Okrugli sto na temu „Vrčnjačko nasilje“ održan je danas u našem programu. Učesnici su bili predstavnici tivatskih škola, Odjeljenja bejzbjednosti Tivat, Centra za socijalni rad, Opštine Tivat, dječiji psihijatar, predstavnik Opštine koji se bavi mladima i predstavnik roditelja učenika srednje škole.
Govorilo se o uzrocima i posljedicama vršnjačkog nasilja, podršci od strane ustanova i institucija, ulozi porodice i obrazovnih ustanova, prevazilaženju problema i kako preventivno djelovati kako bi bili spriječeni problemi i neželjene posljedice među mladima.
Učestvovali su zamjenik dirtektora OŠ „Drago Milović“ Tomo Goranović, direktorka SMŠ „Mladost“ Marija Čučković, predsjednica Savjeta roditelja srednje škole Lidija Tomašević Vukmirović, ispred OB Tivat Dajana Balić, Centra za socijalni rad PJ Tivat Silvana Mamula, predstavnik opštine Tivat Aleksandar Daković i dječija psihijatrica u kotorskoj bolnici dr Ivana Milonjić.
Pomoćnik direktora OŠ „Drago Milović“ Tomo Goranović pozdravio je ovakav način medijske namjera da se pojasni kako prići problemu i suočiti se. Prema dugogodišnjem iskustvu vršnjačkog nasilja je uvijek bilo i siguran je da se ne može iskorijeniti ali može na kvalitetan način prevenirati i svesti na minimum.
U SMŠ posednju godinu dana nisu imali slučaj poput onih o kome pišu mediji kazala je direktorica Marija Čučković Vujinović. Imaju dosta kvalitetan tim koji radi na sprječavanju nasilja uz konsultaciju sa roditeljima i stalni razgovor sa učenicima:
„Nemamo slučaj da učenici nose oružje, da dolazi do fizičkog sukoba. Kao i drugim školama ima nasilja u verbalnom smislu koji se u razgovoru sa roditeljima i sa učenicima, konsultaciju predagoške službe uspješno rješava“, kazala je direktorica Čučković Vujinović dodavši da je trenutnim stanjem u školi zadovoljna.
Predstavnica roditelja srednje mješovite škole Lidija Tomašević Vukmirović je istakla da sa direktoricom imaju redovne sastanke, razgovaraju i slušaju mišljenja roditelja a situacija je trenutno dobra. Postoje neki sitni izuzeci a jako joj se sviđa način na koji reaguju u školi:
„ Odmah se sazivaju roditelji i djeca, odnosno reaguje i na najmanje probleme.
Kao roditelj, jako sam zabrinuta i vjerujem da su svi tako. Apelovala bih na sve roditelje i ostale da malo više povedu računa, što više vremena provedu sa djecom. Mislim da će biti manje problema posle ovakvih stvari, jer uplašeni su i roditelji i djeca.“
Rukovoditeljka područne jedinice Centra za socijani rad Tivat pojasnila je da se
bave zaštitom svih ranjivih kategorija, a djeca su u tome na prvom mjestu. Jedno od polja je i zaštita od vršnjačkog nasilja pa su u velikoj mjeri usmjereni na institucije sa kojima sarađujemo pri razmjeni informacija, a uporište rada je porodica.
