Uz godišnjicu herojske pogibije Milana Spasića i Sergeja Mašere
VELIKI LET U BUDUĆNOST
Piše: Mašo Miško Čekić
Narodni heroji Milan Spasić i Sergej Mašera bili su školski drugovi, zbliženi ljubavlju prema moru, slobodoljupci i patriote. Zajedno su poginuli minirajući razarač Zagreb i skupa se vinuli u budućnost, u legendu, u istoriju balkanskih naroda i hvalospjev slobodarskog svijeta.
O herojima i njihovom djetinjstvu, malim i velikim tajnama mladosti, pričama u dokolici i toplini roditeljskog doma, razgovarali smo Tomislav Grgurević i ja, u proljeće 1982 godine, u Beogradu i Ljubljani, sa Milanovim bratom Ivanom i Vidom, Sergejevom sestrom.
‘’ Uvijek sam imao osjećaj da Milan u kući ima prvenstvo u svemu. Zajedno smo išli u školu, ali je Milan uvijek dobijao novac za kiflu. Bio sam nestaško u odnosu na njega, uvijek poslušnog i pažljivog, pa su me vjerovatno na taj način kažnjavali. Jednom sam to prigovorio majci. Plakala je i bilo mi je žao što to pomenuh. Nije mogla sakriti da joj je Milan mezimac. Danas mi je žao što mu sto puta više nije davala. Milan je bio veliki radnik- neumoran. Odličan đak, nalazio je vremena da podučava svoje drugove, da svugdje stigne i sve zadatke na vrijeme obavi. Sjećam se sa koliko hvale je o njemu govorila naša prva učiteljica Ivezić, a kada je maturirao, čak mu je i u Politici bila slika. Pisali su o njemu kao najboljem beogradskom maturantu. Takav je bio i u Pomorskoj akademiji u Dubrovniku – najbolji pitomac svoje klase. Prvi put je jedan kontinentalac bio ispred pomorca! Takav je bio Milan. Često je dolazio kući, najviše zbog majke kojoj je često i pisao. U poslednjem pismu, 1. aprila 1941. godine kratko piše :
“Draga moja mama,
Rodili smo se da idemo časno kroz život, po svaku cenu i bez obzira na prepreke, makar i najteže. Ne treba ništa da brineš!”
Njegovu smrt majka nije mogla podnijeti. Samoubistvo je za nju bilo jedini izlaz iz očaja i tuge za sinom – pričao je Ivan Spasić.
Milan Spasić je, s putovanja brodom, često pisao prave reporterske zapise, nerijetko u nastavcima. Na žalost, sačuvano je samo jedno takvo pismo u kome, pored ostalog, piše:
”Najmiliji moji, već je dvadeset prvi dan kako neprekidno plovimo po Atlantiku iz Madere za Bermuda, gdje ćemo stići u petak, 10. ovog mjeseca. Sada plovimo kroz Sargaško more, područje Atlanskog okeana, tako nazvano po algama koje po njemu plivaju. Ovo more odlikuje se naročitim plavetnilom vode, a prema još nekim karakteristikama izdvaja se od ostalog dijela Atlantika, mada se prostire u samom okeanu i nikakvim kopnom nije od njega odeljen.”
Ljubimac porodice, naročito majke, bio je i Sergej Mašera, o čemu je Vida, njegova sestra govorila:
‘’Sergej je bio najmlađi od nas troje djece. Zato je možda bio najviše voljen. Za vrijeme Prvog svjetskog rata živjeli smo u izbjeglištvu, na selu gdje je Sergej zavolio prirodu. Kasnije je bio vrlo aktivan skaut, mnogo samostalniji od brata i mene. Već u prvom razredu gimnazije bio je član Crvenog krsta, aktivista u Društvu antialkoholičara i drugim. Sve, naročito majku, iznenadio je odlukom da ide u Pomorsku akademiju, koju je završio 1932. godine, kao jedan od najboljih u klasi. Bio je omiljen kod drugova i mornara. Nikada nije znao vrijednost novca, pa mu je posilni čuvao platu, da je ne bi odjednom potrošio. Uvijek je bio u velikom društvu, mada nije pio niti kockao, ali se volio proveseliti. Sjećam se njegovog poslednjeg boravka kući, uoči rata. Majka ga je pitala što bi bilo od naše mornarice da se zarati, a on, inače uvijek veseo i nasmijan, uozbiljio se i odgovorio – ja znam što je moja oficirska dužnost!
Poslednje pismo kući Sergej Mašera piše 9. aprila 1941. godine :
‘’Dragi!
Javljam se ponovo. Imam posla, što je i razumljivo. Zdrav sam, majko, ništa mi ne manjka. Primite poljupce. Vaš Sergej.”
O herojskoj pogibiji Milana Spasića i Sergeja Mašere vrlo brzo se čulo u svim krajevima Jugoslavije, ali i širom svijeta. U toku 1942. godine u poštanskom sandučetu porodice Mašera nađena je pjesma, potpisana sa A. Debeljak, ali pjesnik nikada nije otkriven. Prvi stih pjesme glasi :
Junaški Sergej, lani si potonil,
Nad nami pa se znaša osni jerob,
Iz raja nas podi nesprosni kerob…
Doklej, doklej nas bo v pogubo gonil?
O herojskom djelu podjednako su mislili saveznici i okupatori. Posmrtni ostaci Milana Spasića sahranjeni su uz vojne počasti italijanskih okupatora, a štampa saveznika dugo je pisala o jedinstvenom činu dvojice oficira.
U Ljubljani smo pričali i sa kontraadmiralom Ivanom Kernom, koji je kao mornarički oficir 1941. godine uspio da sa dva broda probije neprijateljsku blokadu Jadrana i priključi se saveznicima.
‘’O podvigu Spasića i Mašere su pisali mnogi ugledni listovi. Sjećam se tekstova u ‘’Daily mirror‘’i drugim vodećim listovima u Engleskoj. Mada sam čuo eksploziju, jer sam u tom trenutku još bio u Zalivu i vidio visok stub dima, pravu istinu sam čuo tek u Kairu, koji se divio patriotskom i vojničkom djelu mladih oficira. Kada sam 1944. stigao na Maltu, tamo je već bila istaknuta spomen-ploča s imenima Milana Spasića i Sergeja Mašere i kazivanjem o njihovom heroizmu. Bili su primjer savezničkim oficirima.”- rekao je Kern.
Samo dvije godine prije potapanja razarača Zagreb, nedaleko od mirne vale u Tivatskom zalivu, Mirko Kostić, pjesnik i revolucionar, proročanski piše pjesmu u kojoj poručuje;
”Dušmane, ne diraj u ovaj kamen.
Zemlja je ova uspravni plamen ,
Žar, prividno samo, ugašen u krvi!”
Objavljeno u avgustu 1982. godine u dodatku lista Borba, Jugoslovenske općine jučer, danas, sutra.
