Tivatski slikar Ivica Aranđus, to je i po rođenju i po opredjeljenju, iako je godinama živio i u Dizeldorfu i slavu stekao u Njemačkoj. Jedno julsko prijepodne, umjesto u druženju s porodicom, ili u ateljeu za štafelajem, proveo je u našem ljetnjem studiju.
Kao predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Tivta pojasnio je ko može biti njegov član: „Članovi Udruženja su likovni i vizuelni umjetnici sa boravištem u Tivtu, a planiramo da imamo i počasne članove, jer smo razmišljali da bi bilo poželjno da imamo i kolege, o ćijem radu imamo dobro mišljenje, a vezani su za naš grad, kao što su Branko Bambi Bačanović i Boris Dragojević, a možda će i još neki da dođu, pa bi dobro bilo da odredimo i taj status. U Statutu smo odredili da stalni članovi mogu biti samo umjetnici sa ličnim kartama u Tivtu, jer ranije je bilo tako da je mogao skoro svako da bude član, a mi smo ipak udruženje, koje je osnovano u Tivtu.“
Članova trenutno ima tridesetak, a izložba Udruženja planirana je za peti avgust u Muzeji i galeriji: „Radove će predstaviti 16 nas, to su članovi, koji su uplatili članarinu i redovno prisustvovali sastancima, a izložba će trajati skoro mjesec dana na dva nivoa Galerije Buća. Svako će se predstaviti sa dva, ili tri rada, tako da će to biti šarolika i interesantna izložba.“
U Tivtu je prvo društvo likovnih umjetnika osnovano 1983. godine, a prvi članovi bili su Anton Pean, koji je za sebe skromno govorio da je piccolo pittore i Miljenko Sindik, o kojima Aranđus kaže: „To su stvarno bila dva velika slikara, koji su baš iz Tivta, pa su bili i moja inicijalna kapisla, posebno Pean, jer mi je bio i komšija. Još se sjećam tih mirisa i boja, koje sam udisao kao dijete. To je na mene djelovalo poput opijata, te uljane boje i terpentin su dio mene i imalo je ogroman uticaj na mene. Pošto sam se onda družio sa njegovim sinom Predragom, koji je moja generacija, stalno sam tu negdje visio i divio se slikama, koje je on radio. To je sigurno i mene obojalo. On je živio tu boju i taj njegov kolorit je stvarno izvanredan. On je tu negdje, generacija Lubarde, imaju dodirnih tačaka što se tiče boja i tog vremena. Taj zeitgeist – duh vremena sigurno dobar otisak ostavlja u svakom periodu. To što sam kod Peana doživio je bio moj prvi susret sa umjetnošću, prvi vid umjetnosti, koji me je očarao. Vjerovatno da nisam imao neku klicu u sebi, da me ne bi dotaklo, ali kao što svi mi doživljavamo da nas nešto takne, nešto nepoznato i ti dotakneš nekoga, što se događa i sa literaturom i muzikom, kad vas iznenada pogodi neki ton, ili rečenica, onda shvatimo da je duša mnogo šira i viša, a mi je sputavamo u našem tijelu.“
Aranđus se bavio elektronikom, ali mu je nešto nedostajalo, kao zvuk zvona, čiji eho, kad ga udariš, danima u tebi odzvanja: „To je za mene umjetnost, taj eho, koji me ne pušta, kad neku sliku radim, pa mi to daje inspiraciju za novu sliku. Onda se zaraziš, ali u pozitivnom smislu. I onda sam posle elektronike ukapirao da moram da idem u pravcu umjetnosti. Onda sam sreo Borisa Dragojevića u vojsci i on mi je možda tu nogu u tur, ili vjetar u leđa dao da krenem i da se baš tome posvetim. To je ono što nekad nedostaje, dobar prijatelj da ti uputi kritiku, koja više koristi nego da te neko hvali, jer je dobronamjerna.“
Umjetnik kaže da se konačno potpuno preselio, odnosno vratio u Tivat iz Dizeldorfa, baš ovih dana. Poslednju samostalnu izložbu u svom gradu imao je prošlog ljeta u Zbirci pomorskog nasljeđa u Portu, i to nakon sedam godina, kada mu je napravljena mala retrospektiva pod naslovom „In Your face“ – „(Sasuti) U tvoje lice“: „Tema, koja me uvijek zanima je što se u duštvu događa, što utiče na njega i što ga formira, kao i stavovi i mišljenja, koji nam se nameću, a mi ih prihvatamo kao da su naši. Lice je ono što ne možemo sakriti, što nam je i prozor duše, sve se tu očitava i mislim da se na njemu jasno vidi i što smo mislili u prošlosti, kod svakog od nas. Tačno je da postoji i privatno i socijalno lice, koje namještamo, poput maske. Kao u glumi, imamo ulogu i igramo je. Ali, mislim da je to skroz prirodno, to i životinje rade! Kad se naroguši mali miš pred mačkom, ili mačka pred psom, to je kao neka odbrana, a to i čovjek radi da se sačuva u društvu i u svemu ostalome.“
Suptilno manipulisanje društvom i čovjekom, tematika je koja pokreće Aranđusa i koju i dalje namjerava da prikazuje na svojim platnima. Provokativno i sugestivno.
