Putovanje sa Tanjom Nikolić, nakon krstarenja Baltikom, posjete norveškim fjordovima i Aljasci nastavljamo pričama o jugu. Prvi je bio Kipar na kome je porodica Nikolić živjela duže od 20 godina, sve do 1994. godine:
„ Mi smo živjeli na Kipru dobrih 25 godina, a odselili smo se devedeset četvrte. Rekla bih da je Kipar i 
danas moj dom, volim da odem i između Crne Gore, Kipra i Kanade, pošto mi je tamo mlađi sin nebih da biram. Za par dana idem u Kanadu, u Viktoriju na mjesec dana i putujući uživam, postajem neka bestežinska osoba kad sam na tom putovanju, neko ko gleda, upija a nema neki identitet i to mi se dopada, mom karakteru prija. U tom življenju na kipru 25 godina smo imali par izleta, proveli smo četiri od tih 25 godina u Engleskoj, živjeli smo u Londonu. Letovanje smo iskoristili da obiđemo, isto krstarenjem oko toga ostrva. Odatle smo, pošto je to zaista zgodno, vrlo organizovano i vrlo popularno, putovali na vinsko krstarenje. Krenuli smo iz Southamptona, obišli, Saint Malo u Francuskoj, Bordo, Bilbao, La Korunju, Porto u Portugalu, Lisabon, Sevilju, Palmu de Majorku, Barcelonu. Prelijepa iskustva, prelijepo sve. I lokalna vina tog podneblja, te države. To se prezentira, ti učestvuješ od berbe grožđa do pravljenja i procesa odlaganja vina. To je apsolutno čitava nauka, ima jako puno ljudi koji u tome uživaju, bave se time i i ja ih zovem sofisticirani alkoholičari.“
O francuski vinima nema zbora Tanja tvrdi da su interesantna i portugalska vina, španska isto tako. Za posjetiti preporučuje Portugal i Lisabon, odslušati fado uz neko lijepo vino uživati. Nakon vinskog krstarenja oslijedilo je još jedno – destinacija Kanada. Polazak je bio iz Bostona a završetak u Montrealu. Vidjeli su Velika jezera, sve je ličilo na sjeverne dijelove tog kontinenta, Aljsku. Međutim, priroda je življa a civilizacijski i arhitektonski je potpuno drugačije. Tamošnje turističke destinacije su popularnije, značajno više je restorana, a Ontario liči na more:
„ U Ontariju sam provela pet-šest mjeseci poslije toga. Ljudi se šale na račun ogromnih udaljenosti u tom regionu, na primjer sjedneš u auto, voziš se pet sati a i dalje si u Ontariju. A da se vratimo na Kipar. Tamo i dalje postoji turski i grčki dio. Turcima pripada 36 posto teritorije. Oni su 74. godine poslije jedne svađe sa Grcima ušli na ostrvo i okupirali ga za pet dana. Zašto su oni uzeli 36 posto i to najljepšeg dijela ostrva, poljoprivredno najbogatijeg i sa najljepšim hotelima, najzelenijeg dijela? Obrazloženje je da na tom dijelu živi šest posto turskog stanovništva. To Kipar i dan danas boli. Ja poznajem puno ljudi kojima su tamo ostale kuće i biznis a hvala bogu pa su sad dozvoljene posjete jer je granica otvorena prije nekoliko godina. Mi kad smo došli na Kipar (1994.) postojao je zid u Nikoziji i ostalim dijelovima gdje su stajale snage Ujedinih nacija sa oružjem i one vreće s peskom i ti si mogao samo da proviriš na onu stranu. Sad to već nije tako, moji prijatelji često odu u svoje porodične kuće i crkve na drugoj strani u koje su išli kao mali. Klima je mediteranska, a stanovništvo se smatra dijelom Grčke. Jezici su grčki engleski, zato što je Kipar dugo bio engleska kolonija i uglavnom su na snazi engleski zakoni što je dobro. Govori se grčki, ali se govori sa dijalektom pa se Grci nekada šale da ih ne razumiju. Pravilni grčki se uči u školama.“
