“Da bismo odgovorili na ovo pitanje, moramo nakratko zaći u lingvističku teoriju. Suština je, naime, u gramatičkoj prirodi se”- objašnjava glavni urednik izdanja Miomir Abović.
Poznati hrvatski jezikoslovac Branimir Belaj ima o tome jedan izuzetno koristan rad:”Prototipno-kontekstualna analiza povratnih glagola u hrvatskom jeziku“, postavka i teze kojeg su meni (uglavnom) prihvatljive. U najkraćim crtama: istorijskojezički gledano se je povratna zamjenica. U savremenom B/CG/H/S jeziku, međutim, se dominantno ima funkciju čestice. Belaj, na teorijskim postavkama kognitivne lingvistike, razlikuje tri skupine povratnih glagolâ: primarnopovratne, sekundarnopovratne i tercijarnopovratne glagole. Suprotno preovlađujućem stavu u serbo-kroatistici – po kojem su se tzv. pravi povratni glagoli tretirali kao prototipni glagoli sa se – Belaj u primarnopovratne glagole uvršćuje tzv. reflexiva tantum glagole: ponašati se, smijati se, bojati se, naspavati se itd. Ovoj skupini takođe pripadaju i glagoli sa uzajamnopovratnim značenjem: sastati se, rastati se, takmičiti se, utrkivati se itd. U sekundarnopovratne glagole spadaju, po Belaju, tzv. nepravi povratni glagoli jer je i kod tih glagola se takođe čestica, ali za razliku od primarnopovratnih ti glagoli, kako kaže Belaj ” (…) imaju paralelan prijelazni oblik, bez elementa se“. Riječ je o glagolima: buditi/buditi se, pomicati/pomicati se, osjećati/osjećati se itd. Tercijarnopovratni glagoli su oni koji su po Belajevom mišljenju najudaljeniji od prototipa povratnih glagolâ upravo po tome što kod istih se ničim nije vezano uz njihovo morfološko i leksičko značenje, nego samo uz sintaksičko. To su zapravo pravi povratni glagoli koji su u najvećem broju srpskih/hrvatskih gramatičkih priručnika i u serbo-kroatističkoj tradiciji tretirani kao prototipni povratni glagoli: umivati se, kupati se, brijati se, čuvati se, spremati se, prati se, češljati se itd. Dakle, Branimir Belaj u ovom svom radu iz 2001. godine iz korijena je preokrenuo tradicionalni serbo-kroatistički pogled na glagole uz koje ide se. Da se sad vratimo na meritum, tj. na pitanje iz naslova ovog članka. Belaj takve glagole – dakle glagole u vezi kojih se postavlja pitanje da li ih pisati/izgovarati sa se ili bez se – svrstava u grupu sekundarnopovratnih glagolâ, u podgrupu, kako ih on nominuje, povratno zalihosnih (mi bismo rekli redundantnih) glagolâ. To su, po Belaju, glagoli kod kojih je se zalihosno (redundantno) – može se pisati/izgovarati, a i ne mora: šetati (se), blistati (se), završiti (se) itd. U tu glagolsku skupinu možemo uključiti još i glagole zahvaliti (se), skijati (se) itd. Ono u čemu se autor ovog članka ne slaže sa Branimirom Belajem je Belajeva tvrdnja da nema semantičke razlike između oblika navedenih glagola sa i bez se; ja, za razliku od Belaja, smatram da se kod ovih glagolâ nije sasvim redundantno i asemantično. Ja, naime, držim da oblici sa se ovih glagolâ medijalizuju glagol, tj. dodatno naglašavaju ulogu subjekta u određenoj situaciji: to će reći da je, npr., u zahvaljujem se aktivnost subjekta u denotiranoj radnji naglašenija nego u zahvaljujem; u blistam se – npr. “Zaliv se blista na jutarnjem suncu” – uloga subjekta-nosioca pomenute situacije naglašenija je nego u “Zaliv blista na jutarnjem suncu”, bez se itd. Možemo, dakle, zaključiti: ispravno je pisati/izgovarati i zahvaliti i zahvaliti se, i šetati i šetati se, i blistati i blistati se itd., ali uvijek imajući na umu da između ovih oblikâ postoji semantička razlika koju smo upravo pomenuli.
doc. dr Miomir Abović
LITERATURA:
Branimir Belaj- “Prototipno-kontekstualna analiza povratnih glagolâ u hrvatskom jeziku”, Suvremena lingvistika, Vol. 51-52, No 1-2, Zagreb 2001.
