Vjekoslav Novotni
IZ ZAGREBA PREKO ORJENA DO KOTORA
( odlomak )
Stigoh u Trebinje željeznicom u 9 i pol noći. To je glavno mjesto najjužnijega Hercegovačkoga, Trebinjskoga kotara. Leži 273 m. nad morem, na desnoj obali Trebišnjice, što izvire ispod Bileće 22 km sjeverno od Trebinja.
Kao što nekad, tako je i danas Trebinje tvrdo mjesto, jaka utvrda, krcata vojnicima svake ruke. Broji tek preko 2000 duša. U nj se stižu četiri glavne ceste: iz Dubrovnika, iz Hercegnovoga, iz Stolca preko Ljubinja i Popova polja i napokon iz Bileće, koji preko Plane spaja i Stolac i Gacko.
Založiv legoh i zaspah kao vreća.
Sutradan u zoru uredim svoj kotač, kojim sam samo vozio od Konjice do Gabele, založim obilno, pa hajd na Orjen.
Bijaše tek minula peta ura, kad sam prejurio most preko Trebišnjice krasnom cestom, koja vodi u Hercegnovi preko Popova sela, Grata, Mreina, te iziazi kod Grude na cestu, koja opet spaja Dubrovnik sa Hercegnovim, srcem Boke Kotorske.
S početka teče cesta ravno prodolom okruženim sa svih strana — rekao bih — vojskom mrkih, kamenih glava i glavica: U zaledju, sa sjevera, spuštaju se na Trebinje vrhovi kao ono: Gljiva (1038 m), Kamena glavica (1022 m.), Leotar (1229 m.); sa istoka mi još sakrivaše sunce bezbroj visova Koreničkoga i Klobučkoga gorja te Bijele gore, sve od 900 do 1700 m. visokih, štono kao djeca harna štitom okružuju starca Orjena, ali opet i na moju cestu silaze dolovima, kosama i vrhovima do 700 m. visokim; sa jugozapada opet Sniježnica (1234 m.) poslala svoje kukove i sedla do ceste kao ono: Vilenjak, Čtedar (1165 m.) i drugu gorsku braću. Sve naokolo hladovina i tajanstveni mir goni kotač onamo, gdje sunce izlazi.
Iza Čičeva a jos više iza Graba se cesta sve po malo diže izvijajući se- pred strminama, koji na cestu padaju. Za dobar sat iza Vilenjaka, Probojeva dola i Presjeke stigoh do Popova korita, koje je odaljeno od Trebinja nesto preko 20 km. Tuj kod Kurjoštica ostavih cestu skrenuvši lijevo Jablan-dolom na gorski put. Ovaj se iza dobra kilometra opct razdvaja : jedan ide preko visočine Bjelotine jugoistočno na Hercegnovi, drugi, kojima ja udarih, na istok, upravo na Orjensko ždrijelo. Više pješice no vozeć prodjem Bratov dol te stignem sve strmijim putom do oružičke straže. Većma gladan no trudan sjedoh tuj pa, kad nisam dobio varenike, svarih si čaj, što ga vazda uza se nosim, založim malo mesa i kruha te se iza po sata uputim dalje.
Za dobar sat dobra hoda po jednako dobrom gorskom putu minem dva zaselka, na koje gledaju s desna gora Bjelotina, a s lijeva duga ona mrka kosa, koja je od Graba zaredala prema jugoistoku do pod Orjen mnogim vrhovima, medju kojima se ističe Svitavac mali, Svitavac veliki (1528 m.), Štirovnik (16OO m.), Kalupna greda (1735 m.), Štirovoik veliki (1722 m.). U to ugledam pred sobom i s desne strane više novih zidanica. To ti je Vrbanje. Velika vojarna, oružnička postaja i nova šumarija udružile se ovdje. Jedan dio kuća stoji tuj lijevo s puta, drugi desno; ono je gornje Vr¬banje (1198 m.), ovo doljne. Ovdje stoji jaka posada vojna, jer tuj vode znatne gorske raskrsnice i jer je na domak granica Hercegovačko-Dalmatinska .Jedna naime raskrsnica gorska vodi odavle na desno dolje u Hercegnovi i to na isti onaj put, koji vodi iz Trebinja ; druga ide u Trebinje, a treća preda mnom u Krivošije i zapadnu Crnugoru.
Ožednih. Kaplar jedan dade mi iz vojne kamenice dobre vode nakapnice. Vrela nema ni bunara. Zapare joč ne osjetih, prem sam kroz košulju dobro oćutio žar sunčani. Kaput najme obično skidam i s1ožim na kotač. Tako i danas .Stvorih se već na Jablan dolu, gdje eno sa glavne ceste na gorski put skrenuh.
