Piše : Mašo Miško Čekić
Brojni tekstovi u porodičnim časopisima, već nekoliko godina, posvećeni su prehrani, posebno onoj koju nazivaju zdravom hranom. Ti se tekstovi, kao po pravilu, više bave hranom koju je neko svrstao u kolonu nezdrave, nego onom zdravom koju su preporučivali bez dovoljno provjerenih i dokazanih argumenata. U koloni nezdrave hrane, negdje u vrhu, je svinjska mast, a blizu je i prigana krtola. A mast i prigana krtola, zabranjena hrana u odrastanja moje djece i unuka, jer je to neko tako odredio, osnovna je hrana u mom odrastanju ! I proživjeh uz tu nezdravu hranu lijepe godine.
A kakve su to godine bile ! Siromašne, godine poslijeratne izgradnje i obnove, godine Unrinih paketa, žutog sira, tvrde marmelade i jaja u prahu, domaće pašte na suho, fete kruha i masti sa crvenim paprom ili cukrom. I nema : neću ! Uzmi ili ostavi, do večere kod babe Drage. Pijat prigane krtole i mlada salata iz vrta. I tako bar pet dana u sedmici. Šestog i sedmog dana pitali smo babu zašto nema prigane krtole. I uvijek isti odgovor – za promjenu, morate i što drugo jesti ! A babina kužina velika, nekih tridesetak kvadrata. Trećinu zauzima dugačka trpeza sa desetak stolica i štokrlica, a na suprotnom zidu prislonjena kuhinjska klupa za četiri-pet osoba, spremna kad zatreba da se primakne trpezi. Tavalja na rige, a na sred trpeze bocun vina sa limunom na vrhu. Limun je tu i kada vina nije bilo u bocunu. Desno od ulaznih kuhinjskih vrata bio je šporet, crn kao garbun, sa dvije pećnice i kazanom za toplu vodu. Na zidu iznad špreta vise dvije velike gusane prosulje, brštulin za kafu i još jedan za ječam.
Bile su i dvije škancije pune pijata i druge opreme, velika kredenca sa važovima po vrhu, koje nijesmo smjeli ni gledati, a kamoli dirati. U njima su cukar, galetine, začini i druge vrijednosti koje ima svaka dobra kužina. Svakodnevno smo se okupljali kod babe, čekajući večeru. Nekako sa zalaskom sunca baba je počinjala pripreme. Prvo bi naložila vatru u špaheru, a kad se razgori dodala bi nekoliko palica, da se dobro ugrije velika prosulja. Priprema krtole bila je brza. Baba je uvijek imala nekog od nas kao ispomoć u guljenju krtole. Oguljena se prala, a onda je baba rezala kokote iznad velike teće sa vodom. Da ne pocrni, krtola mora u vodu – govorila je. Kada je spremna, krtola se vadila iz vode na kanavace i dobro posušila. Za to vrijeme, poveća gruda svinjske masti ( nikada ulje ) otopila bi se i zacvrčala u zagrijanoj prosulji, pa onako uzavrela dočekala kokote krtole. Biće lijepa korica, svaki je put rekla baba, a onda je počinjala njena mala predstava – priče iz njena mladosti, škole, porodične zgode i nezgode, a s vremena na vrijeme obraćala se krtoli – alate moje, alate, fino porumenite i budite hrskave, alate dobre moje!
Priganu krtolu spremala je u veliku terinu koju je koristila samo za paštašutu i priganu krtolu. Bila je toliko velika da je u nju moglo stati tri kila prigane krtole. Na kraju, kad baba uzvikne – finito, mi svi na svojim mjestima sa pirunima u rukama, zaboravljajući da predstoji pregled ruku koji se uvijek završavao sa našim rukama u kainu. Za to vrijeme baba je pripremila salatu i na svaki pijat stavila po dva – tri piruna, a onda bi dodala krtolu. Čas prije je posolila krupnom morskom solju. Ima li što ljepše od ukusa i mirisa prigane krtole sa zrnom soli između zuba !? Baba je obožavala da nam krtolu dijeli rukom. – Ruka mi je mjera, valja svima jednako podijeliti ! I mada se baba trudila da nam porcije budu podjednake, mi smo ipak brojili kokote krtole, pa upoređivali veličinu, a nerijetko smo se i posvađali. Baba bi samo rekla – cito ili sutra nema krtole !
I tako, gotovo svako veče. A s proljeća, obavezno nakon Uskrsa, baba bi nas obradovala i drugim jelom od krtole. – Kokoške sada nose više jaja, pa ću vam parićati španjolicu . Tako je baba zvala priganu krtolu sa jajima. Zapravo, bila je to španjolska tortilja koju smo obožavali. Nikada baba nije prigala krtolu, ako nije bila crvena, jedra i krupna. Mora biti ruska, da puca kao jabuka, i ni jedna druga- ponavljala je. A ta ruska krtola nikakve veze nije imala sa Rusijom, već je stizala sa Lovćena i Njeguša. Crnogorci su je zvali ruskom jer je Petar I donio sa povratka iz Rusije, a zapravo je donio iz Trsta. U svakom slučaju, i dan danas se može čuti da je za priganje najbolja ruska krtola. Priprema španjolice tekla je kao i za priganu krtolu, samo što baba nije sjekla krtolu na kokote nego na kockice. Kad zažuti, preko krtole baba je dodavala po nekoliko dobro ubaćenih i osoljenih jaja, poklopila prosulju i sačekala da se donja strana jaja i krtole zažuti. Tada je preko prosulje stavljala veliki plitki pijat, okrenula prosulju i na pijat položila španjolicu, pa je brzo vratila, sa gornjim dijelom prema dnu, u prosulju. Za par minuta španjolica je bila spremna za posluživanje.
Prigani luk nijesmo voljeli, pa je baba sebi uvijek prigala španjolicu u malu prosulju, u kojoj se sa krtolom prigala i isjeckana glavica kapule. Baba je znala da ja posebno volim na fete ispriganu krtolu. I uvijek kada smo bili sami, a to je bilo veoma rijetko, baba mi je isprigala prosulju krtole. Sa reš ispriganim krajevima, sa nekim tankim feticama, kao čips, drugim debljim, mekanim kao maslo. Birao sam najljepšu fete i skrivao je ispod ruba pijata. Za poslije ! I tako su ta ”nezdrava jela” obilježila moje djetinjstvo. A babine priče iz kužine, čuvarice uspomena i trajanja, ostat će uz mene do kraja života. I neka mi niko ne preporučuje recept za najbolju priganu krtolu. Znala ga je samo moja baba Drage.
