Bućarska olimpijada definitivno je manifestacija koja suštinski oslikava duh Tivta i Tivćana, a koliki je njen značaj kao autentične turističke ponude, najbolje nam može prosvjedočiti Jane Bačev iz Skoplja, koji se Tivtu zbog buća vraća već pune 43 godine.
“Vraćaću se Tivtu i Tivćanima dok god budem mogao da vozim. Zavolio sam ovaj grad, zavolio sam njegove građane, ali moram priznati da je moja najveća ljubav bućanje i Bućarska olimpijada,” kaže za naš radio Jane, koji je ovaj sport otkrio u Donjoj Lastvi početkom ’80-ih godina prošlog vijeka.
“Jedne večeri kad sam se šetao s porodicom kroz Donju Lastvu, video sam svjetlo sa zogova I uputio se da vidim o čemu je riječ. Ugledao sam ljude koji bacaju neke kugle u igri koju nisam video do tada. Primjetivši me kako zainteresovano posmatram, prišao mi je gospodin Srećko Petković, koji više nije sa nama. Upitao me je: “Odakle si, zemljače?” Rekoh- iz Makedonije. “Znaš li što je ovo?” Nisam znao. Posvetio mi se u namjeri da mi objasni, strpljivo mi tumačio igru. Te večeri sam nepovratno zavolio buće. I Srećka, toliko da sam razmišlja njegovo prezime da uzmem, toliki smo prijatelji bili. A ljubav prema ljudima i bućama je presudila da nikad više nisam razmišljao da idem na ljetovanje tamo ili ovamo, od tada do dana današnjeg moj odmor je u Tivtu,” kaže za Radio Tivat dugogodišnji učesnik Bućarske olimpijade.
“Srećko me je uzeo u ekipu, kroz godine sam igrao i za Donju Lastvu, i za Češljar, za Brđanina, više se i ne sjećam za koje sve ekipe. Posljednjih desetak godina su mi zabranili da igram, jer pravila kažu da je Bućarska olimpijada samo za ljude koji žive u Tivtu. Kako sam stranac, nisam imao pravo više da igram i od prekinuo sam,” s tugom konstatuje Jane, koji je očigledno s odlaskom donda Srećka izgubio svog zastupnika u tivatskim bućarskim krugovima.
Iako je kroz godine u Tivtu stekao dosta prijatelja, Janetova najveća ljubav ostaju buće, koje ne propušta gledati bilo da je u pitanju Olimpijada, ligaško, nacionalno ili međunarodno takmičenje. Svako ljetnje veče povodi na zogovima.
“Provodim vrijeme gdje se igraju buće, more je u drugom planu. Uvijek gledam da dođem u Tivat prije početka Bućarske olimpijade, zauzmem svoje mjesto i, kad već ne mogu da igram, uživam da gledam buće. Otkako sam u penziji, u Tivtu provodim tri mjeseca godišnje. Boravim u Gornjoj Lastvi zahvaljujući mom velikom prijatelju Jerolimu Matkoviću, koji mi ustupa svoju kuću. Kaže Jerolim- možeš da ostaneš koliko god želiš, da dođeš kad god želiš, i ne treba ništa da mi platiš. On mi je u životu dao više nego iko drugi na svijetu. E, to su moji Tivćani!”
Uživa Jane u Tivtu, uživa u igri koju voli više od svega na svijetu. Pati što ne može igrati, ali dobro je svejedno, kaže. Na pitanje da li kao poznavalac buća više voli igru po starim ili novm pravilima, odnosno da li mu je milija Bućarska olimpijada ili bućanje kao sport, ne može da se odluči.
“Iz Skoplja sam dolazio i kada je u Sportskoj dvorani Župa bilo Evropsko prvenstvo. Toliko volim bućanje da to nisam mogao da propustim,” objašnjava istinski Tivćanin. Tivćanin bez djedova kojima će se dičiti, Tivćanin bez prava učešća na Bućarskoj olimpijadi.
Dragi fetivi Tivćani, sjetite se naših djedova. Sjetite se ljubavi prema igri i druženju iz koje je proistekla Olimpijada. I teče već 71 ljeto. Jane mirita tivatsku ličnu kartu, barem improvizo. Imamo izbor- dati ljubavi prednost nad svim pravilima. I starim I novim. Pravda za Janeta, pravda za buće. Pravda za Tivćane poput pokojnog donda Srećka i Jerolima Matkovića.