Ispred opštine Tivat Aleksandar Daković koji radi sa mladima je istakao značaj sistema vrijednosti odnosno posljedica promjena u društvu. Najbolnija negativna posljedica je upravo promjena sistema, tvrdi Daković:
„ Interesantan je podatak da iz percepcije mladih, odnosno iz nekog njihovog razmišljanja porodica se nalazi na petom mjestu a vršnjaci odnosno grupe vršnjaka je na prvom. Mislim da tu negdje leži potencijalna opasnost kada govorimo o uzrocima problema, ali leži i smisao koraka kada je rješavanje ovog problema u pitanju. Suština ove priče jeste da jačamo zdravo jezgro populacije, što više mladih koji prihvataju zdrav način života, na najbolji i najefikasniji način mogu da se odupru onom agresivnom djelu djece i mladih koji nude takve oblike, ponašanje kao poželjne.“
Po njegovim riječima događaj u Beogradu je u mnogočemu različit od svih dosadašnjih oblika ispoljavanja nasilja, ne samo po strukturi i godištu izvršioca, ne samo u strukturi i godištu žrtava, nego i po akcijui koja je uslijedila. Zastrašujućim karakteriše poruke podrške koje idu od mladih, iz imitacije, iz ismijavanja i vrlo brzo se prenose. Te poruke treba shvatiti jako ozbiljno i u njima prepoznati postojanje spremnosti određene grupe mladih da vrše takva djela tvrdi Daković:
„Moja ideja je da pored svih segmenata društva, pored svih dijelova sistema, obrazovnog, zdravstvenog, pravosuđa, policije, centara za socijalni rad, jačamo na zdrav način grupu vršnjaka koja će se najbolje suprotstaviti takvim oblicima ponašanja na čelu sa porodicom“, zaključio je Daković.
Pomoćnica komandira za javni red i mir OB Tivat Dajana Balić je objasnila da bez obzira na poslednje događaje vezane za vršnjačko nasilje, u okviru uprave policije i samim tim i odjeljenje bezbjednosti Tivat, preduzima sve mjere i aktivnosti koje su u skladu zakonom kako na prvenstveno prevenciji vršnjačkog nasilja tako i na represivnom djelovanju. Ocjenjujući temu kompleksnom dodala je da se ona mora širiti a mi joj se posvetiti sa visokim stepenom empatije kako bi suzbili vršnjačko nasilje i kako da se takve stvari više ne događaju.
Za psihijatricu, načelnicu službe za djecu i omladinu u kotorskoj bolnici Ivanu Milonjić sadašnji trenutak je jako izazovan i zahtjevan kako za roditelje tako i za sve odrasle pa je još veći izazov da razgovaramo o tome jer je nužno i ljekovito. Složila se sa činjenicom da je to dugogodišnji problem a kao radnik iz oblasti mentalnog zdravlja koji se bavi prevencijom i pružanjem podrške djeci i mladima naglasila je da vršnjačko nasilje najčešće asociramo na fizičko, agresivno ponašanje koje je usmjereno prema pojedincu u smislu narušavanja fizičkog integriteta:
„Ono što takođe spada u domen vršnjačkog nasilja, to je emocionalno i psihološko zlostavljanje, ali to su stvari gdje se, podrazumijevaju sve radnje izopštavanja djeteta odnosno mlade osobe iz vršnjačke grupe, ali i ismijavanje.“
Opština Tivat jako puno ulaže u obezbjeđivanje sportskih sadržaja, kulturnih sadržaja, sadržaja iz oblasti umjetnosti, manifestacije zato što je bitno da mladi budu neko ko učestvuje u svim aktivnostima, da imaju isplaniran program, vrijeme, disciplinu mišljenje je Aleksandra Dakovića. Zaključuje da ako imamo višak slobodnog vremena, neminovno je da ulica mnogo lakše utiče na mlade koji nisu dovoljno sposobni da se odupru.
Problem predstavlja i sajber nasilje, koje u zadnje eskalira. Dolazi do snimanja na časovima od strane učenika.
„Teška je tema, sad da pitate nekog učenika zašto si to uradio, pa svi to rade. Ne možemo da posmatramo te pojave među djecom, jednako u malim sredinama u maloj zajednici u jednoj ogromnoj, bez uvrede bilo kome, da me djeca ne shvate i roditelji pogrešno, džungli gdje je prosto fizički nemoguće pokriti dvorište od sedam hiljada kvadratnih metara, gdje imate od ono je od one male dječje ljubomore i djevojčica, što je ova donijela hranu u nekoj roze kutije ona u nekoj drugoj sa mašnicom, do situacije gdje imate jurnjavu sa djecom iz depopulacije, što nisu bili na času, da ne pobjegnu, pa da idu na ovaj autobus, pa onda dođu da igraju, zauzmu teren. Znači ja govorim čisto ono što svaki dan imam kao predmet opservacije i nakon toga ponekad pomirivanje, razdvajanje, usmjeravanje. Mislim da je previše obaveza nametnuto školi kao vaspitno obrazovnoj ustanovi.
