Za nama je bogato kulturno ljeto, mislim da smo odgovorili zadatku i svim očekivanjima koje je iziskivalo punoljetstvo Purgatorija. Svi iz Centra za kulturu Tivat smo se trudili, pogotovo segment organizacije koji je po meni zajedno sa tehnikom jedan od ključnih segmenata svakog posla, pa tako i samog festivala”, rekao je u emisiji Radio suncobran Dragan Laković, dugogodišnji organizator kulturnih dešavanja u Centru za kulturu Tivat. .
Jako dobro poznajem tu materiju, cijeli život sam u kulturi, u pozorištu. Trudim se da ispratim sva važna kulturna dešavanja kod nas: Grad teatar Budva, Barski ljetopis , KotorArt, Filmski festival Herceg Novi ali mislim da su naše ovogodišnje Purgatorije bile na izuzetno kvalitetnom nivou. Da podsjetim da mi pored Purgatorija svakog mjeseca tokom godine imamo repertoar koji takođe treba iznijeti, kako organizacijski tako i tehnički.
Skoro 25 godina si u Centru za kulturu Tivat i kroz različita radna zaduženja i pozicije si upoznao njegovo funkcionisanje. Stekao si potpuni uvid u svaki segment njegovog rada, u obim i vrste obaveza, probleme i načine njihovog prevazilaženja . Koliko je to bilo važno i korisno ?
Imao sam tu sreću da u Centru budem od 1999. godine gdje sam najprije radio na portirnici, pa u tehnici kao fizički radnik, u predstavama sam bio sufler takođe i dekorater. Kada sam završio produkciju na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju počeo sam da radim kao organizator kulturnog programa. Bio sam dvije godine i umjetnički direktor Centra . Prošao sam kroz sve segmente rada ,što je jako važno, rijetko je da neko ima takva iskustva i zapravo je to moje pravo bogatstvo.
Sada kao organizator mogu da shvatim i momke iz tehnike, i domaćice, i ljude sa portirnice i recepcije jer sam sve to prošao, sve mi je to jako blisko. Znam šta su im obaveze , kako se obavljaju na kojoj poziciji i koje su im mogućnosti, tako da ne mogu da mi vrdaju i filozofiraju u poslu.
Šta konkretno podrazumijeva trenutni posao organizatora kulturnih dešavanja ?
Organizatorski posao je u svakom segment sačinjen od puno sitnica. Bilo koja od njih da ispadne u nekom kolažu, to se primjeti. Ako su kockice složene, onda sve funkcioniše i to se drugima potom čini vrlo lagano, kao
da to baš tako teba.
Za ovogodišnje Purgatorije imali smo, na primjer, spektakularno otvaranje i zatvaranje . Došlo nam je 106 ljudi. U jednom turističkom mjestu kao što je Tivat, treba smjestiti sve te goste u sezoni . Od tih 106 , imate barem 10 velikih imena, zvijezda u pozorišnom svijetu, koji traže jednokrevetne sobe, hotel im mora biti na visokom nivou. Prvo treba dovesti te ljude, smjestiti ih , brinuti o njima, dovesti ih kad i svima ostalima odgovara. Kada mi realizujemo festival, njima su godišnji odmori u matičnim kućama, dosta njih je trebalo okupiti iz raznih krajeva regiona. Zaista se trudimo da se oni u svakom momentu osjećaju kao kod kuće. Naša dužnost je da im pružimo osjećaj sigurnosti, udobnosti i brige o svemu što im treba, da bi oni mogli da se potpuno posvete onome zbog čega su i došli u Tivat.
Dva i po mjeseca trajanja Purgatorija organizatori ne mogu da ugase svoje telefone ili da smanje ton , rijetko mogu da pođu na plažu. Transferi umjetnika su vrlo često ujutro, ranom zorom ili pak uveče. Moramo non-stop biti dostupni i na raspolaganju da bi sve izgledalo ovako kao što je izgledalo ovog ljeta gdje ja nisam vidio ni jedan propust, ni najmanji.
Koliko je bitno voljeti pozorišnu umjetnost ali i svoj posao ? Takođe imati i dobre međuljudske odnose u ekipi i dobro razumijeti činjenicu da si glavna karika u lancu organizacije i da od tebe puno toga zavisi ?
Cijeli život sam volio pozorište i slobodno mogu reći da radim ono što sam kao djete sanjao, zaista uživam u tome. Nekada zna biti naporno, vrlo stresno, ali kad sve to prođe i konačan rezultat bude dobar, onda se sve loše brzo zaboravlja a pamte se samo lijepe stvari. Ovaj posao nudi bezbroj mogućnosti, novih kontakata, dinamičnost i uzbuđenja. Ne bih ga mijenjao.
Publika zapravo uopšte ne razmišlja o tome šta se sve dešava prije neke predstave prilikom organizacije . Njeno je jedino da uživa u izvođenju.
Da to je kao u svakom drugom poslu, to nitko ne može znati ako ne radi upravo taj posao. Možda zato publika i uživa, ona se i ne treba opterećivati time jer mi smo tu da radimo najbolje što možemo, da bi ona uživala.
Ne radiš sam jer tu je mali, ali odabrani tim.
Naravno, tu su moje kolege Ilija, Goga i Vojo iz organizacije i imamo dobar odnos i saradnju. Tu je i tehnički sektor, imamo i druge saradnike zahvaljujući kojima se sve odrađuje kako treba i ne umanjujući ničiju vrijednost mogu reći da svi radimo na istom nivou. Tehnika, pogotovo, je segment Purgatorija bez koje ne može ništa da funkcioniše. Poslije organizacije, po važnosti odmah ide tehnika. Prvi dogovori su organizacioni, onda idu tehnički kad ekipa već dođe ovdje.
Tehnika je jako bitna karika, a oni su zaista manje vidljivi i za publiku i za građane. Ekipe koje gostuju u okviru bilo kojeg programa, od kada dođu u Tivat povezane su sa njima sve dok definitivno ne odu sa scene. Onda ih preuzimamo mi iz organizacije oko smještaja, hotela, prevoza.
Šta bi posebno izdvojio od četrdesetak programa koji su zaokružili 18. izdanje Purgatorija ? Šta je bio izazov raditi,
šta je bilo posebno uživanje ?
U procesu realizacje je jednako uživanje raditi pozorišne predstave, plesne predstave, koncerte, s tim što se mi u organizaciji podijelimo, ne radi svakako sve. Za većinu takmičarskih predstava ja sam bio zadužena za rad sa žirijem. To je jako odgovoran i osjetljiv posao jer su u pitanju vrlo respektabilna imena iz svijeta pozorišta, ne samo u Crnoj Gori, već i u regionu.
Sa organizacione strane najljepši je prijateljski odnos , odnos povjerenja koji stvorite sa nekim ljudima. Sjećam se Mani Gotovac najpoznatije hrvatske teatrološkiinje i pozorišne kritičarke koja je četiri godine bila u našem žiriju i sa kojom smo imali divnu saradnju i druženje . Ona je bila izuzeno prijatno iznenađena i našom profesionalnošću i srdačnošću, u isto vrijeme. Uvažena dramaturškinja Željka Turčinović koja je sada bila prvi put sa nama u žiriju, kaže da nije očekivala ovoliku našu ozbiljnost i predanost poslu. Kada nam jedna takva osoba koja iza sebe ima sijaset nagrada i priznanja za svoj rad, to kaže, onda ste jako ponosni, to vam prija i to su te ljepše strane našeg posla.
Njena pohvala me je baš puno razveselila. Mi inače dobijamo svakodnevno i kritike i pohvale, ali kada vam jedan ugledni umjetnik kao što je Mani, Željka, Tanja Bošković , Stela Mišković ili Mirko Vlahović kažu da je sve bilo u redu, da su se ovdje osjećali kao doma, da nemaju nikakvu zamjerku za nas, onda vam to zaista izuzetno prija i to je nešto što je glavna poenta cijelog našeg angažmana.
