Uspomene nastale na putovanjima sa slušaocima Radio Tivta podijelila je naša sugrađanka Jadranka Joksimović. Nisu joj putovanja jedina ljubav, paralelno je ispunjavaju priroda i istorija mada profesionalno dolazi iz sasvim druge branše – diplomirana je pravnica.
„Uvijek je istorija gradova i država bila privlačna, saznanje o prošlosti i nastanku je obogaćivalo mene kao kao osobu. Neprestano pravim planove za otići negdje a mnogo njih nisam ostvarila, što ne znači da neću. Korona me je sprilečila, međutim, budućnost je predamnom i uvjerena sam da ću bar dio tih svojih želja ostvariti.“
Budući da je ljubiteljka istorije, logično se nametnula priča o Grčkoj, kolijevci civilizacije i omiljenom ljetovalištu za više od 17 miliona turista iz čitavog svijeta, koliko je godišnje posjeti. Najčešće odlaze radi odmora, uživanja na prelijepim peščanim plažama, ali i zbog dobrog provoda kojeg u Grčkoj ima na pretek. Međutim, žalosno bi bilo ljetovati u zemlji antičkih bogova, a ne posjetiti čudesne grčke hramove, prirodne fenomene, ali i interesantne grčke gradove:
„Tamo sam bila prije nekoliko godina. Jeste tačno da je kolijevka civilizacije i zaista, na svakom koraku, u svakom njenom dijelu se vidi prošlost koja nas podsjeća kako je nastala. Putujući Grčkom, odnosno njenoj njenim dijelovima, zadržala sam se i bilo mi je jako interesantno u jednom njenom dijelu a to je u selu Gasturi koji se nalazi na ostrovu Krf. Radi se o ljetnjikovcu Ahilionu, zamku, dvorcu koji je koji je sagrađen 1890. po želji carice Elizabete supruge Franje Josipa Habzburškog, koja je poznata inače pod nadimkom Sisi. Ahilion je biser turističkoistorijske razglednice Krfa, veličanstven, pa sam hodajući nepreglednim odajama sa ogromnim stubištem imala osjećaj da sam dio tog perioda. 
Definitivno, dvorište je ogromno, impresivno i turiste ostavlja bez daha. U vrtu Ahiliona je cvijeće i rastinje iz svih krajeva svijeta. Na jednom njegovom kraju je skulptura od mermera Umirućeg Ahila, pogođenog u jedinu slabu tačku – petu, remek-djelo njemačkog vajara Ernesta Gustava Hertera. Na drugom kraju vrta, izlazite na veliku terasu koja gleda na grad Krf.
U Grčkoj sam također posjetila jedno zanimljivo mjesto, slušaocima vjerovatno manje poznato, a zove se Kanal ljubavi u gradu Sidari, također na Krfu. Tu je jedinstvena plaža koja je u usjeku sa fenomenalnim pješčanim zastorom.
Zove se „kanal ljubavi“ zato što o njemu postoje legende. Naime, ako se prepliva ( nije ni preširok ni predubok), naći ćete svoju ljubav ako parovi preplivaju ostaće vječno zaljubljeni. Kada govorim o ljubavi, moram to spomenuti jer imam i fotografiju, gdje god idem, nosim i našu zastavu Crne Gore, pa sam se na tom kanalu ljubavi i slikala sa zastavom dokazujući da ljubav prema svojoj domovini uvijek nosite kamo god otišli.
Na Krfu sam, naravno, obišla i Plavu grobnicu, upisala u knjigu utisaka ljudi koji su tuda prolazili. Velišanstveno mjesto puno tišine, posebnog pijeteta prema žrtvama – hiljade imena a vi se vraćate u istoriju i sve ono što se dešavalo i nekako budete dio tog vremena. Osjećate se uzvišeno. Poklonila sam se, upisala u knjigu utisaka i na svoj način poginulim iskazala neku vrstu zahvalnosti.“
Mnogo je prilika za uživanje u Grčkoj, i svako putovanje prilika za saznati nešto novo. Istorija je na svakom kraju ulice, kuće i nove i starije su u istom, grčkom stilu pa se istorija ne može zaboraviti. Pa ni hranu, kaže Jadranka:
„Hrana se malo razlikuje od naše, pritom mislim na ukuse i pikantnost koja je karakteriše. Najviše sam pojela girosa jer to je njihovo, njihov zaštitni znak. Moram reći i da mi se jako svidjelo jelo tipa naše musake, ali sa patlidžanom ili kako bi mi rekli bolancanom na potpuno specifičan, vrlo pikantan način. Sigurno da bih voljela tu hranu da više jedem u svojim obrocima ili nekim grčkim restoranima bilo gdje i nije mi jasno zašto se više ne promovišu. Hrana nije drastično različita od naše, bazirana je na maslinama, maslinovom ulju, siru koji prave na poseban način. Reklama za hranu je bitna kao i za sve ostalo i mislim da bi naši sugrađani voljeli da imaju jedan takav objekat.
Obilazeći oblast naišli smo na restoran imena Ludost, vrlo lijep ugodan. Tu sam ručala njihovu tradicionalnu hranu i ono što je zanimljivo (bilo nas je dvoje) nismo mogli sjesti za sto koji ima četiri ili šest stolica, već samo za onaj sa onoliko stolica koliko je i vas.“
Jadranka je od onih koji su emotivno jako vezani za gradove u okruženju. Rođenoj Tivćanki Dubrovnik je bio česta vikend destinacija pa joj se čini da je u gradu Marina Držića odrasla a da je Stradun ulica njenog djetinjstva. Posebno mjesto u njenom životu zauzima Trebinje:
„Trebinje je zaista grad koji ima neku svoju posebnu dušu. Kada dođem tamo, osjećam kao da sam u nekom drugom prostoru i vremenu. Grad je potpuno miran, tih, trg na kojem se ujutro nalazi pijaca prepuna raznovrsnih proizvoda. Kasnije se pretvara u ogroman kafić sa stolovima, stolicama, ljudima koji su bezrezervno, predivni, srdačni i sa onim njihovim neponovljivim platánima.
A kada prođete starim dijelom grada Trebinja, onda naravno prođete pored Anđelkine kuće (lik iz serije Ranjeni orao) i neizbježno uđete u ulogu, uđete u njen život. Na relativno malom prostoru su i džamija i crkva savršen primjer kakav treba da bude život u gradu raznih vjera i vjeroispovijesti.“
Vrlo često odlazi u grad na obalama Neretve, u Mostar. Uvršten je na CNN listu najljepših malih gradova Evrope koje vrijedi posjetiti. Sa nešto više od 100 hiljada stanovnika našao se među odabranima, bar po CNN-u.
„Mostar me vraća u vrijeme čuvenog Alekse Šantića i njegove Emine. Stari most je poseban, nažalost stradao u posljednjem ratu, ali obnovljen. U svakom slučaju, taj Stari most je obilježje grada i čovjek se osjeća nekako, pogotovo ja koja i sama pišem poeziju, nekako inspirisano. Poezija i ljepota probude se u duši čovjeka, baš kao u Trebinju, na grobu Jovana Dučića. Čini mi se, i onome ko nije pjesnik, javi se želja da napravio neku pjesmu, da spijeva nešto.“
Jadranka želi vidjeti Egipat. Impresionirana je istorijom te zemlje, piramidama i faraonima. U gradu Port Saidu je, kao djevojčica, živjela njena baka po mami.
„U luci Port Said, po predanju koja je meni prenijela mama, baka je živjela divne dane djetinjstva i upravo zato željela bih da obiđem bar taj dio Egipta i možda apropo priče koja mi je prenijeta i ja stavim u njen položaj, u to vrijeme, da i ja doživim djelić one sreće koju je ona doživljavala dok je živjela tamo. U toj velikoj luci se ima šta vidjeti a pročitala sam da je poznati američki Kip slobode prvobitno napravljen za kapije Sueckog kanala, a zvao se “Svijetla Azija”. Zbog visoke cijene prevoza i instalacije, nikada nije dopremljen. U Egiptu se ima se što naučiti, cijeli svijet se sastaje kod piramida a kamoli ne bismo mi. Voljela bih posjetiti i dvorce Bavarske, zaista fascinantni su mi. Tu jeste istorija jer su tokom vijekova bili sjedišta najvažnijih istorijskih dogadjaja a u njima živjele najpoznatije ličnosti. Voljela bih da o njima saznam mnogo više nego što sam do sada saznala. Želja mi je, baš velika želja da obiđem toskanu u Italiji i nadam se da će biti to brzo, evo korona je prošla. Samo treba vrijeme dobro organizovati, isplanirati i za putovanje nikad nije kasno definitivno.“
Razgovor završava kazavši da putovanja voli zbog novih saznanja i onoga što ostaje. Svjesni ste da i pored najljepšeg grada, a to je njen Tivat, postoje također lijepi gradovi, lijepe države, lijepi narod i jako lijepi običaji. A gostima koji stižu u Tivat najprije bi pokazala Gornju Lastvu, Vrmac ali ne i Župu, nekada najljepši dio grada.
