Kampanji “Svi zajedno kao jedan, Institut je svima vrijedan“ za podršku zdravstvenoj instituciji u Igalu večeras su se pridružili brojni građani i gosti Tivta, koji su na Pinama potpisali peticiju za Institut.
Unija slobodnih sindikata Crne Gore – USSCG od početka mjeseca sprovodi kampanju zajedno sa sindikalcima Instituta “Dr Simo Milošević” u opštinama širom Crne Gore, a Tivat je bio 12. po redu. Na štandu su pored potpisivanja građani ostavljali i poruke podrške. Predsjednica Sindikata Instituta, dr Marija Obradović zadovoljna je dosadašnjim tokom i odzivom građana:
“Ja sam izuzetno zadovoljna odzivom građana. Počeli smo u Nikšiću, do sada je bilo 11 opština. Radujem se što smo u Tivtu, nekako uvijek znamo da naše najbliže opštine znaju kolika je važnost Instituta, već dugo živimo tu priču institutsku. Ono što je važno je, što je mene posebno srećnom učinilo, činjenica da sam se uvjerila da cijela Crna Gora i svi građani shvataju važnost Instituta Igalo i njegov značaj u pogledu rehabilitacije, shvataju da ljudi u slučaju da izgube Institut Igalo, izgubiće jedinu ustanovu ovog tipa, izgubiće ono što je propisano zakonom naše zemlje o zdravstvenoj zaštiti kao pravo na rehabilitaciju. Ako ljudi izgube Igalo i to pravo, onda će svaka rehabilitacija u budućnosti biti na teret samo pojedinca, samog pacijenta, a kvalitet te rehabilitacije ne može biti na istom nivou na kome je kada je kontrolisano u stacionarnoj ustanovi kao što je Institut Igalo.”
Instiut su podržali pacijenti i građani, ali najmanja podrška stigla je od Vlade:
“Nažalost, međutim, kao jedna zdravstvena ustanova, kojoj je mišljenje pacijenata na prvom mjestu, ja moram da napomenem da smo mi u ovoj, nikada težoj godini, kada je radnicima Instituta kašnjeno u isplatama tri do pet plata, mi smo ostali dosljedni sebi. Ostali smo dosljedni činjenici da smo brend u zdravstvenom turizmu i uopšte rehabilitaciji, sve vrijeme smo radili vrlo profesionalno i odgovorno. Činjenica je da ljudi koji su se kod nas rehabilitovali nisu ni u jednom trenutku osjetili tu našu muku, jer smo mi naučili da svoj posao obavljamo profesionalno, bez obzira na sve, kako mi zdravstveni radnici, tako i naše kolege iz nemedicinskog sektora. Rečenice koje sam čula od pacijenata su stvarno optimistične i obavezujuće, od toga da smo ljude podigli na noge, da smo im ulili neku novu snagu, da nam majke govore da su im djeca kod nas napravila prve korake…To ne može da vas ostavi bez reakcije, da ne budete presrećni što u jednoj takvoj kući radite.
Mislim da, kad bi bilo ko iz Vlade prisustvovao i jednom od ovih terenskih posjeta, nekako bi se drugačije postavio prema svemu, a nažalost, do sada smo dobijali niz vrlo čudnih reakcija od strane vlade i države kao našeg većinskog vlasnika, u kojoj se za godinu dana nije našlo nijedno ozbiljno rješenje za goruće problem Instituta. To nije obavezalo ni manjinske akcionare, koji prosto nemaju nikakvu odgovorsnost da je potrebno o početi pristupiti rješavanju tih problema. Mi smo prvo pokušali institucionalno, a zatim neinstitucionalno, kroz proteste, da rješimo naše pitanje. Jedan od naših zahtjeva je rješavanje statusnog pitanja institute, odnosno otkup preostalih akcija manjinskih akcionara, da bi napokon Institut postao većinski, odnosno dvotrećinski vlasnik, da bi država mogla ozbiljno da pristupi rješavanju ovog problema.”
Zahtjevi sindikalaca Instituta su, pored isplate preostalih zarada, hitna verifikacija kolektivnog ugovora, statusno rješavanje Instituta i rješavanje duga prema Jugobanci.
Što se duga Instituta tiče, trenutno se spekuliše sa iznosom od više od 30 miliona, u okviru koga je dug prema Jugobanci, o čemu dr Obradović kaže:
“Danas smo čuli jedno rješenje da će se jedan dio duga prema Jugobanci umanjiti za staru štednju, koju su naši građani imali u Jugobanci, tako da se našlo neko rješenje. Moram da kažem da je to rješavanje duga prema jugobanci uj onom trenutku kada je došlo do toga da je taj dug prijetio da nas gurne u stečaj, došlo je do toga da se sad našlo dva ili tri vrlo ozbiljna rješenja i ja sam optimista da će se za to uskoro naći trajno rješenje. A što se tiče od ukupnog iznosa duga od trideset miliona eura za državu, samo ću napomenuti koliki su milioni, pa i milijarde eura uloženi u kompanije, koje su i dalje neprofitabilne, koje propadaju, koje su bile u startu gubitničke, a i sada su. Građani vrlo dobro to znaju. Za 70 godina duge istorije Instituta, nikad država jednog eura, dinara, centa, nije uložila u Institut, mi smo sve do sada bili dovoljno likvidni da se sami možemo boriti. Naravno, ta borba je u jednom trenutku bila nemoguća zbog činjenice da su plate svim radnicima bile značajno manje od plata u javnom sektoru, što ih je ponukalo da taj problem riješe, prvo razgovorom, a onda smo tužili poslodavca i zakonski i pravosnažno pokazali da na to imamo pravo. Nažalost, jedanaest godina ta pravosnažna presuda nije bila obavezujuća za poslodavca i mi i dalje dobijamo značajno manje plate od kolega u javnom sektoru.”
Dr. Obradović naglašava da je to sve zajedno dovelo do odlaska velikog broja radnika Instituta, jer od prošlog do ovog avgusta Institut ima 100 radnika manje, od kojih su se neki penzionisali, ali je većina otišla u druge kuće, jer mnogi više ne vide budućnost u Institutu. Kampanja je upravo zbog pokušaja da se, uz pomoć podrške građana i uticaja na državu, ta budućnost obezbjedi. A ako se nastavi trend zanemarivanja Instituta, ignorisanja, gubitka vremena, kaže dr Obradović, doći će do toga da će se Institut “dr. Simo Milošević” ugasiti, što bi bilo poražavajuće za sve nas.
Potpisivanju peticije u Tivtu je prisustvovao i Srđa Keković, generalni sekretar USSCG –a.
Peticiju za spas Instituta potpisao je i predsjednik opštine Tivat Željko Komnenović.