Ne znam, jesam li ja ili moj kotač okupio ljude za ono kratko vrijeme, što sam čekajući vode razgovarao sa ono dva vojnika, ispitujuć ih i ovo i ono a i za uzlaz na sam vrh Orjena, koji mi se pred licem uzdizao jos preko 800 m. Rekao bih, da je moj kotač, prvi tuj pod Orjenom, vojnike i ono seljaka ustavljao, koji će prolazeći radoznalo pitati, kuda ću. Bilo mi to zgodno, jer sam tako saznao, da mogu na Orjen ili kroz gornje Vrbanje pa na Međugorje, ili na sedlo, kud se obično a i bolje ide.
Deveta ura bjaše minula, kad sam odavle krenuo sa momkom jednim, koga sam uz nagradu prenagovorio, da sa mnom podje na vrh. »Imaš još tri sata na vrh<, reče mi moj Mile na pitanje, koliko ima do vrha.
Nastavim dakle istim dobrim kamenim putem uzbrdice preko pašnjaka, kojim za malo zadjem u hlad jedra bukvika Balješin dola. Iza 3 km, u tom bukviku izadjem na čistinu, s koje preko silnih obraslih gorskih rebara i golih mrkih kamenih glavica Subre, Dobroštice i Bjelotine planine zapanjen zagledah pučinu morsku, koja se s desne mi ruke plavetno ljeskala u sunčanom polužaru te se u nedoglednoj daljini gubila na nebu kao nit sive magle.
Negdje sam se bio zagledao u tu neodoljivo čarobnu panoramu zaboraviv na put i na svoga Mileta. Ovaj me najme iza ledja mojih ostavi pobrzav tiho besputicom niz dol. Opazim ga na 200 koraka. -Ma kuda ćeš tamo, Mile, zdravlja Ti?< priviknem mu. »Na lokvu<, on će. >Stani der, eto i mene< Za pet časa eto nas do stijene jedne, pod kojom kameno duboko korito puno vode i suledice. Napismo se zdravo. Takovih ledenica na Plješivici ličkoj zovu »sniježnice< — ima ih pod Orjenom mnogo. Bura u kamene jame, često mnogo metara duboke, nanese snijeg, gdje se jugom i novom burom oledi. Hercegovci, još više Crnogorci, sijeku iz takovih ledenica ljeti led pa ga na mazgama u vrećama ili samo granama ovita snesu dolje u Boku, gdje ga metar po forintu prodavaju. U Kotoru možeš ljeti u jutro svaki dan vidjeti u kavani na molu, gdje ti momak trkom sprema led, za koji se je on i mazga cijelu veče i svu noć mučio. Mršavoj toj zaradi spade cijena ovo zadnjih godina, otkada su dioničari dubrovački na rijeci Ombli podigli tvornicu leda, što ga sada željeznica i u Trebinje i u Boku Kotorsku razvađa, naročito u Hercegnovi, Meljine i Tivat. Uspinjuć se prebrusismo dva kršna korita jos uvijek dobrim putem. Za čas eto nas pred kameni spomenik a naprotiv mu visok crnožuti stup. Onaj prvi bi podignut na uspomenu kraljevića Rudolfa, koji je god. 1888 u opancima taj krš gazio, a onaj drugi u znak, da je tuj međa Hercegovine i Dalmacije, ujedno ulaz u Krivošije. Tako se uspesmo tik pod glavu Orjena, na Orjensko sedlo (1594 m.). Tuj skrenusmo s puta na sjever. Jedanaesta ura minu. Pojurismo kamenom stazom. Moj se kotač stade hvatati sad o kamen, sad o žilavu grančicu niska borića ili trave. Čim bliže vrhu, tim naglije odbijasmo noge. I moj Mile se pod opankom oznoji, ako i ne toliko od sunčane žege, koliko od vrleti i besputice, kojom kadikad udarismo obilazeći sad ovaj sad onaj golemi kamen, kameni humak ili kamene gomile, nastale tim, što se strmi vis u niz stropošta i rasprne. Takovih gomiia naći ćes i kraj strmih rijeka, gdje kamen i voda, ta dva protivna življa, za život boj biju. Život bilja i drvlja, oblik gora, visova i krša, lice stijena i litica, zrak gorski uz susjedno more, sve to daje ovom kraju neki osobit život i značaj. Zato i ne osjećaš malih muka, kojim se imaš uz kotač ovdje ondje boriti uspisnjuć se na sam vrh. Iz