Poslije pauze od četiri godine NVO Ars praesentia, u saradnji sa Muzičkom školom Tivat, organizovao je seminar za duvačke instrumente flautu, klarinet, obou, hornu i kamernu muziku.
Ovo je 18. radionica za duvačke instrumente u Tivtu, pod nazivom ,,Muzička sinteza od klasike do džeza”, a kao i svake godine vodili su je istaknuti muzičari, članovi Duvačkog kvinteta Beogradske filharmonije.
Jedna od njih je profesorica i prva flauta Beogradske filharmonije Marina Nenadović, koja je tu od početka ovog projekta. Ipak pauza tokom korone, kako kaže, ostavila je neke poslijedice.
,,Posljednja radionica za drvene duvačke instrumente bila je 2019. godine, što znači da smo imali pauzu zbog pandemije. Dakle, nekoliko godina svega što je sad već iza nas, mislim da se u našim životima svašta promijenilo u posljednjih godina, pa je normalno da se te promjene i vide. U Tivtu su neke nove generacije, neka djeca koju ja poznajem od ranije, ali i neka nova djeca. Tivat koliko sam ja vidjela u ovih nekoliko posljednjih dana se dosta promijenio. Čini mi se da je življi i da se izgradilo dosta toga, nova lica se vide na ulicama, a što se tiče muzike i našeg rada taj rad nema prečice. Mi stalno smišljamo neke nove načine da objasnimo stvari, ali stvarno u tom radu djece i nas mora da postoji jedan kontinuitet i jedna velika disciplina. Tu nema nikakvih promjena i rad na instrumentu će uvijek da ostane takav“, istakla je Nenadović.
Ona od 2003. godine drži radionice za drvene duvačke instrumente u Tivtu, istakla je koliko je to značajno za čitav region.
,,Radionice za drvene duvačke instrumente u Tivtu počele su 2003. godine, što je stvarno ogromno bogatstvo razmjene informacija, ne samo za Tivat nego i za Crnu Goru i za region. Na ove radionice dolazila su djeca iz Slovenije, Hrvatske, Bosne, iz Crne Gore i Srbije, predavači su bili ne samo iz Beograda nego i iz drugih gradova regiona. Ja mislim da se cijela jedna generacija duvača odnjegovala na ovim radionicama ovdje, ne samo kroz časove na instrumentima, nego i kroz nastavu kamerne muzike odnosno tog zajedničkog sviranja. I ja se iskreno nadam da će radionice nastaviti posle pauze da rade i da i dalje okupljaju i zainteresovane mlade i dobre predavače.“
Na radionici je bilo oko desetak djece ove godine, iz osnovnih i srednjih škola. Marina Nenadović se bavi pedagoškim radom preko 27 godina, i kaže da je mnogo lijepo vidjeti nove generacije u Tivtu i iz drugih gradova Crne Gore kako idu tim putem.
,,Djeca su djeca, ja to uvijek kažem. Djeca su svuda apsolutno čarobna, ali onako od srca to kažem. Svuda ima manje ili više zainteresovanih, ali svi oni u sebi nose tu ljubav i zainteresovanost prema muzici, a naš posao stvarno jeste valjda više nego ikada u istoriji da tu neku ljubav prema umjetnosti i muzici kod njih držimo i razvijamo.“
Naša sagovornica ispričala nam je o njenim počecima:
,,Ja sam rođen u Njujorku, ali sam odrasla u Beogradu. Školovala se zatim ponovo u Njujorku i živjela desetak godina tamo tokom studija. Moj život jeste bio na dvije vode i tamo i u Beogradu. Ja pjevam otkad znam za sebe, vjerovatno i prije nego što sam progovorila, a flautu je svirao moj djeda koga ja nisam upoznala, koji je bio pokojni kad sam ja prvi put uzela njegovu drvenu flautu u ruke. Još tada jasno mi je bilo da ja ništa drugo ne želim nego da pravim nekakav zvuk na tom drvenom i instrumentu i krenula sam da sviram sa deset godina. Do današnjih dana ja ne znam da li je bilo perioda dužeg od nekoliko nedelja da ja nešto ne sviram“, prisjetila se naša sagovornica.
O svojem iskustvu kao članica Beogradske filharmonije kaže:
,,Ogromna je privilegija biti dio orkestra Beogradske filharmonije. Ja sam sa njima nešto preko 30 godina. Naš repertoar na flauti je poprilično bogat, ali kad čovjek na to nadogradi sve to što je repertoar simfonijskog orkestra, to je stvarno jedno ogromno, ogromno muzičko bogatstvo. Ja kažem da ja imam apsolutno najveću sreću u životu što mi se život djeli između rada sa djecom i rada sa mojim kolegama u filharmoniji.“
Djeci i mladima poručila je sledeće:
,,Do filharmonije prečice nema. U stvari oni imaju daleko veći izazov danas nego što smo mi možda prije 30ak godine imali. Distrakcije su na sve strane i ovaj posao zahtjeva da se čovjek zatvori u sobu sam sa sobom 2-6 sati dnevno, a nalazimo se u jednom periodu kada je sve drugo vjerovatno mnogo interesantnije nego ostati sam u sobi. Ali stvarno nema drugog puta nego da se puno radi. Treba držati sve vidike otvorene, učiti gdje god može da se nešto nauči i voljeti, a kad se nešto voli onda valjda nije ni teško da se radi“, zaključila je flautiskinja Beogradske filharmonije Marina Nenadović.
