U ove dane mi se sjećamo prevelike ljubavi božje koju je Bog pokazao prema ljudskom rodu, poslavši svog sina, gospoda našeg Isusa Hrista. da, iako bezgrešan strada za spasenje ljudskog roda.
Da se posle Hristovog stradanja nije ništa desilo i njegova smrt bi bila kao milijoni drugih smrti.
Ali desilo se ono što je uzdrmalo temelje zemlje, ono što je otvorilo vrata ada, ali i vrata neba. Desilo se to da je Hristos ustao iz mrtvih. On je pobijedio smrt.
Ljudski rod je imao nadu u to da se smrću ne završava postojanje, ali Hristos je tu nadu ispunio, pokazao da je ta nada nije samo želja za vječnošću, nego i mogućnost i nešto što je on ostvario i pozvao čovječanstvo na učestvovanje u toj vječnosti.
Zato je Vaskrs praznik vjere nade i ljubavi, ta sila vaskrsenja je sila koja obnavlja život.
Bog je postradao da bi svijet živio.
Kroz dolazak Hrista u ovaj svijet, Bog je ljudski rod usinovio zato je praznik vaskrsenja podsjećanje svima nama da smo svi mi djeca božja, iako su u današnje vrijeme dijelimo po raznim osnovama.
Različiti su narodi, različite su vjere, različite su boje kože i to su razlozi zbog kojih su ljudi spremni na rat. Nažalost, svi smo to ne tako davno i sami osjetili i gledamo to širom svijeta. Mi u Tivtu živimo u sredini koja je po mnogočemu mješovita, ali upravo u ovom mjesecu svi slavimo i svoje najveće praznike, hrišćani i pravoslavni rimokatolici slave Vaskrs jevreji, slave Pashu, muslimani slave Bajram i ove praznike slavimo zajedno jedni sa drugima.
Slavimo ih zajedno jer iz čovjeka ne može da se izbriše onaj božji lik po kojem je stvoren i po kojem je primio usinovljenje. I pored razlika, mi smo duboko u sebi svjesni da smo djeca istoga Boga i braća među sobom.
A mjera naših odnosa je samo jedno, a to je ljubav.
Nas hrišćane novi zavjet podsjeća na riječi da ćemo se po ljubavi poznati da smo učenici hristovi. Ta ljubav je pokretačka sila svakog čovjeka koji želi da se mijenja, a Vaskrs je upravo božji poziv nama da se mijenjamo na dobro i tako obnavljamo božji lik u sebi.
Ove praznične dane ne možemo da se ne sjetimo i onih koje volimo, a koji stradaju.
To su iz našeg roda, oni koji žive na Kosovu i Metohiji, ali ništa manje nas ne bole ni ratna stradanja jednoverne braće u Ukrajini. Tivat, kao grad i mi svi kao crkvena zajednica, ne samo da se molimo za sve njih nego se trudimo i da aktivno učestvujemo u pomoći.
Pored duhovnog preobražaja, srpska pravoslavna crkvena opština u Tivtu se trudi da koliko je moguće uradi nešto i kad je u pitanju materijalna obnova.
Neke promjene već mogu da se vide, a ako Bog da, biće ih još i to mnogo vidljivijih. Ništa od ovoga ne bi bilo ostvareno i ne bi moglo da se planira da nije ljudi dobre volje. Zato koristim i ovu priliku da se svima zahvalim na prilozima koje su podarili za obnovu hrama, ali ne treba nam ni hrana niti bilo šta drugo ako mi nismo zajednica među sobom. Zato se opet vraćam na ono što sam govorio, Vaskrs kao praznik, poziv je svima na promjenu.
Jer, samo ako promijenimo svoje zemaljski način razmišljanja i počnemo da razmišljamo na nebeski, ispunićemo ono prednaznačenje za koje nas je Bog i stvorio, a to je zajednica sa njim u nebeskom carstvu neka je srećan i blagoslovljen praznik vaskrsenja Hristovog.
Neka vaskrsli i gospod svima daruje svoju milost, neka sve ogradi svojim anđelima da nas čuvaju od svakoga zla.
Želeći svima mir u dušama, zdravlje, napredak i svako blagostanje u ime pravoslavnog sveštenstva Tivta, svima želim srećan praznik”.
Hristos Voskrese