silnoga ovoga grohota najme nikla dosta obilna zelen, bilje, cvijeće, koje se mjestimice i sagom prostrlo; a i bor se, sad pojedinac, sad u dvoje troje uspinjao, gdjegdje se i u gajić udružio, da hladom i mirisom svojim putnika okrijepi. Jos ti je bor taj često čudna lica, čudna tijela: ovaj ti se najme čupav prignuo k zemlji, onaj granato razgranio kao štit, treći se zavojito otisnuo u zrak, a četvrti i visinom i jedrinom oholo natkrilio svoje drugove kukavce, pravi gorostas, koji te stao pratiti već tamo od Balješin dola, kad si iz velikoga onoga bukvika na čistinu izašao. Uz bor eno jos pripuzala kleka i smrč. Od bilja se tuj spleo kuš (salvia) sa dušicom (thymus), jezičac (achillea) sa malom gorskom djetelicom, gospin cvijet (hypericum) i sitan klinčac sa niskim šipkom; osobito obilan i za one krajeve karakterističan svjetlomodri i tamnomodri badalj (carduus) pokrio često gorske pašnjake, te se iz daleka modre kao nebo. Uz ovo cvijeće udružila se često ivanjska ruža (chrysanthemum), udovica (scabiosa) lisičina (echium), vranilovka (origanum), zvonce (campanula), runjika (hieracium), dragučac (senecio), Ijutić (ranunculus) i jos druge neke vrsti. All od takove šare tla otima ti se oko i za čudnim licem kraja. Mičuć se naime i izlazeć iza ovoga humka, pak zalazeć za onaj kuk pričinja ti se, kao da se pod tobom slike mijenjaju kao kakovim kinematografom. Pod tobom eto sa sjevera, istoka i juga sjele u sedlo Orjensko razne kose te nanizale stotinu svojih glava i grebena, sve od 1300 do 1700 m. visokih, zijevnulo bezbroj mračnih uvala iz isto toliko vrhova . Sjevernih kosa jos ne vidiš, dok se ne popneš na vrh Orjena Na istok pukla duga kosa, Jaričevac, kako mi kaže moj Mile; najviši mu vrh, Veli Kabao (1525 m.), pada Jelovim-dolom do Crkvica i do glavne ceste u Risan još uvijek sa 1000 m. visine. Niže Jaričevca spušta se istim smijerom prema Risnu duga Crljena greda sa najvišm vrhom Bakočevim ždrijelom. Južno se diže Goliševac (1721 m.), s kojega se istočnim smijerom otkida spomenuta Crljena greda, a južnim Subra (1680 m.), koja zalazi u Dobrošticu. Ta kosa pada jednim manjim svojim krajem zapadno na selo Kruševicu, a drugim znatnijim dijelom istočno upored Jaričevcu i Crljenoj gredi sve do nad Risan, gdje joj se južni kraj Sokolovom grcdom još 666 m. uzdiže, dočim se sjeverni kraj Dobroštice svršava Celinom kosom, sa vrhom >Vela bukva< (1224 m). Izmedju Jaričevca i Crljene grede širi se planina Duboki dol, a izmedju Crljene grede, Subre i Dobroštice Ubajska planina. Kosom Orjenskom na jug preko Orjenskog sedla, Goličevca i Dobroštice teče međa Dalmatinsko Hercegovačka. Sav taj gorski vir jednim ćes pogledom uhvatiti, a preko svih tih, i surih i crvenkastih visova, bijelih i zelenih nizova ugledati ćeš još i nedoglednu pučinu morsku sad bijelkastu, sad modru. Podne baš minu, kad će moj Mile reći: >Evo nas, gospodine, na vrhu. Izlišno bijaše to reći, jer sam već razabrao, da vidiku nema s nijedne strane vise zapreke. Svi ti silnici gorski, sva ta ždrijela, sva ta rebra, sve kose, svi kukovi, sve ti to pod noge leže.
Spustismo se na kamen. Kuš (salvia), dušica (ihyraus), dragučac (senecio),. kamenka (saxifraga), djetelina i drugo nisko kameno bilje stidno i bojažljivo ispod kamena naokolo vrh prekrilo. Izmedju cvijeća izbijaju mnogobrojni bijeli cvjetovi ptičjeg mlijeka (ornithogalla), a vladisavka (geutiana) i zvončić (campanula) ističu se nekim vanredno nježnim šarenilom unutarnjih dijelova svojih zvončića.
