Gost “Radio suncobrana” bio je slikar Ivan Knežević, čije su dvije slike dio kolektivne izložbe Udruženja likovnih umjetnika Tivta.
Radio Tivat: Na kolektivnoj izložbi Udruženja likovnih umjetnika Tivta u JU Muzej i galerija su i vaši radovi. Čime se vi predstavljate Tivćanima ?
Ivan Knežević: Na izložbi se nalaze dva moja rada. Jedan je posvećen portretima, nazvan je autoportret mojoj porodici. Gdje se nalazimo svi na okupu od kad je počela da se radi fotografija pa do danas. Od mog prađeda do moje djece, svi se nalaze na jednom platnu. Druga slika je posvećena mrtvoj prirodi, šipcima, ono što nas okružuje. Ja predstavljam svoje selo, pejzaže i u tom radu uživam.
Radio Tivat: Kad slikate porodične slike, kakav vam je osjećaj? Da li imate osjećaj da oživljavate i one koji nisu više sa vama ?
Ivan Knežević: Svaka slika se doživljava na svoj način. Prvo morate da se smjestiti u vrijeme kad su ti ljudi živjeli, kako su živjeli, kakva je bila njihova psihologija, čime su se oni bavili. Ja sam imao sreću da sam imao jednu bogatu tradiciju. Prađed je uglavnom bio po svijetu, najviše u Rusiji, đed je živio u Sarajevu kao oficir. Zatim baka, u to vrijeme sa završenom školom. To je meni sve bilo interesantno. Ja sam pokušao da ih predstavim, prema fotografijama, da predstavim njihove likove. Te fotografije su mi manje značile. Ja sam htio da prodrem u srž, u njihovu psihologiju, i zadovoljan sam.
Radio Tivat: Ovo je dobra inicijativa, vašeg predsjednika Ivice Aranđusa da se skupite i kolektivno izlažete?
Ivan Kežević: Kolektivne izložbe su dobre, Tivat ima tradiciju još od Anta Peana, Sindika, ja sam odavno u tom Društvu. S tim što je ono radilo sa nekim prekidima. Imao sam takav utisak da je neko uvijek želio da prekine rad Društva. To je moj lični utisak. Došli smo do ideje da to Društvo obnovimo, mislim da dosta znači za nas umjetnike i za ovaj grad. To je mjesto koje ljudi posjećuju i interesuje ih likovna umjetnost koja je trenutno, što bi rekli, u zapećku. Nije u vrhu umjetnosti, ne zauzima ono mjesto koje bi možda trebala da zauzima.
Radio Tivat: Grbalj i rodno selo Pobrđe, vaša su stalna tema i inspiracija ?
Ivan Knežević: To je moja stalna tema, još kao dijete meni je sve bilo interesantno. Ja se sjećam i prije nego što sam počeo u prvi razred osnovne škole, po zidu su visile fotografije, ja bih uzeo jedan list, prilazio fotografiji, gledao i crtao. Mnogo mi je žao što te crteže nisam sačuvao do danas. Kada sam odrastao, to je selo koje se skroz promijenilo. To je bio sasvim jedan drugi način života. Strahovito smo se brzo promijenili. Možda je interesantan jedan podatak. U mom selu je bilo mnogo ljudi koji su fizički radili mnogo, koji su imali stoku. Interesantno je da sad u tom Pobrđu nema nijedne krave, nijednog konja, magareta, ovce. Ima svega nekoliko koza i meni je to žalosno, tako da se ja prisjećam tih vremena i nastojim da to bar nekako zadržim u sjećanju za mlađe generacije na svojim slika.
Radio Tivat: Kako počinjete rad ? Da li imate ideju o temi ili vas priča sama vodi ?
Ivan Knežević: Rad ne može da se radi kad vi hoćete, bar je to kod mene tako. Prvo se razmišlja o jednoj temi, onda ta tema zrijeva u vama. I u jednom trenutku što bi rekli eksplodira, ne možete jednostavno da se mirno osjećate dok ne počnete da radite. Kad počnete da radite onda je to jedna borba na platno, nešto se mijenja. Ne da se platno. Težimo da zadovoljimo sebe, a naravno i da zadovoljimo i određeni dio publike koja obožava te radove, naravno svako ima svoj ukus.
Radio Tivat: Vaš sin je sjajan, talentovan skluptor, i on se predstavlja na ovoj izložbi. Sigurno ste ponosni?
Ivan Knežević: Moj sin je odabrao skulpturu na Likovnoj akademiji na Cetinju, sad je na magistarskim studijama. Vrlo je interesantno da je za temu odabrao pčelu. Ja sam oduševljen time zato što je odabrao pčelu. Znamo koliko je pčela vrijedna i koliko se danas poklanja pažnje i koji su sve proizvodi od pčele. Nadam se da je dobro počeo, međutim vrlo interesantno je što on mene ne čuje što mi je na neki način i drago. Ako ja imam neku primjedbu na radove, jednostavno se više i ne trudim da učestvujem u tim raspravama. Dosta je vrijedan, mlad. Međutim imam jednu veliku primjedbu na odnos društva prema tim mladim umjetnicima. Ne znam koliko je sad trenutno aktualno da se kaže, jer takve mlade umjetnike bez obzira ne govorim samo o mom sinu nego i o drugima. Trebalo bi podržavati ako hoćemo od njih nešto da stvorimo. Ja da bih se bavio slikarstvom, morao sam da obavljam neki drugi posao, to mnogo spriječava jednog umjetnika da bi dostigao onaj vrhunac kojem je težio i koji je odabrao.
Radio Tivat: Vi ste bili profesor u Tivtu, pedagog, to vam je uzelo dio ovog umjetničkog. Da li ste razmišljali da sa sinom napravite zajedničku izložbu ?
Ivan Knežević: Ja sam o tome razmišljao i ne samo sa sinom. Vrlo interesantno u mojoj porodici ali niko to neće da prizna, da sam ja to povukao. Moja pokojna žena se takođe bavila uspješnom dekupažom, vrhunskih pribor je imala u toj oblasti, imala je dosta dobrih radova. Kćerka Katarina, koja je arhitekta magistar arhitekture, također izuzetan crtač. Druga kćerka, Ksenija koja je završila, ona je jedini student rumunskog jezika i književnosti u Crnoj Gori. Ona sad radi u Bukureštu, ima smisla za slikanje. Sin ima smisla za vajarstvo. To nije sve, moj brat kojem nije to zanimanje, ima mnogo smisla za umjetnost, posebno za vajarstvo. Tako da bi mogli zaista da napravimo jednu grupnu izložbu, ali što bi rekli otom-potom. A pedagoški rad, tačno je, oduzima dio umjetničkog.
Radio Tivat: Kada možemo očekivati vašu samostalnu izložbu ?
Ivan Knežević: U meni ima jedna ideja. Ja imam puno radova, negdje oko 200 do 300 radova, mnogo crteža. Duboko u sebi razmišljam kako bi bilo kad bi jedan Knežević otvorio izložbu, recimo u isto vrijeme, u Tivtu, Kotoru, Budvi i Herceg Novom. Imao bih radova za sve 4 galerije. Pa po 7 dana da se smjenjuje Tivat, Kotor, Herceg Novi znači da izložba traje po sedam dana. Međutim, tu bi trebalo uložiti dosta sredstava, a ja zaista ta sredstva trenutno nemam. Tu bi mi trebala pomoć i mislim da bi to bilo dosta interesantno. Tražio bih da ne odabiram radove ja, nego neki istoričar umjetnost ili kritičar. Da ne bude da sam ja izložio bilo šta, nego da neko odredi šta će biti na izložbama.
