Dugogodišnji radni staž u ugostiteljstvu Tivćanin Uroš Vučetić opisao je gostujući u našoj emisiji “Radio Suncobran”. Govoreći o svom poslu, on je uporedio nekadašnji Tivat i njegove građane sa današnjim.
Počeo sam da radim ovaj posao prije 20 godina u starom Hotelu “Pine” gdje sam dosta toga naučio. Mogu kazati da sve što je potrebno naučiti o ugostiteljstvu, ja sam naučio tamo.
Trenutno radim u Bistrou “Pjaca” gdje mi je veoma prijatno, domaćinski i osjećam se kao kod kuće. Ljudi su me upoznali kroz šalu, smijeh, priču. Sa gostima se treba našaliti i popričati i gostima treba znati prići. Svi imamo svoje probleme, ali ne možemo ih rješavati na poslu. Ako si natmuren i neraspoložen to se uvijek prenosi na gosta, odnosno utiče na njih. Uvijek se našalim i popričam sa gostima i koliko sam čuo iz priče, pola gostiju ovdje dolazi zbog mene”.
Na pitanje da li postoji razlika u gostima tadai sada i današnjih, Uroš ističe da se razlika itekako primjećuje:
Ogromna je razlika, ljudi su prije bili više strpljivi, danas su svi nervozni, oni bi sve odmah i sada. Svi negdje jure, žure. Svima je preša i život generalno je ubrzaniji nego ranije kada je bilo sve lagano. Kada sam počinjao u Pinama ljudi su bili drugačiji, mirniji. Znali su da sačejau i deset minuta, a danas ni tri sekunde. Ne razmišljaju da li mi možemo postići sve u tri sekunde. Ja ovu terasu na kojoj ima dvadeset stolova sredim za deset minuta, jer ja više znam ko što pije. One koj dođu kod mene u smjenu na stolu čeka piće. Prioritet su gosti, da bi se taj gost sutra opet vratio. Nisu ni svi konobari isti, trebaš biti brz i ekspeditivan. Imam neke svoje šale sa njima, naravno sve u granicama lijepog ukusa.
Govoreći o Pinama tada, Uroš sa nostalgijom kaže da taj period smatra najljepšim:
Pine su bile poznate po kolačima, posebno krempitama, imale su dušu. Bili smo kolektiv koji se držao zajedno, da pomognemo jedni drugima , da niko ne čeka i slagali smo se. Danas se kolektiv ne može nazvati kolektivom. Svi su zavidni, ljubomorni. Ne može neko ko je počeo juče da se izjednačava sa mnom koji radim toliko godina. On treba da uči od mene i ja se trudim da im prenesem sve što znam, da budu profesionalni. U svakom poslu ima nervoze i svi znamo da je s ljudima najteže. Iako sam oguglao, imam dosta strpljenja. I pored porodice kući, ja sam ovdje uvijek nasmijan. E da li sam ja kad završim smjenu nervozan to niko ne zna, ali u principu nisam. Umoran da, ali nervoze nema. Slično mi je bilo i na pumpi Vuk Petrol, gdje sam bio nekoliko godina. Isto je bilo domaćinski sa kolektivom koji je radio složno. Ugostiteljstvo je ranije bilo drugačije. Mogu reći da sam kao konobar bio više cijenjen sa 20 godina, nego sada. Ne mogu reći da je tako ovdje jer su ovdje gosti što se kaže jedan kroz jedan i cijene nas koji radimo ovaj posao. Generalno danas se slabo cijene konobari nego ranije, na konobara se gleda kao na nižu klasu. Moj kolega koji je došao ovdje da radi, ja sam ga naučio kao što su mene prije toliko godina.
Opisujući ondašnji Tivat, Uroš ističe da se grad mnogo proljepšao, ali kako kaže, stari Arsenal i staro šetalište je za njega bilo ljepše.
Poznajem ljude koji ako nisu sjeli u Porto da popiju kafu, misle da toga dana nisu bili viđeni, što im je bio cilj. Isto je ranije važilo za rivu Pine.