Znate kako ministri se promijene promjene se timovi svaki put novi ministar odredi neki novi sektor usmjeren na rad sa djecom i uvijek vam treba neko osoba za kontakt i škole naći pored onih svakodnevnih obaveza. Usput ogromne administracije, nažalost, reforma je otišla u svoju suprotnost. Ja sam bio vrlo aktivan učesnik te reforme i bio sam po prvi put u životu oduševljen u svojoj profesiji da nešto mogu da doprinesem, a sad kad gledam posle nekih dvadesetak godina jako sam razočaran. Nastavnici su opterećeni, izgubio se onaj momenat kad vas učenik gleda i očekuje da ga navedete da nešto riješi. Oni sad imaju gotova rješenja na tik-toku, gotova rješenja na Instagram storijima. Ponekad vi nemate vremena na času da se bavite ko je koga ubo šestarom i slično, kad imate 35 ljudi pred sobom“- objasnio je Goranović.
Uz sve mane i probleme koje je donio Korona virus, male grupe đaka su bile praktične zbog toga što im se nastavnik mogao u potpunosti posvetiti.
„Prvi put sam doživio nešto blizu idealnog rada na času. Sticajem okolnosti mijenjao sam nekoga, a prvi dio sam bio u nastavi. Vjerujte da smo tada imali samo jedan, jedini incident, a desio se prvog dana kada smo imali zadatke za veliki broj učenika. Imali smo par nekih, da kažem, sajber provokacija korišćenjem ovih novih mreža. Čitave platforme su napravljene koje bi trebalo da pomognu učenicima, ali oni je ponekad i zloupotrijebe“- istakao je Goranović.
Iako je nekada bio dovoljan razgovor i saradnja sa roditeljima, danas je vrlo česta agresija i od strane samih roditelja i potenciranje prava djeteta.
„Prava koja zaista postoje, ali niko prvo neće staviti prvo obavezu učeniku, a onda iz toga proističe njeogovo pravo“- naveo je.
Zbog čega je izostala saradnja danas, odgovor je koji mnogi traže.
Srednjoškolci su razlika u odnosu na osnovce, međutim pitanje je koliko shvataju svoje obaveze i da li ih uopšte shvataju.
„Znači govorimo ovdje o pojedinim slučajevima i ne smijemo to da generalizujemo, ali nažalost učenici više klasično nemaju svesku.
Recimo konkretno, oni neće poći sjutra kod druga, da, ako su danas bili odsutni pa da vide šta se radilo danas, prepisati. Nego tu su mobilni telefoni, to se slika i to tu stoji u mobilnom telefonu. Rijetko koji učenik imao svoju svesku, da ne kažem udžbenik. Nažalost, iako pratite sad ova je maturske ispite. Najveći problem je upravo to propisivanje preko mobilnih telefona. Znači odložite mobilne telefone, odložite pametne satove, odložite. Moramo da stičemo, da radimo, da radimo na sebi, razumijete, da radimo na sebi, škola je tek, da kažem, nekad zadnja karika u kojoj će se nešto vidjeti, neki benefiti promjene u društvu. U društvu treba da se mijenjaju stvari definitivno i onda će se sigurno promijeniti u školi“- kazala je Vojnović Čučković.
Kako roditelj može da prepozna vršnjačko nasilje i da li želi, govornici ističu da su nažalost i takvi slučajevi poznati.
„Roditelj može da prepozna nasilje, sve može da zna sve može da vidi sve, može da osjeti roditelj jer najbolje poznaje svoje dijete. Znači tu nema priče.