Po mentalitetu stanovnici Kipra i jesu i nisu slični Grcima kaže Tanja Nikolić. Osjeća se jak uticaj Libana, ima puno arapa koji žive na ostrvu, tako da oni i jesu grci, ali fizički malo drukčije izgledaju, malo su tamniji i vidi se uticaj srednjeg istoka:
„Topao i divan narod i ne znam šta bi vam ljepše mogla da ispričam o Kipru i Kipranima. Veliki je uticaj turske kuhinje, raznorazni ćevapi, ražnjići, dolme i suvlaki, jogurti, pite, baklave i sve to postoji kao i u Grčkoj. Muzika je grčka sa primjesama turcizama, sve je jedan miks i ta hemija se meni dopada – da smo sa svih strana i da smo zajedno umiješani u tu kiparsku ljubaznosti, gostoljubivosti. Čim te upozna pozove te da dođeš u kuću da te posluži da ti napravi roštilj, to je sve ono što je mene svih ovih godina potsećalo na naše krajeve. Odlični su trgovci, čak umiju da budu i malo napadni kao u Istambulu na primjer, da te vuku za rukav da uđeš u restoran ili trgovinu. Meni je to sve ove izbalansirano tom nekom njihovom gostoprimljivošću i ljubaznošću i time što vole naš narod sa Balkana. Smatraju nas braćom i mislim da nismo mogli da izaberemo bolju destinaciju za provođenje svih onih teških turbulentnih godina, nego što je Kipar.“
Na Kipru je još uvijek puno engleskih i američkih škola, tako da je budućnost školovanja na engleskom ili američkom fakultetu vrlo izgledna. Mnogo pažnje se posvećuje sportu. Kipar je vrlo popularba turistička destinacija ali su, za naš džep, cijene visoke. U vrijeme embarga je na tom ostrvu živjelo dosta porodica iz naših krajeva pa se na ulicama često čuo poznati jezik, jelo u našim restoranima, slušala naše muzika i gledale naše predstave. Tanja ne smatra da je otišla sa Kipra jer svake godine se vrati na dva-tri mjeseca. To je i dalje njen dom:
„ Indija nam je dugo bila željena destinacija, jer uvijek smo želi da je obiđemo a nismo znali šta bi nam bilo najzgodnije i najkomfornije. Indija je specifična i ogromna, miks i bijednog i bogatog, prljavog i čistog. Sve smo vidjeli, ali na jedan interesantan način. Ponovo smo uzeli krstarenje, pošli iz Singapura (ukrcavanje), pa je ovaj sljedeća luka bio Puket na Tajlandu, Rangun (Mianmar) i onda Koči -Indija, Mangalor, Goa, čuveni Mumbai
Naš brod je nastavio da plovi prema Abu Dabiju a suprug i ja smo avionom poleteli iz Bombaja i odletjeli za Deli. Ostali smo nekoliko dana u Deliju i onda smo otišli do Agre da vidimo Tadž Mahal. Vratili smo se za Abu Dabi i ponovo se ukrcali na brod. Ja mislim da bi trebala posebna emisija za tu Indiju ali nije bila samo Indija nego i Tajland, Mijanmar i Singapur.
Kad se kaže Indija, meni prvo na pamet pada hrana – neobična, šarena, raznovrsna, zdrava, divna, zaljućena. U Indiji, u Deliju, njihovom vrlo poznatom restoranu, sedeli smo na podu i jeli nešto najukusnije na svijetu. Ne mogu da opišem kakva je to bila jagnjetina bila i prilozi uz nju. Jeli smo rukama jer u Indiji se duboko veruje da jesti rukama je spiritualni kontakt sa hranom. Nema metala, nema posrednika, nema štapića, nema ništa. Tako mi se to dopalo da čak i dan danas jedem rukama, na užas sopstvenog muža. Ti ustvari praviš kontakt sa hranom i tvoje telo po njihovim joga verovanjima tačno zna kada si dovoljno hrane uneo i komuniciraš sa hranom.“
Druga stvar koja je asocira na Indiju jeste Agra. Wikipedia bilježi da je Agra srednjevijekovni grad na obali reke Jamune. Poznat je po veličanstvenim građevinama mogulske ere, od kojih su najpoznatiji Tadž Mahal, tvrđava u Agri i Fatehpur Sikri. Sve tri građevine se nalaze na UNESKOvoj listi svjetske baštine.