Prepoznatljivi ste po tome da sa svojim saradnicima njegujete gotovo familijaran odnos koji po nekima možda nije poželjan jer je za potpunu profesionalnost u poslu nekad nužno da postoji distanca. Međutim, Tivat je mali grad, svi se znamo i prosto je prirodno da imamo takav srdačan odnos koji se, eto, prenosi i na ovaj segment rada.
Mi nismo neko veliko profesionalno pozorište, mi smo Centar za kulturu koji radi po projektima i jednostavno ne možemo biti profesionalno hladni. Mi smo mala firma koja ima sopstvenu produkciju i možda baš zato što nismo pozorište u pravom smislu te riječi, kroz ovakav odnos sa kulturnim radnicima, posebno glumcima , to nadoknađujemo i mogu reći da svi oni uživaju u tome. Mi sa njima stvorimo zaista jako prisan odnos, nađemo im se za sve, za toliko drugih stvari koji se uopšte ne ulaze u opisu našeg posla. Šta god oni zamisle i požele mi ćemo pokušati da im obezbijedimo. I za vrijeme proba i van njih , i za vrijeme predstava i van njih . Probe traju par sati, poslije toga oni su i dalje u Tivtu, nešto bi da pogledaju, obiđu, da vide, i mi im se uvjek nađemo.
Tokom svih 18. godina smo od velikih imena regionalnog glumišta, poput Milene Dravić, Dragana Nikolića, Đuze Stojiljkovića, Seke Sablić uvijek imali samo riječi hvale za odnos organizatora prema njima dok su boravili ovdje.
Željka je sada prvi put dolazila u Tivat, najčešće uveče, imala je vremena da prošeta kroz grad tokom devet aktivnih predstava, svaku od njih je odgledala i kaže da je toliko zavoljela Tivat da ga osjeća svojim gradom. Svi smo se trudili da njoj , kao i ostalim članovima žirija bude udobno, da mogu da rade bez problema i onda kada vam takve osobe to kažu, onda zaista znate da ste uspjeli u tome što radite.
Koliko je u ovom poslu bitno umjeti sa ljudima, biti dobar psiholog , pravilno ocijeniti, procijeniti i adekvatno reagovati ?
Ne mogu reći da mogu baš dobro da procjenim ljude, ali imam veliko iskustvo u radu sa velikim brojem osoba iz naše branše i to je moje bogatstvo. Dosta godina rada u kulturi je iza mene, dosta kontakata i dogovora sa
ljudima, posebno u svijetu glume. Mogu reći da su glumci slični po nekim karakteristikama , po nekim osobinama i načinima reagovanja , pa zato sada mogu lakše procijeniti o kakvoj osobi je riječ kada jr preko puta mene.
Čini mi se, ipak, da kada u komunikaciju sa saradnicima i partnerima idete čistog srca i duše, potpuno relaksirani jer ste sigurni u svoj posao i jer znate šta radite, onda je laganija reakcija i sa druge strane. Nakon dvije izgovorene rečenice vrlo jasno znam sa kim pričam. Kako ja, tako I oni.
Da li je bilo nekih nezgodnih , nepredviđenih situacija u toku ovih Purgatorija ?
Nije bilo ničeg ozbiljnijeg, bilo je više nekih pomalo komičnih situacija. Recimo na zatvaranju Purgatorija i dodjeli priznanja, kad je publika već ušla, pukne cipela i u toj frci za potragom za drugim cipelama izgubi se scenario sa imenima nagrađenih i svim obrazložnjima žirija. Ali i to se dešava, sve je to u sklopu posla. To su te nepredviđene okolnosti gdje se mora zaista reagovati brzo, ali srećom imamo svi iskustva i onda se na kraju ipak sve dobro završi.