Ali, bježimo od istine i upravo ono što sam maloprije rekla. Znači svi mi želimo da neku svoju djecu zaštitimo. Roditelji moraju biti slobodni, moraju se opustiti, moraju priznati, moraju da ne bi sjutra ne daj Bože došlo do ovakve situacije, da neko bude nesrećan samo iz nekog razloga što mi nismo reagovali, nismo mi željeli da se to čuje, da se zna da se apsolutno moramo da priznamo i budemo otvoreni, da bismo mogli da dobijemo pomoć“- ističe Vojnović Čučković.
Tokom emisije emitovan je dio ankete koju je Radio Tivat sproveo među učenicima šestog razreda, a tema je bila vršnjačko nasilje i prepoznavanje različitih vidova nasilja.
Ono što je dobro, jesto to da djeca prepoznaju razne oblike nasilja, kazali su učesnici okruglog stola.
„Takođe je dobro to što prepoznaju da se imaju kome obratiti, da neke stvari mogu i prijavljivati. Jeste da ih mogu i preispitivati da li je nasilje ili nije. To je ono što je dobro naravno, nadovezala bi se i na ovu ranije u priču roditelja koja je jako važna zato što se odnosi na porodicu. Mislim da se ta glavna neka pravila ponašanja i očekivanja od ponašanja drugih ipak grade u okviru porodice. Ona se u startu, znači nakon rođenja kad su djeca mala kada je najintenzivniji razvoj, usvajaju po principu modela, znači ponuđenog modela, tako da tu je jako važna ta uloga roditelja, odnosno ljudi koji su primarno prisutni u okruženju djeteta.
Samo pravila ponašanja u porodici, način na koji se ona poštuju, na kojoj se promovišu dalje, afirmišu dobro i nenasilnom ponašanju ili nažalost ponekad i ono suprotno znači. To je nekako osnova koja kasnije treba samo da se nadograđuje i da se uvezuje sa svim institucijama. Kada dijete da tako kažem, izađe iz porodice znači od vrtića, pa do osnovne škole, srednje škole, pa dalje, da ne kažem svugdje možemo biti izloženi nasilju.
Dijete taj sistem vrijednosti nastavlja i u ovom periodu odrastanja, traženja sebe da kažem, pokušava jednostavno da se snađe da tu svoju poziciju nekako što boljom stvori u vršnjačkoj grupi, to je razvoj, no to je očekivano, nema drugog načina da se sazrijeva, tako da nema u tome ništa loše ukoliko se podrži ono što nije dobro“- kazala je Mamula.
Svako dijete je individua za sebe, dodala je i kazala da je veoma važno uvezivanje.
„Važno je u tom kolektivu da se prepozna to, da se uoči, da se sugeriše roditelju, da roditelj prati, da to shvati dobronamjerno, to se zove uvezivanje i to je podrška koja se dalje nastavlja. Ovo što je poštovani roditelj koji je prisutan ovdje, rekao da roditelj mora da zna da se djetetu dešava nasilje. Ja se zaista slažem sa time, ali naravno tad roditelj treba da bude posvećen u dovoljnoj mjeri. Znači treba da stvara i gradi te prilike kada će moći sa djetetom da ima jednu spontanu atmosferu u okviru porodice, zato su veoma važni porodični rituali, znači zajednički ručkovi, izleti, šetnje. Bilo što, to ne mora da bude apsolutno vezano za neki veliki novac ili za neka velika putovanja, znači, može najobičnija šetnja pored mora, odlazak na plažu, ručak u kome se ljudi opuštaju. Kažem spontana i opuštena, gdje dijete samo onda dobije priliku da se otvori“- objašanjava Mamula.
Koliko se sistem vrijednosti promijenio kada je u pitanju porodica, govore i stilovi života, poslovi, briga da se obezbjedi novac da bi se dijete školovalo pa se negdje zaboravimo u svemu tome.
Život, poslovi, briga da se obezbijedi novac da bi se dijete školovalo, negdje zaboravimo u svemu tome da posvetimo veću pažnju djeci da razgovaramo.
„Postoji nešto što je nedovoljna komunikacije između roditelja i djece. Gubi se i ona osnovna elementarna komunikacija na nivou dnevnog razgovora. Dakle, ne moraju to biti ciljani razgovori. U toku ručka, večere dovoljno je da roditelj porazgovara sa djetetom i da iz tog razgovora prepozna dešavanja. Uvijek je zabrinjavajuće da se dešavaju različita ponašanja koja su bilo nasilničko ponašanje, bilo ulazak u bolesti, zavisnosti ili druge neke. Prosto je nemoguće da roditelji nijesu primijetili određena ponašanja. To se može tumačiti kao mehanizam odbrane roditelja koji teško prihvataju sopstvenu odgovornost. I upravo da se ne bi takve stvari dešavale, mislim da je komunikacija, dobra komunikacija unutar porodice, prije svega razgovor sa djecom, nešto što u znatnoj mjeri može da eliminiše sumnju roditelja ili ukoliko se već nešto dešava, može da kanališe roditelje na pravilno postupanje“- kazala je doktorka Milonjić.
Relacija roditelj – nastavnik je značajna, izmještena je, dok je ojačala relacija roditelj – učenik i čini se da se povjerenje se zasniva na toj relaciji.
„To nije dobro zato što smo negdje se vraćali u neka prethodna vremena gdje je jaka relacija roditelj – nastavnik u mnogome doprinosila da se ovakvi oblici ponašanja na vrijeme prepoznaju ozbiljno. To doprinosi da odnos učenika bude sasvim neprimjeren, a onda to dalje daje prostora za sve ove transparentne oblike ponašanja koji su očigledno značajni za one koji ulaze u vršnjačko nasilje. Zato što ako pratite negdje hronologiju vršnjačkog nasilja, naročito kada je ono fizičko, vidjećete da u tim situacijama najčešće postoji grupa u odnosu na pojedince zaštite. Grupa neophodna da bismo mi ljudi stekli tim aktom publicitet, da bismo stekli važnost, bitnost da bismo negdje grupi pokazali kako je to.
Neko ponašanje koje treba treba da bude što kažu prihvaćeno. E to je ona suštinska opasnost koju sam pričao ovaj uvodnom dijelu, a vratio bi se u anketu koja je zanimljiva, naročito što dolazi od osnovaca, zato što negdje u možemo doživjeti krajnje iskreno i iz rekao bih da je ohrabrujuće je ipak ključno. U najvećem broju slučajeva postoji reakcija na nešto što je signal“- kazao je Daković.
On je kazao da je važno da slučajevi nasilja ne ostaju nerazriješena, zato što to kasnije može da napravi ozbiljne traume u odrastanju.
Kako policija reaguje u ovakvim slučajevima?
„Uglavnom kada dođe do vršnjačkog nasilja, roditelji dođu sa svojom djecom jer su se djeca prethodnog požalila roditeljima. Međutim, imamo slučajeva gdje i dobijemo i sa drugih instanci prijavu o vršnjačkom nasilju kao što su, na primjer, Centar za socijalni rad, jedinica za hitnu medicinsku pomoć i tome slično, gdje je takođe bez obzira što je došla od druge instance, mi moramo obavijestiti roditelja i mi moramo upoznati roditelja da se radi o njihovom djetetu.
Bez obzira što smo vidjeli u ovoj anketi da je vršnjačko nasilje prepoznato, u većini izjava ove djece imamo rečenicu da oni znaju dosta vršnjaka koji su bile žrtve ili koji su vršili nasilje. Na to moramo da skrenemo pažnju. Znači da djeca nisu u dovoljnoj mjeri da uponznata da moraju prijaviti, bez obzira što nijesu žrtve. Postoji strah i to je kočnica. Upravo je to ono na čemu treba da radimo, da osim što treba da suzbijemo vršnjačko nasilje, treba da se djeci stvori svijest da prijavljivanje vršnjačkog nasilja nije ništa loše. Čak nasuprot, prijavom vršnjačkog nasilja oni pomažu i sebi i drugima oko sebe da ga zaustave i da spriječe dalje širenje, jer nepostupanje po vršnjačkom nasilju rađa novo vršnjačko nasilje koje eskalira i koji se svakim sljedećim događajem će biti sve veće, neće biti manje“- kazala je Balić.
Ko griješi i gdje da tražimo uzroke i kako ih liječiti?
„Definitivno da smo svi na direktan ili indirektan način saučesnici, snosimo dio odgovornosti. To je neminovno, ali ja bih se uvijek vratila. Znači spoj oblasti razumijevanja djece znači, a fenomena moći, odnosno nagona za nadmoći je na koncu je imanentan ljudskoj prirodi. Znači dijete, ima nagon da pokaže da je, u odnosu na drugo biće nadmoćno, to je prosto prirodno.
Suština vaspitanja, mislim i na vaspitnu sredinu, to je škola, a prije svega na porodičnu sredinu, ono što je u neposrednom okruženju djeteta, suština je upravo kanalisanje tog nagona, jer nagon za nadmoć će naći put da iskaže svoje djelovanje, bilo na pozitivan, bilo na negativan način. Znači on se mora ispoljiti a naš zadatak je što usmjeravamo djecu da djeluju afirmativno, podsticajno. Moramo usmjeravati djecu u pravcu altruističkih nagona, znači nagona da pomognu drugom, na empatiju sa drugom osobom, da dijele s drugom osobom. Znači, u tom smislu je prioritet socio – emocionalni razvoj u odnosu da kažem na neki kognitivni razvoj, usvajanje znanja, jer osim znanja su informacije koje možda u nekom naredno na jednoj fazi života njima neće biti u toj mjeri potrebne, ali suština je da mi gradimo i razvijamo taj altruistički nagon kod djece. Agresija ima pogled s pozitivnom konotacijom. Naravno, zahvaljujući agresiji smo opstali kao vrsta, da možemo da se obranimo, da zaštitimo svoj fizički, psihološki integritet.
Ali agresije isto tako znači velika agresija, naglašen agresija u čijoj pozadini nije strah, kao što ste vi pomislili, anksioznost i strah od pojedinca jer nasilnik, moram da kažem je istovremeno i žrtva. Znači ko su sve nasilnici, to nisu samo aktivni počinioci nasilja, nego i pasivni posmatrači, zato što svojim pasivnim posmatranjem biraju, oni uče svoju da kažem i daju nijemu podršku nasilniku. Naravno, pozadina je strah i kod nasilnika i kod pasivnih posmatrača“- objasnila je doktorka.
Ona je dodala da u tome mnogo odmaže senzacionalistilčko pisanje medija o slučajevima nasilja, poput ovog u Beogradu.
„Identifikuju se sa njim, a imamo i drugu grupu djece koja će prosto imitacijom jednostavnim mehanizmom učiniti da bi dobili publicitet, a imati treću grupu koja je sama po sebi po nekoj svojoj psihološkoj konstituciji vulnerabilna na to, kako da kažem prijemčiva za takve vrste događaja. Pogubno je prikazivanje ovakvih događaja u svjetlu „desilo se kao grom iz vedra neba, bio je odličan đak“.
Odmah imate u tim naslovima senzacionalizam. Bio je idealan odjednom ko grom iz vedrog neba u izvještavanju treba da budu izuzetno svedene informacije, bez inicijala, bez detalja. Znači samo ovaj događa jako svedeno, mudro odabrane i naravno s jasnom porukom da se vjerovatno radi o osobi kojoj treba psihološka pomoć“- poručila je doktorka.
Ona je kazala da djeca ne razumiju pojam smrti, u adolescentskoj fazi formiraju mišljenje.
“Djelovi mozga su izuzetno nerazvijeni, a izuzetno aktivni. U toj fazi su izrazito emocionalni, burno reaguju bez racionalnog razmišljanja. Iz nesvjesnog mozga može sve da izađe, samo je pitanje na koji način”.
