Pred nama su nova zanimljiva putovanja na koja nas vodi Tanja Nikolić. Krenuli smo prevoznim sredstvom koje najčešće koristi i koje nebi mijenjala jer se osjeća najkomformnije. Najljepše uspomene su sa broda, sa kruzera. Vidjeli su norveške fjordove, Island, na Aljasci posmatrali kitove, obišli obalu Engleske u kojoj su jedno vrijeme živjeli. Posebna priča su vinske ture ali o tome kasnije:
„Svakako jedno od krstarenja koje nikada neću zaboraviti je posjeta Indiji. Ukrcali smo se u Singapuru i završili u Abu Dabiju. Obišli smo sve lepote koje Indija pruža. Zašto baš brod i krstarenje? Meni se to lično dopalo, jer ti si u suštini u hotelu i sve dolazi kod tebe, ploviš i ujutru si u nekoj drugoj destinaciji. Imaš organizovanu u ekskurziju i turističke vodiče. Možeš i helikopterom, čamcem, autobusima. Nekom ko voli komfor kruzer je prava stvar. Mnogo obiđeš, a ne maltretiraš se po aerodromima, željezničkim stanicama, autobusima, ne nosiš kofere. Eto zašto volim putovati kruzerom.“
Obilazak fjordova u Norveškoj i Islanda je nezaboravno iskustvo kaže Tanja. Engleska kompanija je za krstarenje preinačila stari brod koji je nekada plovio između Amerike i Engleske. Primao je samo nekoliko stotina putnika a onako drven i šarmantan pružao je savršeno zadovoljstvo:
„Krenuli smo iz Southamptona, velike luke, dijela nekadašnjeg Hampshire u Engleskoj odakle je Titanik isplovio 1912 godine, pa smo preko Edinburga, glavnog grada Škotske (zadržali se jedan dan i vidjeli kraljicu sa princom Filipomf na nekoj lokalnoj fešti), došli do Islanda. Prvo mjesto, luka u kojoj smo se iskrcali je bila Akureyri, krajnji sjever Islanda i naravno dobacili onda i do Reykjavika. Sjećam se nekakvih lunarnih predjela, sa lijeve i desne strane puteva je crna lava, sve je vrlo tamno, potpuno nevjerovatan predio, kao da si na mesecu. Reykjavik je vrlo interesantan, najveći grad na Islandu sa oko 50 hiljada stanovnika AG što je recimo dve trećine islandske populacije, centar kulture i života. Puno je vikinških ostataka, suvenirčića, muzejčića, crkvica itd. Reykjavik je jedan od najsjevernijih glavnih gradova gradova na svetu ali je interesantno da su zime začuđujuće „mekane“. Oni su prosto drugi svet i ako ste gledali serije o vikinzima to je to je to. Recimo, većina Islanđana vjeruje da postoje ti iskrivljeni ljudi, trolovi vilenjaci, patuljci, šuma nema, a islandski jezik je ostao nepromenjen, recimo još od vremena doseljavanja vikinga u devetom veku. Zato recimo djeca na Islandu u školama i dan danas mogu da čitaju stare knjige i priče na na jeziku koji se nije promenio. Prezimena nema, svi imaju nordijsko ime i onda da li je ćerka ili sin, dobije očevo ime uz son ili dotir.“
Najvažniji sastojak islandske kuhinje je lokacija. Island je blagosloven bogastvom svježe vode, čiste prirode i plodnih područja za pecanje, dok geotermalna energija omogućava da se tokom cijele godine obezbjedi svježe povrće, koje se lokalno uzgaja u organskim plastenicima.Tradicija čiste prirodne poljoprivrede i održivih ribnjaka koja se poštuje je osnova za prehrambene proizvode Islanda, među kojima su sveža morska hrana, prirodni dimljeni losos i laka i ukusna jagnjetina. Neke tradicije koje su još iz vremena Vikinga se održavaju i danas. Većinu tradicionalne hrane ove zemlje karakterišu načini očuvanja, poput kiseljenja, pušenja, sušenja i fermentacije:
„Hrana je, uglavnom riba i vrlo je sve svježe i lepo, pripremljeno vrlo interesantno na sasvim prirodan način i bez maskiranja ukusa. Mi smo bili sredinom ljeta pa mi je bilo zanimljivo što uopšte nemaju komaraca. Prema poslednjem popisu stanovništva na Islandu živi 18 kauboja, 52 princeze, 9 vještica, 59 Jedi vitezova (Ratovi zvijezda) i 14 istjerivača duhova što nam govori o njihovoj posvećenosti bajkama i bajkovitom životu. A priroda je potpuno fascinantna. Na Islandu se nalazi najveći europski vodopad Detifos, najveći evropski ledenjak i odjednom ta bajkovita topla plava laguna, za mene jedno od najmagičnih mjesta na svijetu. Mi nismo ulazili u vodu, ona dolazi iz obližnje geotermalne elektrane i mijenja se na svakih par dana kako bi bila svježa i čista. Ljudi se kupaju u toj vodi jer i po najvećim hladnoćama nije hladno.“
Nakon Islanda plovidba je nastavljena engleskom obalom. Prošli su Belfast grad turbulentne prošlosti a danas otvoren grad ljubaznih ljudi sa širokom ponudom hrane, atrakcija i sve više turista. Još jedna veza sa Titanikom u Belfastu je sagrađen i porinut. Davno su prošla vremena kada su ljudi iseljavali iz Irske, kad je velika boleština napala čak i krompir koji je bio jedina hrana a porodice bukvalno umirale od gladi. Dio turbulentne prošlosti Belfasta je zid dug nekoliko kilometara podignut 60-tih godina za vrijeme irskog sukoba kojim je grad bio podijeljen na dve zaraćene strane. Danas je oslikan muralima:
„I stoji kao spomen, kao sjećanje na ta burna vremena. Neki delovi se i dalje noću zatvaraju kao nekad, osjećate teskobu ali ne bih rekla da se prolazeći pored zida osjećate nebezbedno. To je vjerovatno tjeskoba koju svaki zid, svaka podjela izaziva. Razmišljate i pitate se kako je moguće da su kuće toliko blizu podijeli zidom? To su vjerovatno neke komšije bile, možda se tu neko u nekoga i zaljubio, sve to vam prolazi kroz glavu. Takvi zidovi su bili nekada i u Nikoziji na Kipru. Tu je čak jedna cijela kuća podijeljena na dva dijela, dnevna soba ti je u grčkom dijelu, a spavaća u turskom. Te podjele zidovima su stvarno uvek nešto što šokira.“
Sledeća kruzing destinacija Dablin na krajnjem istoku Irske sa oko pola miliona stanovnika u centru, poznatih po ljubaznosti i gostoljubivosti. Procjenjuje se da je oko 50% stanovnika Dablina mlađe od 25 godina. Originalno ime Dablina je Dubh Linn – crno jezero, nalazi u blizini mora i planina, pa je svima poznat i po predivnim zelenim predelima koji ga okružuju. Specifičan je i po tome što gotovo da nema stambene ili poslovne zgrade čija visina nadmašuje tri sprata. To je našoj sagovornici, dizaknerki skrenulo pažnju:
„Meni su u oči pale zavjesice a kuće u tom gradu su uglavnom od cigle i čitava arhitektura se svodi na detalje, na raznobojna vrata i kombinacije vrata, dizajna i boja. Sve je živo, energično, grad je poznat po pabovima, po pivu. Mali grad sa velikim univerzitetom i puno mladih na ulicama, energija koja se osjeti i postaješ dio nje makar i na par sati, i naravno njihovi pabovi i barovi. To je bilo naše prvo krstarenje koje nam je otvorilo novi svijet i odmaranja i putovanja i odsustvo tog maltretiranja nas je pokrenulo da momentalno bukiramo i drugo. A to je bila Aljaska.“
Put oko Aljaske trajao je sedan dana. Sa djecom, tada tinejdžerima, krenuli si iz Vankuvera brodom Royal karibi i svima je bilo vrlo interesantno opisuje Tanja. Veliki brod sa dječijim klubom i organizovanim aktivnostima što im se dopalo i što znači da kompanija razmišlja o svemu. Ako kažeš da želiš da sjediš za ručkom i večerom sa drugim ljudima uklapaju da to budu ljudi tvojih godina i sličnih interesovanja. Takvu ekipu su upoznali i dan danas se druže.