„Ja mislim da svako u životu nekako treba da vidi Tadž Mahal ali su meni ostale šokantne te slike tih njihovih ogromnih naselja (karakterističnih za Indiju), najveće, recimo u Bombaju. Ljudižive u nekim sklepanim kućama bez vodovoda bez kanalizacije. Bedni, katastrofalni uslovi života. Deca trčkaraju, na ulici obavljaju nuždu i oni i odrasli i to je nevjerojatno, ali a su nasmijani. U cijeloj Indiji su svi nasmijani, srećni kao deca.
A na drugoj strani veličanstveni Tadž Mahal, takav spomenik ljubavi ja ne mogu opisati. On je ugrađivao njen omiljeni kamen u plafone, kamen koji je ona jednom ručicom pokazala da joj se možda sviđa. To je Tigrovo oko i naravno da sam natjerala muža da i meni kupi jedan kamenčić. To jedubina i sjaj poredan po tim plafonima i on je to ugradio. Potpuno nestvarno. Ne mogu da shvatim da ne znam ništa o tom čovjeku, ne znam kakva je to žena koja je mogla takav spomenik ljubavi da dobije, a ona belina kamena, pa prilaz bašte okolo, ljudi koji su gradili kako su ga gradili cela ta tehnika kako je obrađivan kamen je nešto što je svakako 1jedno od svjetskih čuda. I onda imaš taj kontrast koji smo vidjeli šetajući po Bombaju. Sreli smo porodicu, mama, tata i troje dece, koji su uzeli nekakve kartonske kutije i onda su ih nasred ulice prostrli i tu noć spavali na sred ulice da bi ujutro krenuli dalje.“
Tanja je imala priliku vidjeti ali i učestvovati u nekim lokalnim obredima poput nanošenja kane što se smatra izuzetno ženstvenim, vrlo lijepim ukrasom svake žene. Tačka na čelu (tilak) ima mistično značenje. Predstavlja tzv. treće oko, odnosno duhovni vid koji vidi ono što se ne može vidjeti fizičkim vidom. Crveni je tilak, za indijske žene znak udaje, a crni nose prije udaje. Kao modni detalj, žene nose tilak u boji svojega sarija.
„Svakako jedna navala miliona utisaka, uspomena i činjenica, spiritualni odnos prema životu i vježbe koje rade, način života i apsolutno odsustvo žurbe. Za njih pojam vremena kao da ne postoji. Vlada opuštenost, drugačije razmišljanje i potpuno drukčiji nivo svijesti, porodičnih odnosa, odnosa prema prijateljima, prema životu, nešto što smo mi mogli samo da zagrebemo ispod površine. To treba dugo proučavati, ali lijepo ti je da vidiš jedan drugi ugao, pristup životu, razmišljanje potpuno drugačije od ovog našeg užurbanog. Kao da vrijeme za njih ne postoji, da li nešto trebao stići ili ne treba stići. Jedan je život, sve će da se postigne, svi ćemo na kraju umrijeti. Pretpostavljam da su to neki njihovi postulati, ali je svakako skroz drugačiji način života trebalo vidjeti. U Indiji ti za 15-20 dana koliko smo bili, jednostavno ne uspijevaš sve da shvatiš i obiđeš.“
Strastvena putnica Tanja Nikolić tvrdi da je na putovanjima najgore kad nešto očekuješ pa se razočaraš. Najbolje je ništa ne očekivati i samo krenuti. Svih sedam kruzing tura u sjećanju ostaju zauvijek i nebi ih mijenjala ni za što na svijetu.