Tajanstveni mir zahvati taj miomiris, to veličanstvo gorsko. 1 Mile moj ušuti razbiruć okom kraj. A tko i ne de tronut takovim vidikom, tolikim raznovrsnim čarom na blizo i na daleko otkrite glave pred veličanstvom božjim iz dna duše pobožno i zahvalno prošaputah: Slava Ti, Bože svemogući.
Sa visa tek vidiš svu krasotu gorskoga toga vira, iz kojega Orjen izniče. Svi krši i kršine, kose i kosmine, stijene i kukovi, rebra i planine, glavice i vrhovi legli pod Orjen i zagrlili mu podnožje kao drijemajući lavići oko lavice majke svoje.
I sjeverne klisure, koje ti je Orjen na ulazu zaklanjao, spustiše glavu pod Orjen kao ogromne zmije.
Na sjeveru dižu se redomice kose: Prasa mala, Prasa velika (1705 m.), Vućji Zub (1802 m.), Jastrebica (1866 m.), Kose te dijele prema sjeveru Hercegovinu od Dalmacije, a Vučji Zub i Jastrebica jos i od Crnegore. Od Vučjeg Zuba potegla se ravno na istok 8 do 10 km. duga kukasta kosa Pazva, a od Prase na sjeverozapad kose: Gnjila Greda (1777 m.), Buganja Greda (1848 m.), Duge (1734 m.), Kalupna Greda (1735 m.) i spomenuti ved Štirovnik i Svitavac, koji se pružio sve do pod Grab na cestu Trebinjsku.
Na zapadu upro se pod Orjen Borovik (1778 m), a ravno od Borovika na Iijevo preko ‘Trebinjske ceste g1avu pružila nad Konavlima Sniježnica (1234 m.)
Ta nije samo mnogobrojnost stijena i kukova, što su se ovdje kao na zbor oko Orjena okupili, a nije opet ni samo osobito šarenilo gorskoga oblika, što ti srce nekim strahom obuhvata, vec ti je i razno kameno lice, kojemu se čudiš. Jedna je najme stijena bijela, druga se kosa mrči, treća kao da je iscerila žute zube, četvrta natakla crvenkasto-crne šiljke, a peta planina diljem sljemena porazasadila na svoje gole stijene kršne crne bore, koji ti se sa daljine pričinjaju kao žive straže, što ti čuvaju u prodolima gustu šumu crnogoricu, vojsku svoju leglu na počinak. Svrni okom još na jug i jugozapad na ono more, čas bijelo, čas plavo, čas opet tamno-modro, što ti se je stislo pod suru stijenu, onda ćeš pojimati, da Austriske Alpe, ma koliko i bile čarne, nikada onoga dara dati ne mogu, što ti ga vazda ove morske straže daju.
Ali i dalje, koliko ti oko segne na sjever, istok i sjeverozapad, sve ti se čini živ mravinjak gorski. Na sjeverozapadu najme nad Trebinjem pružio iz gor¬skoga sklopa modru glavu Leotar (1229 m.); istočno od Vučjeg Zuba u daIjini od kakih 60 do 😯 km. digao se na nebu preko stotinu kosa i planina modar vrh — biti će — Durmitor, najvisi vrh Crnegore (2518 m,), a poda nj, južno, drugi vrh, valjda Kom (2448 m.). Kreni sad još južnije nad kosu Crljena Greda i njenim najistočnijim vrhovima »Vela Greda (1298 m.), pa desno preko VeIe Bukve (1224 m) (na kosini Čelini) zagledati na zubati vrh Lovćena (1768 m) nad Kotorom, a upored, Lovćenu na sjever, tebi jos bliže, zubati kuk Pestingrad (1087 m.), koji strši upravo nad Dobrotom.u istočnom dijelu Boke Kotorske. Kotora i Risna ne vidiš, jer ti Subra i Dobrostica svu Boku oku otimaju.
• Gospodine, hoćemo li? oglasi se na jednom moj Mile. Gledam na sat, a to minula jedna ura. Stožim staklo i kartu, pa zaroniv još jednom okom naokolo — žao bi mi ostaviti vis — trgnem se niz vrh. uzmem kotač svoj, što sam ga jedno 100 metara poda mnom na bor prislonio, te makni što brže do sedla Orjenskoga gotovo istim putem, kojim smo se uspeli. Tuj se opet napijemo snježnice založiv malo kruha i sira, pa onda u razmet unakrst, Mile na zapad kući, u Vrbanje, a ja na istok, u Boku.