„Iz Vankuvera smo doplovili do Siverda i vidjeli Hubbard glečer, posjetili Džuno glavni grad Aljaske, Kečikan, prošli unutrašnji pasaž Kanade, to je već British Columbija i vratili se nazad u Vankuver. To je krajnji zapad Kanade, treći po veličini sa dva ipo miliona stanovnika. Ono što je interesantno jeste da je vrlo skupo živjeti u tom gradu, ali zato ima jedan dio Burnaby u kome živi veliki broj ljudi iz ex Jugoslavije, čak ga zovu i mali Beograd. Tu ćete da čujete naš jezik na ulici, mnogo češće nego igdje drugdje u Vankuveru. Imamo čak i naše prodavnice i pekare i restorani. Prošle godine, kad sam išla da posjetim sina, bili smo na koncertu Zdravka Čolića. Puna sala, energija, pjevanje.
Aljaska nas je dočekala u luci Sivard, zemlja je puna fjordova, prirodna i neverovatna. Tada smo živjeli na Kipru gdje ljeti temperatura bude i do 45 stepeni pa nas je Aljaska privukla i radi osvježenja i uživanja u prirodi. Hubert glečer je nešto što je nezaboravno, nalazi se na kraju zaliva Jakutad i jedan je od 110 hiljada glečera kolko je tada Aljaska imala. Ogroman glečer se može vidjeti i sa 50 km daljine, dugačak oko 120 km dubok 360 metara a boje bijelo-plavičasto-akva zelena. I onda Džuno kao glavni grad američke savezne države Aljaska, jedini grad glavni grad u Americi koji nema razvijenu kopnenu putnu mrežu. Pristupačan je samo avionom ili brodom, tako da je to u stvari izuzetan doživljaj. Taj predio su ranije naseljavali Eskimi i Indijanci a tokom zlatne groznice su počeli da dolaze iz južnih dijelova Amerike i drugih krajeva sveta. Danas je tamo najviše Amerikanaca, mislim negdje oko 30 hiljada. Odmah po izlasku sa broda dočekaju te lokalni vodiči pa ti nude obilaske glečera, posmatranje kitova, vožnju sankama sa psima itd. Džuno ima puno istorijskih spomenika koji ukazuju na različitost stanovništva jer su Aljasku držali Rusi. Međutim, nisu mogli da kontrolišu česte ustanke lokalnog stanovništva pa su bili prinuđeni da se odatle povuku. Kako bi izbjegli sramotu što nisu uspjeli u svojoj državi, postigli su dogovor sa tadašnjom vladom Amerike da kupi Aljasku za nekoliko miliona dolara, što se svakako isplatilo više puta dosad.“
Krstarenje je način putovanja koji Tanja Nikolić toplo preporučuje. Mnogo toga se vidi a koliko su bili zadovoljni pokazuje ponovni isti izbor prevoznog sredstva.
Baltičko krstarenje je podrazumijevalo obilazak Osla, Kopenhagena, Stokholma, Helsinkija, tri dana Sankt Petersburga, Talinjina i Rige. Vidi se sve što vrijedi vidjeti. Već u sledećoj kruzing turi idemo u Indiju i na Kipar.
Još malo uživanja:
