Svjetski poznata violončelistkinja, Hrvatica Ana Rucner, plijenila je energijom, maestralnim muziciranjem i inovativnim spojem klasične i moderne muzike na nedavno održanom koncertu u budvanskom hotelu Avala. Umjetnica koja je nastupala u 30 zemalja svijeta, snimila je četiri albuma, osvojila preko 30 domaćih i međunarodnih nagrada za turističke video spotove i vlasnica je titule počasne ambasadorke Pekinga. Ana je bila gošća naše emisije “Popodnevni alibi”.
Gudači su Vam u krvi. Koliko je u Vašem izboru instrumenta presudilo porodično nasljeđe , to što ste se sa ljepotom zvuka žica upoznavali preko roditelja i brata ?
Da, sve je bilo u porodici. Mama i tata su 1998. osnovali gudački kvartet „Rucner Strings Quarter” koji su činili svi članovi porodice Rucner. Pored toga, tata svira i u Zagrebačkoj filharmoniji, mama i brat u HNK u Zagrebu. Sve probe su se godinama odvijale u našoj kući koja je van grada , u prirodi. Ja sam jednostavno odrastala sa klasičnom glazbom. U mojoj šestoj godini života su mi dali violončelo u ruke i kada sam ga dobila, to je bila ljubav na prvi pogled, a traje do današnjeg dana.
Kakva je snaga ekspresije ove vrste instrumenta ? Koliko je on moćniji i koliko bolje može prenijeti emotivno stanje izvođača i njegovo stanje duha , u odnosu na ostale instrumente ?
Violončelo je najpririodniji i najbliži čovjeku, po zvuku je sličan ljudskom glasu, a i veličinom mu je blizak.
Violina je manja, kontrabas puno veći. Zaljubljena sam u čelo i zato sa toliko žara govorim o njemu. Mi se tako lijepo zagrlimo, a on tako lijepo diše. Pogotovu klasični, akustični čelo. Imama šest komada električnih čela, ali mi mora bit naštimana menzura je imam izuzetno dugačke, velike ruke. Kad sviram klasičan čelo imam puno veće poštovanje prema njemu i neku pozitivnu barijeru , a sa električnim nemam nikakva ograničenja, sa njim prosto podivljam i imam veliku slobodu . Ne bih mogla rok muziku svirat na klasičnom čelu jer bi on eksplodirao od te
količine energije i vibracije.
Čini se da ste gotovo stopili sa Vašim instrumentom i da čak i siluetom pratite njegov oblik.
Rekli su mi da sam smršavila od prije prije dvije godine, a moje violončelo je tako tanko. Mislim da moram počet opet svirat klasično kako bi dobila koju kilu. Jer sa ovim električnim nastupati je zaista veliki napor, jako puno putujem, sviram, tijelo se puno troši, što je istovremeno i dobar trening za mišiće, i onda se nikako ne možeš debljat.
Prepoznatljiv je vaš izrazito neobičan scenski nastup, atraktivan, senzualan, ima neku erotsku crtu. Da li je to proizvod Vašeg senzibiliteta i doživljaja umjetnosti ili je to pomalo i marketinški trik, pa se sve to stopilo u ekspresiju koja Vas konačno definiše kao umjetnika ?
Ne daj bože da ja moram imati koreografiju, ja ne bih to mogla naučiti. Nikad u životu nisam planirala, niti vježbala svoj scenski nastup. Meni je scenski nastup- svirati violnčelo u onom žaru koji osjećam u tom času. Ponekad stojim cijeli koncert, nekad sjedim cijelo veče, zaista nema pravila. Obično i cipele skinem, to je inače jedino što skinem na koncertu.
Naravno, uvjek se volim stopiti sa mojim instrumentom. Imala sam par puta nekakve nastupe gdje me neki baletan morao nositi i to mi je bilo presmiješno. On me je tako okrenuo da su mi noge prosto pale i onda je to sve ispalo gotovo komično. Ja jednostavno nisam neko ko se može navježbati. Moj menadžment i ekipa kažu : pa daj, nauči neki pokret, ali ja prosto to ne znam. Što god da bilo u nekom času od mene na koncertu, to je ono što se taj čas i osjetilo unutar mene, nikad nisam to mogla vježbati. Ono što jedino vježbam kod kuće su baš prsti i ta jedna forma sviranja koju moram održavati, ostalo je sve kako dođe, ali baš.
Ali Vi zaista imate koreografski nastup i prosto je neshvatljivo da sa jednim takvim instrumentom možete izvesti sve te koreografske varijacije za koji kažete da izlaze iz Vas u trenutku.
Pošto na koncertima sviram linđo, pa drmeš, sirtaki, puno obrađene narodne glazbe, voljela bih istovremeno njih moći i plesati. Posebno sirtaki, jer ga dobro znam, ali isto tako znam plesati i linđo i slavonski drmeš, ali ne mogu sve to uspjeti sa violončelom. I zato mislim da tu nisam dobra, mrdnem se lijevo, pa desno, pa se okrenem, pa nešto pokušam skočiti. To je katastrofa u svakom slučaju.
Blago violinistima, jer on primi tu violinu i slobodno može hodat, može ju držati bradom, a pljeskat rukama. A ja ne mogu pljeskati sa publikom, jednostavno ništa ne mogu . Tako da sam se sada počela igrati glasom , dakle pjevam i puno komuniciram s ljudima , jer je glas jedino što je meni slobodno u tom času. Noge mi drže instrument da ne padne, ruke sviraju, glazba non stop ide. Ali bi zaista trebala početi vježbati svoj scenski nastup, evo iskreno kažem.
Kako osmišljavate Vaš vizuelni identitet na nastupima, koliko Vam je bitno kako ćete kostimom i garderobom predstaviti sebe i Vaš odnos prema muzici koju izvodite ?
Kod mene je sve to previše spontano i ljudi koji me prate ne bi to možda vjerovali, jednako kao i oni koji me možda prvi put vide. Menadžeru pred nastup kažem – trebala sam sašit neki kostim, neke kratke hlače, napucat se u nekakve šljokice, a ja uvijek izađem za svoje mišljenje prilično monotona. Jednostavno, ne pridajem toliku pažnju senskoj garderobi, a u neku ruku istovremeno i pridajem. Često sviram širom svijeta po velikim eventima. Jako puno sviram po Kini, tu je i Španjolska,Turska, Italija, Gruzija, i onda je tu možda neka druga priča kada imate temu i zahtjeve organizatora.
Mislim da mi 60 posto kvaliteta nastupa kao glazbenika zavisi od toga koliko ću biti slobodna u odijeći, to jest kako ću se su osjećati u onom u čemu sam obučena. Ako mi nešto pada, stišće me, ako mi nešto pritiska dijafragmu pa ne mogu pustiti glas, to me zaista ograniči, pa sam onda i lošiji glazbenik.
Inače su me proglašavali i najlošije odjevenom umjetnicom, pa ovako ili onako odjevenom. Možda bi zaista
trebala malo više držati do toga, ali ja sam potpuno u glazbi dok je izvodim. Ono što znam to je da volim imati slobodne noge, to je možda nekome senzualno, erotično ili izazovno. Za mene je to praksa jer mi je važno da mi je praktično i da se osjećam nesputano. Koljena drže instrument i ako su ona stisnuta, onda to zaista ne valja.
Za neke događaje su Vas spuštali sa 25 metara visine, tu je i nastup na Kineskom zidu. Sjećate li se još nekih ekstravagantnijih i zahtjevnijih nastupa ?
Bilo ih je na stotine, zaista. Kada sam nastupala u Španjolskoj na predstavljanju ogromnih Skania kamiona, onda mi se jedan od njih spuštao odozgo dok sam ja dolje svirala Vivaldija . Jednom su me spuštali niz visoku zgradu neke banke, sa 25 metara visine.
Pa onda jedan koncert u Dubaiju koji je počeo neplanirano ranije. Ja sam, inače, naučila uvjek biti spremna do sat vremena prije nastupa , nikad nisam zakasnila u životu na svoju tonsku probu i nikad me nitko nije čekao. I na tom koncertu u Dubaiju bila spremna dosta ranije i ležerno otišla popiti sokić prije nego se popnem na binu.
Međutim , naručilac nastupa, neki šeik je tada došao mnogo ranije, i onda udri trka, jurnjava, trči traži naušnice, cipele, instrument, i izgubiš se onda sav a moraš svirati pod takvim stresom . Ali to su uglavnom ti eventovi a ne koncerti slobodnog tipa .
A to sa 25 m visine kad me je trebalo spustiti, iznenada je počeo da duva jak vjetar. Ovi iz organizaciji već izluđeni kažu da počnu da me spuštaju, tehnika odgovara da ne mogu zbog vjetra, ovi opet kažu da moraju i da bace i mene i sve oko mene , jer se mora početi. A ja sve to slušam i stojim na toj ogromnoj visini, i još moram da poslije sviram. Tu su i razna snimanja spotova na temperaturi od minus ili na veliki plus i svašta još zanimljivog. Ma, mogla bi napraviti bajku i dnevnik od tih mojih nastupa.
Koliko su jedinstveni spoj klasične i tehno muzike, kao i scenski izgled Vanese Mej odredili Vaš profesionalni pravac ?
Jesu u mnogome. To je toliko bilo davno da se moram sjetiti kada sam zapravo čula za nju. Tada je teško bilo doći do CD-ova, nisam kući ni imala ni CD plejer , nije bilo You Tube-a , Internet nije tako bio dostupan a Venesa jeste bila nešto što me je inspiriralo. Takođe je tada na svjetskoj sceni bio i jedan bend od četiri cure koje su isto tako dobro svirale. Ja sam sve to vidjela na TV i odmah poželjela da ih slijedim . Nisam imala plan približavat klasiku mladima i mjeniti nešto, već sam sa tadašnjih 15 godina svirala samo da meni bude dobro, a da se opet sviđa i mojim vršnjacima.
Danas, kad imam koncerte i veliko iskustvo, uvjek gledam da ljudima približim glazbu, kakva god ona bila, jer sviramo za narod a ne sebi. A opet i tebi kao umjetniku mora biti dobro, jer čovjek mora uživati u tome i dijeliti to. Tako sam ja kao klinka željela da mi je super dok sviram čelu i da to prenesem na druge, bilo mi je važno da ono što slušam u nekom disco klubu mogu sama proizvesti na svoj način. Pjesma po pjesma i počeli su me shvaćat i primjećivat i evo, preko 24 godine, ja “rondam” sa svojim čelom po svijetu .
Foto : Internet