Širokim, dobrim, kamenim putom — nastavak je to od Vrbanja — zadjem, što vozeć, nu više pješice, na visočinu Reovce, što ju s desne strane zatvaraju kose Jaričevac pa Veli Kabao, a s lijeva kosa Pazva, koja se uporedo Jaričevca i Kabla spušta sve do Crkvica, glavnoga mjesta središnjih Krivošija, i do glavne ceste, što spaja Dragalj, najsjeverniju tvrdju Krivošija, sa Risnom u Boki. Put se jednako zgodno spušta, al opet nekoliko puta uzdiže preko visina gorskih rebara kose Jaričevca i Veloga Kabla, pod kojim upravo moj put zategnuo.
Lice toga puta prikazuje ti se malone isto onako, kao ono od sedla Orjenskoga na Orjen. Najprije ti je proći krasnih borovih šuma i gajića, sad gušćih sad redjih, onda zalaziš u bukvike zarobljene crnim borom: jedni i drugi zasipani silnim grohotom, kamenim gomilama bijela, sura crvenkasta, šarena lica i razne veličine. Često je taj silni grohot složen od samih pravokutnih litica, kao karte kakove od 10—20 metara širine a više metara debljine, ili se opet litice razdrobile, otskočile — žive slike razvaljena grada, žrtvenika u široko otvorenu hramu božjem, ili poredane mrke straže gorskih divova. — Nemaš zaista vremena paziti na put pod nogom, ne znaš, koja ti je slika ljepša, življa, užasnija; svakim korakom nova ti se ukazuje i u bliziiii i daljini, i s lijeva i s desna, i sprijeda i straga — sve u tamjanu mirisa, što ti bor i mirisno cvijeće uz put pred lice tvoje obilno iz krila svoga sipaju, da te gladna i žedna, oznojena i izmučena blagodarno okrijepe.
Dobra pol sata pred Crkvicama stigao si do raskrsnice, gdje te njemačka tabla upućuje desno na put u Hercegnovi.
Minu treća ura i pola, kad se nadjem pred Crkvicama (983 m,), odaljenim mjestom od Orjena 10 km., od vrha Orjena dva sata hoda.
Nad Crkvicama kraj puta stoji velika vojarna a uz nju vojna gostiona (kantina). Tuj sjednem, ispravim sile zalogajem mesa, kruhom, vodom i vinom, pa hajde po glavnoj cesti na kotaču niz dol put Risna u Boku.
Sa Crkvica prvi put ugledah pojedine dijelove Boke Kotorske. Istodobno što se s lijeva i desna nada mnom dižu novi visovi i kukovi, kojih nisam prije ni opazio, kao što se ono gubi skromna kućica pozemljusa uz ponositu palaču: jednako se iza ledja s vidika gube silni oni grebeni i goleti oko Orjena, koji su mi toli skromno i pitomo pod nogama ležali prije koja tri sata.
Spuštajući se sa Crkvica s lijeve se strane podiglo više bukvom i hrastom obraslih kukova i glavica sve preko 1000 met. visokih. Tako: Veli Vrh (1277 m.), Grkovac, Prošćenica Glava.
Minem seoce Napodu, i eto me za 20 časa od Crkvica do Knežlaza, sirotinskog mjesta, odaljenoga od Crkvica na jug nesto preko 5 km , a od Risna sjeverno 6 km. To mjesto izadje u novije doba na glas, što je god. 1870. general barun Rodić tuj mir uglavio sa žiteljima Krivošija, koji su se bili pobunili i latili oružja, kad se je novačenje imalo provesti po zakonu od god 1869. Znade se, da je i Jovanović u toj pobuni ranjen, kad je kao pukovnik u pomoć pritekao posadi u Dragalju, koju su pobunjenici ljuto bili stisli. To je najsjevernija utvrda Krivošija, odaljena od Crkvica nešto preko 9 km. na sjever. Jovanović taj onaj je isti, koji je 11 godina kasnije (1881.) kao general i upravitelj Dalmacije drugu bunu tuj gusio, koja je za okupacije Bosne i Hercegovine god. 1878. s istoga razioga i istim povodom buknula.
Sve što sam niže kotačem sizao, sve se to više otvaraše Boka Kotorska i sivomrki joj vijenac golih, oštrih stijena, na koje su sjele na sve strane vojne utvrde kao želve. Iz tih strašnih greda i ponora, s kojih se samo jastreb i orao na more nagleda, nadvisila vrh Dobrote sve svoje tužne seke klisura Pestingrad (1087 m.). dva kilometra od Kotoru na sjever. Iz stijena tih skočilo jedino poluostrvo Vermač – Vrmac – kao zeleni gajić u pustinji.To je onaj dio Boke, koji se od Kotora pružio na sjever te se strmo bacio u more pred Perastom, mjestom, koje je na protivnoj obali pod rub pustih stijena Hercegovačkih nanizalo svoje kuce. Nasred toga poluostrva sjelo visoko na strmini međ maslinom i uz bujni kestenik kaptola Kotorskoga kao zenica u oku bijelo seoce sa visokim zvonikom, Stoliv Gornji, a pod njim kao podnožje mu Stoliv Donji.
Bila je peta ura i po, kad sam se sa spustio na pločnik Risna. U tom kutu morskom, okruženom sa tri strane strmom, visokom liticom, osjetih zaparu. Nije čudo, gdje često u ljetno vrijeme u Boki po tri mjeseca ni kapi blage kišice ni sitne rosice ne pane, a toplomjer skoči na 50* C.
Risan je danas mrtvo selo, kamo rijetko stranac zalazi. Nema traga, da je to nekad bila druga prijestolnica, gdje se je llirska kraljica Teuta, koju je naš Demeter iznio na hrvatsku pozornicu, zaklonila i jadno umrla, kad je morala iza rata sa Rimljanima ostaviti Skodru (Skadar).
Za mirna, čista mora možemo tuj na dnu morskom još vidjeti zidine i gradine staroga slavnoga Rhizona, koji je prije Isusa postradao potresom.
Risan leži od Crkvica malone 12 km., od Kotora preko Prčanja, Stoliva i Perasta 13 km. Kod Stoliva moraš prebroditi morsku dragu siroku blizo jedan kilometar. Od Hercegnovoga ima do Risna kopnom nešto preko 26 km.
Kad pogledaš od Risna ravno na morsku dragu, u koju se s Iijeva i s desna ruše strme, rasklimane, visoke i gole, modro sive i tamno-bijele stijene, nećeš drugo vidjeti do nekoliko kuća na zapadooj strani te drage. Draga ta naliči silnu trokutu, kojemu je jedan, sjeverni vrh Risan. Ono nekoliko kuća, što se onamo u zapadnom vrhu toga trokula plaho pod goli kamen stislo, jest Morinj, seoce, odaljeno od Risna 6'5 km. Od Morinja se litica u tom trokutu nagnula 5'5 km. na istok pa se tuj skoro sljubila sa sjeverozapadnim vrhom poluostrva Vermač mada stvoriv tijesnu dragu, jedva 300 koračaja široku. Ta draga širi se na jug 1'5 km. poput lijevka. Zovu ju >Verige< (taL catene), jer bi još u srednjem vijeku za straha od zuluma neprijateijskoga lancem spajali Vermačku i Morinjsku obalu i tako sustavljali neprijateljski brod, da nije mogao ući u luku ni Risansku ni Kotorsku. Danas čuvaju Verige i Boku naokolo načičkane utvrde i topovi. Naprotiv tim Verigama razgalio starodrevni, nekad slaviii i bogati Perast raspukle i razvaljene svoje palate, što ih je na oštru vrhu kao na smrzlu pupolju nanizao na žal morski, a pod strmu golet, na kojoj u visini od 600 do 800 m. vojne kamene kule zimi i Ijeti stražu straže. Da se ta žalosna samotinja nešto razblaži i razbudi, glavu digla isred morske pučine na 200 koraka od Perasta dva sitna otočića, jedan od drugoga kakih 150 koraka morem rastavijeni. Jedan je otok Sv. Gjurgja, drugi Bogorodičin ili otok gospe od Škrpjela. Na prvom otoku pudigoše već u 9. vijeku Benediktinci bogat samostan i crkvu koja je danas po temelju najstarija u Boki. Ona propade od zuluma turskoga u drugoj polovini 15. vijeka. Danas stoji još samostan, ali pust. Prije 15 – 20 godina tuj još taborovaše posada topnička čuvajuć Verige. Onaj drugi otok nastade Ijudskim nasipom u drugoj polovini 15. vijeka. Oko maloga naime grebena (t. j. škrpjele), koji tuj provirivaše iz mora, nasuše pobožni mornari Boke Kotorske more i sagradiše hram božji, koji je još i danas kod mornara na glasu Prvu crkvu razoriše Turci- današnja crkva dogradjena bi 1630 g. opet darom i trudom mornara Boke. Otok ovaj ima danas oko 2690 četvornih metara, a more 40 do 60 metara dubine. Od Risna sligoh na kotaču za nekoliko časa do tog negda slavnog i bogatog Perasta. Nema od Risna do njega više no 3,5 km. na jug. Koliko to mjesto bijaše snažno i slavno, dokazuju mnoge narodne pjesme, koje pjevaju o junaštvu Peraštana (vidi: Bogišić, nar. pjesme.) U Perastu se čuva historijsko dragocjeni mač despota Vuka Ognjenoga, što ga je slavni naš ban Petar Zrinjski boraveć u Perastu poklonio gradu u znak