Stotine autohtonih Tivćana i gostiju okupilo se sinoć u Đurđevom brdu da zajedno sa Bućarskim klubom Brđanin evociraju uspomene na 11.avgust 1952.godine, kada je na zogu Kopište, pobjedom organizatora, završeno prvo izdanje tivatske Bućarske olimpijade. Ovogodišnje, 67. izdanje, ostaće zapamćeno po večeri naslovljenoj “Odavde je sve počelo”. Svojevrsnoj odi bućarskom sportu i našim starima, koji su nam iz gušta ili dišpeta u amanet ostavili manifestaciju koja na najbolji način sublimira kulturu života ovdašnjega čovjeka, definisanu rabotom, mobom i feštom.
,,Iako Brđani kao Crnoplaćani misle da su jedina crna rupa u svemiru i da je sve od njih zapravo krenulo, moramo se sjetiti da to baš i nije tačno. Bilo je buća i prije njih, i 500 godina prije nove ere. Izmislio ih je jedan Spartanac Timokretas. Tako je to krenulo širom svijeta da bi došlo i na naše zogove. Iz nekih ruskih izvještaja, konkretno teksta Sergeja Šterna o doživljajima kapetana Bogdana Bogdonjeskog u Dalmaciji i Boki pod nazivom “Narodno veselje i igre”, kao tradicionalne igre spominju se ploke i boče. Radi se o 1806. godini. Prvi zog, ako je vjerovati onome što se piše, bio je otvoren u Tivtu 1903. godine na mjestu pokojne Mimoze,” istakao je Neven Staničić u uvodnom obraćanju, posvećenom bućarskom sportu, njegovom nastanku i razvoju, tivatskoj Bućarskoj olimpijadi te nastojanjima da bućanje bude uvršteno među olimpijske sportove.
“Priča oko naše Olimpijade jeste da smo zaista po svemu sudeći jedini na svijetu koji imaju Olimpijadu u bućama, a da buća zvanično na Olimpijadi nema. Velike nade su bile u Francuze koji su trebali na predstojećim Olimpijskim igrama da uvrste buće u olimpijski sport. Međutim, nažalost, to se nije desilo. Nije uspio ni Monako 2015. godine, nije prije toga uspjela ni Barselona, iako prema onome što kaže statistika bućanje igra oko 20 miliona ljudi u preko 200 bućarskih saveza i podsaveza na tri moguća načina. Zašto buče nisu na Olimpijadi?”, zapitao se Staničić, ukazavši da upravo Tivat sa svojom Bućarskom olimpijadom može postati jedna od adresa sa koje se insistira na ovom pitanju.
“Sada već ima i reprezentativce i zaista dobra je stvar i dobra je priča da sa bućama krenemo dalje. Vrlo je važno da i ove godine sa ovih terena ova priča ode dalje, da sljedećem organizatoru Olimpijade ostavimo obavezu da jednu večer posveti upravo priči o značaju bućarskog sporta. Ako smo prije 71 godinu sa ovih zogova i sa ovog brda krenuli u avanturu, zašto ne večeras krenuti u avanturu osvajanja Olimpijskih igara?”, bacio je špicu čovjek, čije su vizije nemalo puta gradu donijele nove i trajne vrijednosti.
U svojevrsnom igrokazu, iz smjera nekadašnjeg zoga Kopište, olimpijski plamen donio je najstariji bućar BK Brđanin Zvonko Vuksanović, dočekan uz ovacije i baklje i uz muzičku zavjesu, koju je fantastično izveo tivatski Ansambl Toć.
U izuzetno emotivnom momentu za sve prisutne, dondo Zvonko nije krio ponos i uzbuđenje.
,,Dragi prijatelji, moram biti potpuno iskren i priznati da mi danas nije lako. Obuzela me velika nostalgija i vratila me u djetinjstvo. Čast mi je i zadovoljstvo da mogu kao najstariji Brđanin da vam se obratim, i što sam kao najstariji Brđanima donio olimpijsku vatru iz Đurđeovog brda sa starog Kopišta, kako se zvao zog gdje je davne 1952. godine održana prva Bućarska olimpijada. Tada sam imao osam godina, a sad imam dvije sedmice. Želim da ova tivatska Bućarska olimpijada traje još dugo, dugo godina i da ovaj olimpijski plamen vječno gori. Neka vječno živi Bućarski klub Brđanin,“, poručio je Vuksanović, a Brđani i Brđanke dočekali su ga pjesmom, klupskom himnom koja slavi jedinstvo u ljubavi prema Đurđevom brdu i tradiciji.
