mlađu je li slobodan, a on nešto promrlja u stilu kao da ne zna šta to ona misli. I Branka nema mladića, ne odustaje moja buduća kuma, i, da li zbog njenog navaljivanja ili je to sudbina tako htjela, počnemo se zabavljati. Na sceni, za vrijeme jedne probe, Mlađa me zaprosio i 30. avgusta ćemo proslaviti 54 godine braka. Zbog naših poslova, on se pored glume bavio prevodilaštvom a bio je i Generalni sekretar pozorišta Srbije i Jugoslavije, mnogo smo bili i razdvojeni. Kada smo prestali s računanjem, a davno je to bilo, šesnaest godina smo bili odvojeni. On je zaslužan i za knjigu koju sam napisala o svom životu “ Na dnu smeha leže suze”. Svo ovo vrijeme isjecao je novinske članke o meni, nekoliko kufera napunio i – primorao- me da odem u pisce. “
U knjizi i Brankine 64 godine glume. “Tata je želio da završim ekonomski fakultet, pa da se nakon toga bavim diplomatijom, ali se nije protivio što sam izabrala glumački poziv. Baba i mama su mi bile glumice amateri, a ja sam već sa četiri godine igrala svoju prvu ulogu pajaca. Imali smo klavir u kući, malo sam svirala, poslije prešla na gitaru, a od usne harmonike se ni danas ne odvajam. Bili smo, kako su tada Vojvođani govorili, gospodska porodica, a na glumu se nije gledalo ružnim očima. U novinama “ Novo vreme” se pojavio oglas o audiciji za glumačku školu i ja sam bila među šesnaest odabranih od stošesnaest prijavljenih. U isto vrijeme sam otišla u Ruski zavod i upisala se u Prvo gradsko pjevačko društvo, a već nakon dvije sedmice pjevala sam u Sabornoj crkvi, učila sam španski balet kod gospođe Tores i ritmiku kod Smiljane Mandukić. Statiranje, igranje malih uloga u pozorištu i moje glumačke škole su isto što i fakultet. “
U mnoštvu uloga, uz rizik da se ogriješi, Gina u “ Ožalošćenoj porodici” , mogla bi, zbog Sterijine nagrade i Branislava Nušića, da se izdvoji. “ Kada sam 63. dobila nagradu Stanislav Vinaver, veliki publicita i kritičar mi je rekao: – Alal ti vjera, Veselinovićka. Da te je Nušić poznavao Ginu bi napisao ovako kako si je ti igrala! – Nije znao da je Nušić dolazio u glumačku školu i rekao mi da ću biti dobra i vesela glumica. Poslije sam išla u knjižaru Gece Kona gdje je on često svraćao i tu bi mi se potpisivao na knjigama. Kada je umro imala sam čast da ispred povorke nosim njegovo ordenje. “
Posebno poglavlje u Brankinom glumačkom trajanju je višedecenijska, kultna radio emisija koja je imala i svoj scenski život. “Moja je velika privilegija i ogromno bogatstvo što sam se pedeset godina družila i igrala, praktično živjela, sa Mijom Aleksićem, Miodragom Petrovićem Čkaljom i ostalim članovima ekipe. Znala nas je cijela Jugoslavija, godinama smo, bez i malo pretjerivanja, bili i najpopularniji estradni umjetnici, ali zajedno nismo proputovali svijet. Mija nije volio da se vozika, a Čkalja je imao strah od letenja i nikada nije ni sjeo, a kamo li poletio avionom. A, kada pominjem estradu ona nema današnje, svaštarsko značenje na kojoj može svako nastupati. Nisam protiv bilo kakvih zabrana i neka svako skakuće ako publika to želi, ali ja samo želim da pojasnim da su pored nas iz pozorišnog svijeta, a sve su velikani bili, tada nastupali Đorđe Marjanović, Radmila Dimić, Anđelija Milić, Lola Novaković. Nekada nije bilo lako ni igrati. Za vrijeme Inforbiroa bilo je vrlo opasno, stizale su opomene, vodilo se računa kakvi se vicevi pričaju, bilo je provjera na Radio Beogradu. A, neka gospoda, političari iz tog vremena, poslije su pričali kako pojma nisu imali o Golom otoku. Ma, nemojte reći! No, to je njihova slika. Sjećam se da smo tada u pojedinim zemljama bili na crnim listama. Čkalja je imitirao Staljina, ja Anu Palker, rumunsku ministarku kulture i kada smo 56., znači tri godine nakon Staljinove smrti, gostovali u Sovjetskom Savezu sa Jugoslovenskim dramskim pozorištem nisu bili oduševljeni. Ništa nije smiješno, govorili su, pri tome ukrštajući prste ispred očiju, jasno aludirajući na zatvorske rešetke. “
Nakon smrti Josipa Broza Tita mnogi su umjetnici, i to oni najbolji koji su mu jedini i mogli prići, naprasno obolili od amnezije, poričući igru i pjesmu za predsjednika i njegove goste. Branka, naravno, nije od takvih. “ Mi smo, mislim na ekipu – Vesele večeri- , povodom prijema visokih inostranih zvaničnika ili proslava republičkih i državnih praznika, pred predsjednikom nastupili preko trideset puta. Samo jave da se to veče igra, a onda nas prebace u Bugojno, Karađorđevo, na Brione ili već gdje treba. Jednom su nas na Brione vozili onim brzim čamcima, Čkalja nije izdržao, pozlilo mu je i pao je u nesvjest. I trinaesti jul se slavio uz – Veselo veče- . Sa nama i muzika, pjesma, crnogorski folklor. Svi se okupe, a, samo što Tito počne s pričom kako je i u drugim zemljama teško, narod krene: Tito, partija. Pomene da u Americi nema šećera, u Rusiji brašna, a masa podigne transparente, počne da kliče i on na kraju samo prozbori: – Pa, mene niko i ne sluša, Boga ti- . E, to sam sve – skinula- u originalu, govorila pred Kardeljem, Krležom, a onda i samom Titu. Smijao se, čini mi se od srca, nije se ljutio. I ima u knjizi naša slika. Zašto da ne bude? “
Pitanje o volji i želji, mentalnoj snazi da još uvijek igra bilo je suvišno, sve je sama pojasnila. “ Godine se moraju poštovati i odrediti se prema njima. U jednom životnom dobu vam se učini da je trideset godina mnogo, u četrdesetim vas nazovu čiko ili tetka, a vi, naprosto, ne vjerujete da se to vama obraćaju. Godine ne smiju biti opterećenje, treba imati dobru volju i raditi ono što vam pričinjava zadovoljstvo. Izbor je na svakome od nas. Neko se prepustio sudbini, odlučio da mu život kreiraju drugi, a ja planiram monodramu koju ću uraditi po svojoj knjizi, Branko Kockica mi je obećao ulogu u pozorištancetu Puž, pa ću tako ostvariti i želju da igram s njim, na beogradskom i novosadskom sajmu redovno prikupljam priloge za djecu, gostujem sa svojim lutkom Serpikom gdje god me pozovu. Dobrom voljom se sve može. “
Za koji dan iz štampe će izaći Brankina knjiga “ Na dnu smeha leže suze”, naslovljena riječima Desanke Maksimović koja je tako doživljavala njenu glumu. “ Ona je rekla i da sam sažaljiv čovjek, a na moj upit zašto, odgovorila je: – Sažaljiv čovjek je dobar čovjek koji vidi, saosjeća, pati i pomaže. “
