“Ja sam domaći svuđe, a svuđe stranac. Ovo je ipak moj voljeni grad, ovdje sam među svoje, Tivat je za mene grad koji ima životnu i kreativnu simboliku. Moji motivi su, kao što se zna, ili Gospa od Škrpjela, ili Gospa od Milosti – bokeški, ili neki univerzalno jadranski – splitski đir, to su moje teme. Tivćani su ljudi sa ukusom i ti ne moraš ništa da im objašnjavaš kao nekima drugima, ovdje je sve jasno i ove slike sam sačuvao – poslednje četiri godine nigde nisam izlagao, prvi put ih sada pokazujem. Nadam se da ću idućeg proljeća izlagati u Zagrebu,“ kaže akademski slikar Boris Dragojević, autor aktuelne izložbe u prizemlju Ljetnikovca Buća, odnosno Muzeja i galerije Tivat. Naš je sugrađanin ljeti, kada malo pobjegne od Beograda, u kome kao meštar i slobodni umjetnik živi, a pored Tivta svrati i do rodnog Cetinja. Njegova postavka nosi naslov „Tišina mora“ po pjesmi i albumu slavnog prezimenjaka Olivera. U našem ljetnjem programu objašnjava vezu:
„Da nisam slikar, ja bih bio muzičar, koliko uspješan ne znam. I moja prva samostalna izložba u Tivtu, o kojoj se i danas priča, iz 2001, nosila je naslov po pjesmi i albumu grupe Azra, Između krajnosti. Što se tiče Olivera, mi smo neka daleka svojta, ja sam i danas u komunikaciji sa njegovom ženom Vesnom. Mnogi splitski slikari su pravili njegove portrete, ali ona kaže da fali ta pinka karaktera, pa ću pokušati i ja da napravim jedan, da joj ga poklonim, a već imam ideju kako će izgledati, u mornarskoj maji i biće tu jedan galeb…
A šta je tišina mora? Šta je to, nego ono na kraju, kad se emocije pomjere, kad čovjek dođe u neku spoznaju sebe i svoje prolaznosti, kad shvatiš da ostane ta tišina mora, ta bonaca.“
Stariji Tivćani pamte da smo na talasima Radio Tivta emitovali emisiju „Novi val – stari talas“, podsjeća Boris, koji je učestvovao u njenom kreiranju i trajanju: „Emisija je išla 3, 4 godine, u kojoj smo izvrćeli sve što je bilo na nekadašnjoj YU sceni. I ovi mlađi otkrivaju te stvari, jer mislim da ovo vrijeme, u kome smo sad, nije autentično, ono ne afirmiše kreativnost kao u naše vrijeme, u vrijeme novog vala…Nije bilo zgrade u Beogradu, Puli, Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani, koja nije imala svoj sastav. Mi smo osamdesetih godina bili treća alternativna scena na svijetu! Pitali su nas Englezi – šta se to dešava u Jugoslaviji da je tako baš tu? To je bio taj zlatni momenat…“
Pošto su motivi i radost slikanja ovom umjetniku vezani za Boku i Mediteran, on objašnjava šta to njemu zapravo znači:
„Ko ide na Gospu, ko je pobožan, vidjeće tamo u muzeju moje dvije slike, jedno raspeće i jedno još veće. Gospa je
kraljica Jadrana i simbol svih promjena, koje su se dešavale u mom životiću. Ko ide na Gospu, ona ti svaki put otkriva nešto svoje novo. Ona je simbol žene na moru, Majke bogorodice, ali je i simbol Mediterana. A što je Mediteran? Nemam bolje tumačenje od Miljenka Smoja, koji je jedan od mojih učitelja u umjetnosti, uz Rembranta, Van Goga, Direra, Olivera Dragojevića i Miša Kovača, evo sad i Džiba. Kad ljudi dođu u moj atelje, misle da su došli u konobu, taj je ambijent. E, Miljenko je rekao da je za njega Mediteran sunčan dan, bljeskanje mora, kad padaš u nesvjest od vrućine i jare, Mediteran je i kad ne daju furešti da se spava…“
Čak i kad si depresivan u velikom gradu na kontinentu, drugačije je nego kad si na Mediteranu, kaže slikar, tvrdeći da ni bura ni jugo ne mogu da mu naškode, jer su tu More i Riva, pa samo da zna da su tu… A onda lako dođe i potez.