odličnoga junaštva. Prebrodih odavle uz spomenuta dva otoka na zapadni vrh Veriga. Stari mornar Peraštanin, koji me preveze, toliko mi čuda o toj crkvi ispriča, da sam dva tjedna kasnije. na 15. kolovoza opet ovamo krenuo. Svake se naime godine toga dana ovdje sastaje svečani crkveni zbor. Neću nikada požaliti što sam se ovamo povratio. Sila svijeta iz svih strana Dalmacije, Hercegovine i Crnegore sleglo se ovamo, sve u svečanom narodnom ruhu : jedni odlaze, drugi dolaze ; žene, djeca; staro. mlado ; zdravo, bolno; vreva, stiska; barke, parobrodi; sa svih strana zamor, vika, jeka prikri more. Na otoku tom — znaj dakako — osvanuti će -svake godine toga dana velika gostiona i kavana. gdje će cijel dan svirati glazba (ima ih u Kotoru dvije: srpska i hrvatska.) Crkva je gradjena slogom bizantinskim. Na nju se prislanja toranj i dosta velika dvokatnica sa prostranim vidikom. Ima tri žrtvenika, od kojih je glavni, veliki žrtvenik, od krasnoga bijeloga Genueskoga mramora podignut koncem 18, vijeka. Sva je crkva ukrašena umjetničkim slikama, većim i manjim, iz konca 17. vijeka. Stikar im je domaći sin, Tripa Kokoljić. Ima slika 49. Većinom prikazuju prilike iz života bl. djevice Marije. Osim toga ima tuj mnogo srebrenilh zadužbina, što su ih mornari darovali. Te su zadužbine velike srebrene ploče složene od manjih ploča. Svi ti darovi pribiti su na zid ili u zid crkve. Sve ploče prikazuju brod u teškoj borbi sa morskom burom. Tko ovamo dospije, neka ne žali doći do te crkve. Parobrodi svaki dan ovuda prolaze i iz Hercegnovoga i iz Kotora te pristaju na Perast. Stižu iz Kotora za jedan sat, a iz Hercegnovog za sat i po. Na otoku ćes uvijek naći crkvenjaka, koji će ti crkvu otvoriti Moj me barkar Mate iz Perasta za četvrt sata preveze preko drage te iskrca na zapadni vrh Veriga, kako mu rekoh. On se vrati, a ja se željan bacim u bistro more. Okrijepiv tako tijelo nastavim na kotaču put zapadnom obalom Veriga do Hercegnovog. Minem mjesta: Andrić, Jošicu Donju, Bijelu (Bianku) Đjenović, Kumbor, Meljine i Zeleniku. Za sat prevalim taj put od 15 km. — što velim — ne put, perivoj. Kuća najme do kuće sjela uzduž puta uz obalu kao bijeli labudovi na moru. Smokva, mendula, vinova loza, bilje i cvijece, sve pitoma zelen privinula se sa svih strana sad kući samici, sad sitnu selištu, a visoko nada nje nadvila se što zelena planina, što opet tužna, gola litica. Sunce već bilo sjelo tamo daleko za goru, kad sam stigao prema namjeri ovamo na konak. Blizo bi osma ura; od Trebinja dakle malone 15 sati puta uza svu dangubu. Bijaše prekasno, da putnu svoju robu na stanici »Zelenika« — seoce Meljine spojeno je sa Zelenikom — dignem. Sa stanice >Hum«, gdje stoji željezničko raskršće, otpremih putnu spremu u Zeleniku, što je krajna južna stanica austrijske željeznice.
Prenoćih tuj ispod Savine, pravoslavnog manastira, i kulturno i historijski znatnog. On nastade koncem 17. vijeka, kad su Turci odavle za uvijek izagnani izgubivši najjaču tvrdjavu, Hercegnovi. Manastir se diže kraj ceste za Dubrovnik na visoku kuku, koji je danas obrastao tijepim hrastikom i pretvoren u perivoj. Tuj je ujedno Ijetnik pravoslavnog biskupa Kotorskoga. Bogata crkva stojeć usred toga perivoja pregradjena bi i proširena koncem 18. vijeka. Slovi na da¬leko sa čudotvorne bogorodice kao ono katolička na otoku kraj Perasta. Na 30. kolovoza godišnji se zbor tuj svetkuje jos bučnije no 15. kolovoza katolička Bogorodica na otoku kraj Perasta. Na povratku iz Budve stigoh prema namisli i na taj svečani pravoslavni zbor.