Po zamisli predsjednika Organizacionog odbora 67. Bućarske olimpijade i kapitena BK Brđanin, Mata Krstovića, tradicija bućanja u Tivtu naglašena je prisustvom potomaka inicijatora i prve pobjedničke ekipe Olimpijade- Tripa Krstovića, Krsta Sindika, Antona Rajčevića, Đura Krstovića i Krsta Boškovića, kapitena i idejnog tvorca.
Slavu Krstoviću, Dijani Sindik, Antoneli Stjepčević, Zdravku Biskupoviću i Franu Boškoviću uručena je fotografija oca i djedova. Posebno emotivno obratila se jedina nositeljka reprezentativne medalje u bućanju u Crnoj Gori, Dijana Sindik.
“Zahvalila bih se mome djedu koji već godinama nije sa nama. Tih godine sve je počelo, kada je on napravio prvu buću 1952.godine, i tada pošao u vojsku. To je veoma bitna informacija koje mi srce dira i mogu da mu se zahvalim i da kažem- igraću buće dok ne umrem. Možda je malo smiješno, ali je tako.”
Brđani su se zahvalili zvanicama- predsjedniku Hrvatskog nacionalnog vijeća, Zvonku Dekoviću, predsjedniku Hrvatske građanske inicijative Adrijanu Vuksanoviću, generalnoj konzulici Republike Hrvatske u Crnoj Gori, Jasminki Lončarević, te ministru unutarnjih poslova I potpredsjedniku Vlade RH, Davoru Božinoviću, koji su svesrdnim zalaganjem i donacijama, uz Opštinu Tivat, pomogli klubu da obnovi zogove i organizuje program 67. Bućarske olimpijade.
Po svojoj i želji organizatora, prisutnima se obratio Davor Božinović, inače rođeni Tivćanin.
“Ja nisam imao puno izbora i kad je u pitanju Brđanin i kad je u pitanju ova večer. Kad netko odraste kao prvi susjed Frana I Kika Boškovića, nekako su mu opcije sužene. Prema tome, morao sam u tom smjeru djelovati i drago mi je da jesam. Ja vam zahvaljujem prije svega na tome što održavate tradiciju. Hvala na ovoj prekrasnoj večeri i na ovako velikom odlazivu. Prije svega zahvaljujem vam na ovoj djeci koja I u ovom trenutku bacaju buće, što je jamac da ova naša identitetska stvar neće nikad nestati. Na njima je da nastave, a na nama je da, počevši od večeras, damo ovoj mladosti za to novi poticaj,” poručio je Božinović.
O istorijatu i značaju Bućarske olimpijade, prije spektakularne zabave koju je priredio Ansambl Toć, s puno emocija govorio je unuk najtrofesjnijeg Brđanina I jednog od globalno najznačajnijih ljudi za razvoj bućarskog sporta, imenjak mu Mato Krtović.
“Osmjesi na licima, radost pri pomisli da tako nešto veliko može biti samo naše. Istrajnost podržana željom i hrabrošću je prevladala. Tog dana, pred prepunim tribinama, pod upaljenim olimpijskim plamenom, odigrana je prva buća. Buća koja je označila početak prvog organiziranog bućarskog takmičenja, buća koja je pružila toliko veselja svima nama. Buća, koja još uvijek nije stala. Prošla je 71 godina, a entuzijazam naših predaka nikad nije bio jači,” rekao je Krstović.
“Bućarska olimpijada nije samo sportsko takmičenje, već duhovno i emotivno uzdizanje. Ona je nešto stvarno ostavljeno nam na čuvanje, nešto opipljivo, dinamično I radosno. Imamo privilegiju da igranjem učestvujemo u društvenom životu našeg grada,” ukazao je na suštinu manifestacije, naglasivši da Olimpijada nije nastala sa ciljem nadmetanja, već kao izgovor za okupljanje i druženje.
“Naši đedovi su stvorili svijet druženja, svijet u kome smo svi više uzajamno povezani. Olimpijada nam nudi viziju, navodeći nas da razmotrimo mogućnosti življenja drugačijeg od beznađa kojim nas svakodnevno obmanjuju. Smišljena sa idejom stvaranja pozitivnih emocija, razvija pozitivne forme bivstvovanja. Pokazuje nam besmislenost utrke za novcem i ukazuje da najveći poklon jeste život koji živimo velikodušno, razborito i radosno,” zaključio je Krstović.
Desetine djece spustili su buće tek kad je stigla slavljenička torta, dar dvostrukog svjetskog omladinskog prvaka, Brđanina Frana Petkovića. Uz Toć, gradele i vino, slavlje u Đurđevom brdu potrajalo je do dugo u noć.
