Razgovor sa našim sugrađaninom, donedavnim stanovnikom Rima, nekoliko godina ranije i Istambula Vjekoslavom Paskovićem ugovaramo duže od godinu dana. Klupske obaveze su ga sprječavale pa se potrudio da se lijepom pričom i zanimljivim detaljima čitaocima i slušaocima „oduži“ za čekanje. Odmah je izdvojio Rim i Istanbul, višegodišnji boravak u tim metropolama i utiske koje je ponio sa sobom. Država koju favorizuje je Italija.
„Kada bih morao da izdvojim, vezano za moju karijeru, to je sigurno Istanbul, to je Rim, i ukupno petogodišnji boravak u Italiji. Ne mogu da se odlučim za Brešu na sjeveru ili Napoli na jugu. To su gradovi koji su na mene ostavili potpuno različite utiske, potpuno suprotni jedan od drugog. To se vidi u svakodnevnici života, od izlaska iz kuće. Na primjer, to može da se primjeti na semaforu. U Napulju kao da ne postoje semafori i crveno svjetlo. Ne daj bože da neko ne krene, žuto ne smije uopšte da bude u opticaju, a kroz crveno moraju da prođu barem nekih pet-šest automobila. U Breši svi poštuju traku, zaustavnu traku, traku za skretanje i to je nešto što je prvi utisak. Kad se pođe pojesti neki kroasan ili popiti kafa, u Napulju prvo pođete na kasu za kojom su u 90 posto slučajeva gazde, prvo pođete do njih i kažete da želite popiti kavu, pojesti krofnu, on vam naplati i sa tim računom pođete do pulta ili vitrine gdje dobijete ono što ste platili. Na sjeveru, dok sam ja bio u Breši a čuo sam da je tako i u drugim gradovima, vi fino dođete, sjednete, sami se uslužite, uzmete što god vam odgovara, poručite, dođe konobar kod vas, pozdravi vas i poželi dobrodošlicu i pita da li vam treba još nešto, pa kad sve završite onda idete na kasu i gospodin za kasom vas pita kako ste jutros doručkovali i čime smo vas poslužilii. Možete reći da ste popili samo kafu pa će vam samo kafu i naplatiti. Dakle, sve je na savjesti.“
Pasković je zahvalan sportu što je između juga i sjevera na kraju završio u Rimu na sredini između Napulja i Breše. Rim je bio drugi grad u kom je igrao a koji nema more. Zato je bio skeptičan. A rođenom Bokelju more je nedostajalo:
„Poslije Istanbula bio sam u Breši i tamo nije bilo more. Malo mi je teško bilo, bez obzira koliko taj Lago di Garda i Lago di Zoe vizuelno podsjećali na Boku. Često sam volio tamo da odlazim kolima da me neka nostalgija, željelja malo mine. Uvijek mi je nedostajao taj miris i okus mora. U početku sam bio malo skeptičan, zabrinut kako će bitu u Rimu. Međutim, nekako mi je „legao“ taj grad. I dan danas imam isti osjećaj. Mislim da sutra, ako bih trebao da mijenjam ovaj grad (Tivat), mijenjao bih ga za Rim.“
Djelovalo mu je prosto nevjerovatno koliko je vijekovima unazad ta civilizacija bila napredna igradivši sisteme za navodnjavanje, puteve, prvu kanalizaciju. Turistički ne toliko atraktivne kao Rimski forum, Koloseum, Vatikan, Pjaca Navona jesu Karakaline terme (lat. Terme di Caracalla). Taj kompleks javnih kupatila sagrađen je između 212. i 216. godine za vrijeme vladavine cara Karakale po kojemu su dobile ime:
„Imate mogućnost da uzmete onu masku koja vam u tri dimenzije pokazuje danas kako su nekada izgledale te terme. Prosto je nevjerovatno da su oni u trećem vijeku imali olimpijski bazen. To je i meni bilo tada prosto neshvatljivo da su u trećem vijeku ljudi bili toliko napredni. Oni su imali i manje topli bazen do hladnog bazena (frigidium), saunu, teretanu, biblioteku, prostor za sastanke i to je prosto nevjerojatno kad vam čovjek kaže da je to u trećem vijeku postojalo. I dan danas postoje ostaci mozaika na podu što je jako interesantno. Što više upoznajete Rim sve je interesantniji i svaki kamen priča neku svoju priču. Zašto su oni sagradili taj Koloseum? Car je rekao da narodu treba samo hljeba i igara. Koliko god je ta priča interesantna sada, u tom ranijem vremenu sigurno nije, jer oni su ubijali životinje. 