Suiradan se u zoru na kotaču otisnuh u Hercegnovi, jedva 5 km. od MeIjina prema Dubrovniku. Diže se amfiteatralno od mora uz kamen licem na istok. Živ bršljan sa svih strana zagrlio pukle i omakle bedeme i kule, pa¬lače i teške gradine prikrivajuć im rane obilnom suzom zalivene, što su ih tuj lijevale jadne udovice za junake pale u krvnom okršaju. I domaći najme vladari i Mlečici i Turci i Rusi i France i Austrijanci, svi kidahu o te zidine zube svoje, otkad bosanski kralj Stjepan Tvrtko (1382, god.) grad tuj podiže pod imenom Stjepan-grad, a vojvoda bosanski Stjepan Vukčić Kosača ga učini središtem zemlje i kraja, što se od njegova doba prozva Hercegovinom (1448). On i prekrsti Stjepangrad u Hercegnovi, a Mlečici opet iza osvojenja (1538 g.) u Castelnuovo.
Obaviv posao na željezničkoj stanici >Zelenika< sjednem u barku pa se prevezem preko morske drage u Tivat (Teodo), ravno kakih 10 km. na istok. Austrijska vlada tuj u zadnje vrijeme podiže silnih zgrada, pokupova za više od 200.000 Kr. zemljišta, kao da će tuj stvoriti ratnu luku i iz Kotora ovamo prenijeti vojnu upravu. Tivat (tako narod zove ovo mjesto, a nikad »Teodo<, kako je na kartama,) Ieži na zapadnom podnožju poluotoka Vermača. To je usko rebro obraslo bujnom šumom maslinovom, vinovom lozom, lovorikom i drugim kulturnim grmljem i biljem, što se po obilnim tuj vrtovima goji; i duhan se tuj mnogo sadi. Uzdiže se Vermač preko 600 metara. Podnožje mu je načičkano kućama i selima, tako da se jedno hvata drugoga.
Od Tivta vodi preko Vermača put u Kotor, odaljen 14 km.; ako se spustiš starim lomnim putem, imaš dva km. bliže. Taj će put zdrave noge prevaliti za slaba tri sata krasnom cestom, koja vodi od Lastve, iduć licem sve prema Lovćen- gori, koja se, kako ono Mažuranić u Čengić-agi kaže, »visoko pod nebo diže.< U Kotor možeš u svako doba dana i iz Zelenike,sa stanice željezničke. Barkar će te tuj za 4 sata veslanja dodvesti uz nagradu od 5 do 6 forinti sve naokolo Vermača uz mjesta na desnu ruku: Tivat, Luković, Lastvu, Lepetane, Verige, Stoliv, Prčanj, Glavate i .Muo; a na Iijevu, istočnu stranu, uz mjesta putem prema Kotoru: Orahovicu, Ljutu, Dobrotu i sv Matej, U Kotor se obično putuje parobrodom, što svaki dan Ijeti tuj prolazi jedan i dva puta primajući putnike i pristajuć u svakom većem mjestu; uza željezničku stanicu Zeleniku ne pristaje. Prema jugu se — od Kotora na 25 km. daljine — do Budve pruža plodna uvijek rodna i zelena nizina .Tuj sterahu Mlečani svoja bogata solila, tuj stajaše glasoviti, bogati pravoslavni manastir Prevlaka, za koji priča hoće, da ga je sagradio Stjepan Nemanja Prvovjenčani na domaku 12. vijeka, onaj isti manastir, što su ga Mlečani razorili, pošto su mu otrovali kaludjere, njih 72, kako vele. Tuj se na zelenom istočnom obronku pružilo selo Grbalj gdje je, kako vele, prvo sunce ugledao posljednji car srpski Lazar Grbljanović. Ovuda se ja uspnem i prijedjem pod ždrijelom krš, što ga narod zove >Prokleti kam<, za koji i Ljubisa u svojim pripovijestima kaže, da je pod njim pao onaj Kotoranin, kojega su Mlečići najmili, da otruje Prevlačke kaludjere.
Sa ždrijela toga, gdje se putovi na četiri strane dijele, najme: u Budvu, u Kotor, u Tivat i u Cetinje, ugledaš na jedan mah Kotor i svu luku Kotorsku, najistočniji dio Boke, gdje priroda po mojem sudu iz puna krila biserni svoj dar strese.
Ponesi, putniče, toga dara, biti će ti uvijek slatka uspomena i radosna okrepa srcu, koja će te putiti, da opet skreneš onamo.
Priredio: Mašo Miško Čekić