“Mi smo kao društvo vrlo brzo prešli iz patrijarhalnog sistema koje ima svojih mana. Bila je veća kontrola nego sada kada dolazimo do pojma demokratije koji ja nikada neću shvatiti. Uzroci leže u brzom osvajanju slobode koja ne nosi uvijek sve ono dobro. Ono što je kulminiralo je dostupnost društvenih mreža, cijenim fejsbuk kao najstariju ali je kao takva najviše kriva. Bitno je da smo u trendu, jedva sastavljamo kraj sa krajem ali moramo imati telephone. Mladi hoće svoj status na društvenim mrežama, neminovno je da dođe do zloupotrebe u samoj školi, da izazove vid sajber nasilja. Kada uživo učestvujete u nekoj polemici vi to stavljate na društvenoj mreži”- kazao je Goranović.
“Korona doprinijela jer je nastava bila online da učenici sadržaj dijele po grupama, što je nepotrebno. Neprestano se šalju sadržaji koji nemaju veze sa nastavom, učenici više provode na društvenim mrežama nego prije korone. Previše smo opterećeni viber grupama, možemo normalno komunicirati i u školi. Učenici ipak zadržali nepotrebno grupe. Roditelji ne znaju na kojoj grupi se šta piše. Tomašević Vukmirović: “Smatram da sve grupe treba izgasiti i da se materijali ne šalju po grupama. Roditelj je u problemu jer mora imati dobar telefon. Telefoni treba strogo da se zabrane na času. Zašto subote da budu online kada mogu fizički, što je korisnije”- Čučković Vojinović.
“Vi ste naveli da malo dijete neće da koristi tv već rađe telefon. Djecu kada pitate što je internet oni ne znaju, to je njima fejsbuk itd. Roditelji nemaju nadzor nad telefonom. Roditelj može da kontroliše telefon, ne može dijete da ima šifru koju roditelj ne zna. To je početak problema sajber vršnjačkog nasilja. Mi moramo dobiti odobrenje za kontrolu mobilnih telefona. U slučaju bilo kojeg sajber nasilja, roditelj mora dati odobrenje nad listing komunikacija. Telefon nije igračka”- naglašava Balićeva.
“Mnogo je važnija neposredna komunikacija u kojoj imamo mnogo više utisaka. tužno je sa moje strane da se mladi ne druže i ne komuniciraju, da nisu to muško ženska društva, gdje je većinom svak usmjeren na taj aparat. To su začeci otuđenja”- kaže Mamula.
Dr Milonjić ističe kao predlog da djeca odlažu na ulasku u školu telefon.
“Bili bi prinudjeni da funkcionišu po principu ovdje i sada.
”Nije problem dolazak policajca, nije problem ali trend da policajac bude tu da bi djeca shvatila svoje obaveze. Kad nemaju mreže biće prinuđeni da komuniciraju jedni s drugima”-kaže Čučković Vojinović.
Goranović ističe da je školski policajac bio pozitivna priča, video nadzor je djelimično riješenje.
“Da se lokalna samouprava pobrine da dobijemo još jednu školu, čime bi smo konkretnije i bolje pratili djecu u školi. Da učenici odrastaju sa roditeljima, a ne pored. Da budu korisni članovi društva”.
“Da li nam je interes da narušavamo dignitet profesora? Kakvu poruku šaljemo djetetu. Da razmislimo kako smo mi razumjeli tehnologiju, naše dijete i šta želimo od njega”?- pita dr Milonjić.
Balićeva ističe da treba obratiti pažnju na zanemarivanje djeteta, na redovno pohađanje škole.
“Komunikacija treba biti i sa centrom za socijalni rad da se utvrdi šta je to štetno druženje, gdje je okupljanje takvih đaka, i treba biti jača edukacija djece o vršnjačkom nasilju. Roditelji takođe moraju pričati, djeca ne pričaju glupe priče. Dijete treba saslušati, šta se desilo kako se desilo. Ako ga ne saslušamo sutra nam neće reći ako se nešto važno dogodi”.