U Rimu čovjek ne može da izdvoji neku znamenitost, jer gdje god da izađe, prošeta ulicom, uvijek je tu neka katedrala, neka palata koja priča svoju priču. Možda bih izdvojio Panteon nevjerojatnu građevinu. Trenutna verzija koja je preživela približno 2000. godina, sagrađena je između 118. i 128. godine nove ere. Pa onda Vatikan i ulaz u Vatikan. Prije ulaska u crkvu sa desne strane je istaknut znak za kupolu bazilike. Pogled sa vrha je zapanjujući. Ulaz u crkvu je poseban i potrebno je sigurno nekih tri sata da se obiđu sve prostorije, da se minimalno zastane. Što se tiče Vatikana htio bih da pomenem trg Svetog Petra koji okružuju kolonade stubova sa statuama svetaca. Kada ih gledate s kupole Bazilike izgledaju kao ‘ruke’ koje grle svoj narod. To su božije ruke.“
Vratili smo se u Firencu, porodici Mediči i Mikelanđelu. Pasković je impresioniran perfekcijom umjetničkih znamenitosti, remek djela koja bude nevjerojatan osjećaj kad čovijek stane ispred nekog od njih.
„Da, prosto je nevjerojatno, a još ako imate neku osobu i hvala bogu moja ljepša polovina je u tom svijetu, ja uvijek insistiram da ona mene vodi, organizuje razgledanje, uživamo zajedno. Kao kad smo posjetili Baziliku Svetog Petra u lancima poznatu po skulpturi Mojsija čuvenog Mikelanđela, i lancima kojima je bio okovan Sveti Petar u Jerusalimu.“
Italijani su gastro majstori koji od tri sastojka naprave nevjerojatnu paštu ili rižoto. Vjeko tvrdi da je to vrijednost koju čovjek prilikom putovanja nauči da cijeni, poštuje različitosti, sazna mnogo o narodu i njegovoj kulturi. Onda iz neke druge perspektive gledamo na naša nacionalna blaga, pečat individualnog i kolektivnog identiteta bez obzira da li je to dobrotska čipka, bokeška nošnja, Dobrotska torta, kolašinski sir.
Došli smo do Istambula:
„Kad sam došao u Tursku, iz poštovanja imate potrebu da naučite neke riječi makar da se pozdravite, da kažete prijatno, vidimo se popodne, tako nešto. I ja sam onda uzeo profesoricu, uz pomoć kluba, sve obaveze koje sam imao i samo to učenje jako teško su mi pali, težak jezik da se nauči i ne mogu da se pohvalim da sam nastavio, ali mi je ostalo par riječi. Više mogu neke stvari da razumijem nego da kažem. A Istanbul? Nevjerovatno prostranstvo, jako velik grad i prvi neki utisak – hijerarhija prisutna na svakom koraku. Mislim da grad ima, to su mi često govorili, registrovanih 16 milijona ljudi ali u stvarnosti je to više od 20 miliona. Prosto je nevjerojatno kako taj grad ipak funkcioniše. Svaki restoran ili svaki bar ima po nekoliko konobara. Osjećao sam se neprijatno kad mi sjednemo i dođe jedan konobar, diktira drugom konobaru što se poručilo a taj drugi piše. Onda dođe da uzme čašu i odmah pita za neku novu želju. Strašno mi je to smetalo u početku a poslije sam se navikao toliko da mi ovdje, ako konobar ne dođe za pet sekundi, pomalo smeta.“
Pasković kaže da voli Istanbul, njegovu širinu, njegovu ljepotu, sva godišnja doba pa i nevjerovatni snijeg je doživio za četiri godine koliko je proveo u tom megapolisu. Govoreći o dominantnoj hijerarhiji kaže da se zna ko je „glava porodice“:
„Uvijek se znalo da je to otac. Trebalo je da prođu tri godine da nas neko pozove kući u goste. Kad dođete, prvo morate da se izujete. Glavnu riječ vodi otac a majka je zaslužna za uvijek punu trpezu. Onda, tu su sinovi i kćeri koji treba da slušaju i koliko smo iz priča saznali, svi moraju da rade bez obzira što uče školu i prihode daju ocu koji raspoređuje novac. I ne žale se. Svi imaju normalne želje – da studiraju u inostranstvu i da kroz sport upoznaju malo i druge narode, da putuju. Moram reći da mi je bilo predivno te četiri godine, to spajanje istoka i zapada, Europe i Azije kad se prođe most. Interesantno je da se most naplaćuje kad idete iz evropske strane u azijsku a kada se vraćate ne naplaćuje. Nikad nisam pitao zašto i stvarno se vidi koliko je Evropa liberalnija. U azijskom dijelu gdje smo inače bili smješteni i gdje nam je bio bazen, tu nije bilo noćnih klubova, rijetki su bili restorani koji su služili alkoholno piće, dosta je bilo nacionalnih restorana. Obalom su uvijek državni kafići i restorani i svakih dva do tri kilometra mora da postoji jedan sadržaj za djecu i za odrasle što se tiče fizičke aktivnosti. Kad dođu prijatelji ili rodbina onda se pođe do Kapali čaršije, atrakcije po sebi samoj. To je, čini mi se, najveći tržni centar na svijetu. I sve je u tom krugu i Aja Sofija, Plava džamija, cistjerna, i ono što bih ja izdvojio, je nevjerovatna pijaca začina.“
Turci su majstori za kolače ali i neka jela slični našima. Ono što Vjeko obožava jesu sarmice u lišću mlade vinove loze. Zapamtio je da se zove japrak i priča da je moguće igrati utakmicu u kojoj poraženi časti japrakom.
„ Onda, naravno majke i babe to savijaju u listu, bude zaista sočno, toliko fenomenalno. Još nigdje nisam ništa slično probao kao tamo. A veličina je zalogajčića. Puno jedu bobičaso voće, bademe, orase, nevjerojatno u kojim količinama oni toga imaju. Neizostavne su baklave, sa pistacijama, mlijekom, jogurtom, orasima, čokoladom. Istambul pamtim, prije svega, po ljudima. I dan danas imamo kontakt, prijateljstvo koje se rodilo još traje. Istanbul je dugo bio centar svijeta, Konstantnopolj, Carigrad, kako se već sve zvao. Knjiga kaže da je potrebno deset godina života u Istanbulu, da bi se upoznao grad i to ne u potpunosti. Svjesni svoje veličine i toga da čovjek ne može u kratkom periodu upoznati grad, oni su napravili malo mjesto koje se zove Miniaturk i u tom Minijaturku imate makete svih znamenitosti Istanbula. Pođete, vidite i onda sutra posjetite građevinu koja vas zanima.“
Putovanja sa reprezentacijom i klubom su posebna a najdraža na Olimpijske igre. Bila su tri takva – Pekig, London i Rio de Žanerio. Striktna pravila nisu dozvoljavala „šetnju“ ali se u Riju Vjeku ukazala prilika da vidi Kopakabanu. Zato što je bio poslušan:
„Dobijli smo apartmane u kojima ćemo boraviti dvije nedelje. Htjeli smo da napravimo neki sopstveni ugođaj i nedostajao nam je espresso aparat. Postavilo se pitanje ko će da ode i kupi ga. I onda sam rekao da ću ja. Kako smo imali posebnog vodiča ispada da sam ja jedini vidio Kopakabanu, da sam se malo provozao, da sam kupio jedan espreso aparat, vratio olimpijsko selo i poslije toga više nismo izlazili. Dobro je biti poslušan. Eto, bili smo u Riju a Isusa nismo vidjeli.“
Klupska putovanja su vodila i u Njujork, Edmonton, Kalgari, Toronto, reprezentativna u Malagu, Barselonu… Kada si na najvišem postolju a svira ti nacionalna himna, to je osjećaj koji niko ne može opisati. Pa ni Vjekoslav Pasković.
